mons. Vlado Košić

HOMILIJA NA STEPINČEVO 2013.

Kutinska Slatina i Budaševo,  10. veljače 2013.

Dragi vjernici, danas Crkva slavi mučenika bl. Alojzija Stepinca, zaštitnika ove župe i možemo reći suvremeni simbol vjekovnog stradanja hrvatskih katolika, a osobito simbol stradanja naših ljudi u prošlom 20. stoljeću.

U mnogim je područjima upravo to vidljivo: nadbiskup zagrebački postao je utjelovljenjem hrvatskog katoličanstva zbog nekoliko veoma važnih osobina, koje su stalna značajka svih hrvatskih katolika.

Prvo, kardinal je Stepinac bio vjeran i odan pripadnik Katoličke Crkve. Bio je vjeran Isusu Kristu Gospodinu, bio je odan Svetom Ocu Papi. Bio je na prvom mjestu vjeran Isusu Kristu jer je u svemu nastojao slijediti našega Gospodina i njegovo Evanđelje. Osobito se odlikovao ljubavlju prema čovjeku, i to prema svakome čovjeku, bez obzira na razlike. Dapače, u teškim se vremenima progona raznih skupina ljudi borio upravo za njih, kao npr. za spašavanje progonjenih Židova. Znao je da se Isusov učenik treba odlikovati ljubavlju prema bližnjemu, i najbolje može prepoznati „bude li imao ljubavi prema svima“ (usp. Iv 13,35). Zbog odanosti Papi bio je i optužen i osuđen, jer – nije popustio pred pritiscima komunističkih vlastodržaca i – nije odijelio Katoličku Crkvu u Hrvatskoj od Rima. Nadalje, Alojzije je Stepinac bio posebno pobožan Blaženoj Djevici Mariji. Često je, i pješice, hodočastio na Mariju Bistricu i veoma gorljivo propovijedao o Mariji.

No, najveći je svjedok vjere postao u vrtlogu Drugog svjetskog rata. U tom je vremenu bio kao gromobran – grmio je u zagrebačkoj katedrali protiv nacizma i njegovih rasističkih zakona. Poznata je njegova rečenica: „Za Katoličku Crkvu ne postoji druga rasa nego rasa djece Božje. I svaki čovjek, pa bio on uglađeni Europejac ili crni Afrikanac, imade isto pravo govoriti: Oče naš koji jesi na nebesima.“ (Propovijed 31.listopada 1943.) Dobro je poznato kako su ga tadašnje vlasti netrpeljivo gledale jer je hrabro protestirao i protiv rušenja židovske sinagoge u Zagrebu, i državne politike progona židovskih i pravoslavnih građana, i protiv logora u Jasenovcu. Zanimljivo je kako ga je opisao Ivan Meštrović u svojim memoarskim zapisima, kad npr. spominje svoj susret s njime na aerodromu u Rimu. Tu mu je nadbiskup povjerio nakanu svoga dolaska, a ta je bila donošenje Papi dokumentacije nacističkih i fašističkih zločina, počinjenih u Hrvatskoj. Pitao ga je tada Meštrović, ne boji li se on da će ga vlasti u Zagrebu zbog toga progoniti, na što je on odgovorio: znam da me ne vole ni lijevi ni desni, ali ja se ne bojim jer činim što je moja dužnost (vidi: I. Meštrović, Uspomene na političke ljude i događaje, NZMH, Zagreb 1993.).  I na kraju je pao kao žrtva komunista.

Posebno je kardinala Stepinca boljela nasilna ateizacija hrvatskog društva poslije Drugog svjetskog rata, a na osobit način hrvatske mladeži. O tome imamo bezbroj njegovih intervenata, pisama odgovornima i propovijedi. Slična se situacija događa na području odgoja djece i mladih i danas u suvremenom hrvatskom društvu pa je Blaženikovo zauzimanje za vrijednosti čestita odgoja veoma aktualno i znakovito i za nas danas.

Tako recimo 24. lipnja 1945. nadbiskup Stepinac piše Okružnicu vjernicima o božanskom pravu na odgoj djece u katoličkoj vjeri. On piše: „Smatram svojom teškom pastirskom dužnošću, da vas upozorim na neke činjenice, da se ne bi danas sutra tko izgovarao da nije znao o čemu se radi i što mu je bila dužnost.“ U tom pismu on navodi odredbe Zakonika kanonskoga prava koji traži da su roditelji vezani teškom obvezom da se brinu za vjerski i moralni odgoj svoje djece. Pri tome citira i encikliku pape Pija XI.: „Obitelj imade neposredno od Stvoritelja svijeta nalog i za to također i pravo, svoje potomstvo odgajati, i to neotuđivo pravo, jer je vezano sa strogom dužnošću, pravo koje ide ispred svakog prava narodne ili državne zajednice, i zato nepovredivo pravo naspram svakoj zemaljskoj vlasti.“ Dakako, nadbiskup je imao na pameti nakanu tadanjih vlasti da minoriziraju i na kraju ukinu vjeronauk u školama, ali njegovo se zalaganje proširuje i na cjelovito dobro djece i mladih: „U našoj domovini, protivno Božanskom i naravnom pravu, protivno pozitivnim odredbama Sv. Crkve i svim kršćanskim običajima hrvatskoga naroda, dokinuta je u višim razredima srednjih škola posve vjeronaučna obuka, u nižim je i pučkim fakultativna, i o tom bi imali odlučiti roditelji djece. Ja sam kao pastir dužan, pa ma i uz cijenu života, upozoriti vas na vaše dužnosti i vaša prava i reći vam, da ste dužni tražiti za svoju djecu vjersku obuku u školama. To nije za vas nikakova milost, nego vaše sveto pravo i zato najstroža dužnost državne vlasti, da vaše pravo u cijelosti poštiva, te ništa ne dokida ni u kojoj školi ili razredu, što bi bilo na uštrb vjerskom i moralnom uzgoju vaše djece.“ I još dodaje naš Blaženik ove riječi: „Na to sam bio dužan upozoriti vas kao vaš duhovni pastir, uvjeren da time koristim ne samo vama nego i pravo shvaćenim interesima naroda i države. No nagoni me na ovu otvorenu riječ ne samo moja pastirska dužnost, nego i iskrena ljubav prema vama i prema vašoj djeci.“ (J. Batelja, Bl. Alojzije Stepinac – svjedok Evanđelja ljubavi, Knj. 3, Zg 2010, 156-157)

Nadbiskup Stepinac pisao je i mnoge dopise te intervenirao ne bi li kako utjecao na komunističke vlastodršce da poštuju vjerska i ljudska prava. Tako je u pismu Vladimiru Bakariću 25. lipnja 1945. napisao: „Među mladeži umjetno se provodi ateistička propaganda pjevanjem bezbožničkih pjesama, koje pjevaju na raznim nastupima, a napose kada prolaze gradom. Tako se vrlo često čuje kako djeca pjevaju pjesmu: ‘Nosim kapu na tri roga, jer se borim protiv Boga, ne trebamo popa ni oltara, opatica ni fratara.’ Poziva se mladež da po nedjeljama i blagdanima ide na masovne izlete bez dovoljnog nadzora, i na radnu službu, tako da se time stvarno onemogućuje da prisustvuje svetoj Misi.“ (ib., 160).

U svom poduljem pismu na istu adresu 11.kolovoza 1945. Nadbiskup Alojzije piše i ove riječi – koje bismo mogli potpisati i mi danas, za naše prilike, bez ijedne izmjene: „Jasno je da se Katolička Crkva ne može sporazumjeti, a još manje da može prihvatiti postojeće stanje kao normalno. To ne može učiniti s više razloga. Ponajprije, ovakav državni monopol nad odgojem mladeži vrijeđa pravo roditelja na odgoj djece. Roditelji imaju, po nauci zdravoga razuma, svetu dužnost i pravo, da svojoj djeci omoguće, te jednom mogu kao samostalni ljudi vršiti svoje životno poslanje. Djeca trebaju pomoć i rukovodstvo starijih da mogu skladno razvijati svoje duševne i tjelesne sile. Tu pomoć – odgoj – dužni su im dati najprije oni koji su im dali život, čiji su oni produženje i drugi ‘ja’. To su roditelji. Zato i roditelji imaju neotuđivo pravo da vrše svoju dužnost odgoja djece. Pravo roditelja na odgoj djece je primarno i prije svakog prava države na odgoj djece. Djeca nisu vlasništvo države, ni naroda, nego su samostalni subjekti, nad kojima vrše primarnu odgojnu vlast roditelji. Roditelji su po samoj prirodi najsposobniji odgajatelji svoje djece, jer imaju, kao nitko drugi, sve preduvjete valjanog odgajatelja: poznavanje i razumijevanje, ljubav i povjerenje djece. Odgojna se vlast roditelja proteže ne samo na vjersku i moralnu nego i na tjelesnu i društvenu. Zato roditeljima pripada pravo da osnivaju sami škole, i barem ako država podiže škole da biraju u koju će školu slati djecu. U slučaju da država osniva i podržaje škole, roditelji imaju pravo zahtijevati da nastava odgovara njihovim odgojnim načelima. Otud slijedi da državni monopol, kakav se kod nas uvodi, onemogućuje i osporava roditeljsku odgojnu vlast.“ (ib., 211)

U govoru preparandistima, tj. pripravnicima za učiteljsku službu, blaženi Alojzije je 23. ožujka 1941. rekao veoma značajne riječi: „Jedno od najvećih zala našeg vremena jest besavjesnost ljudi, kojima je povjerena sudbina drugih. Ako se pak radi o besavjesnosti odgojitelja, onda je to još strašnije zlo. Što mislite, koja je najuzvišenija riječ savjesti? Da nikad ne kaže – to je moj interes, nego to je moja dužnost, veli Lacordaire… Neka i vaš budući učiteljski život prožima ponajprije svijest odgovornosti pred Bogom. Djeca, koja su vama u školi povjerena, nisu vaša igračka, nego vlasništvo Boga Stvoritelja, koji tu djecu predaje u vaše ruke, da ih uzgojite za korisne članove ljudskoga društva i narodne zajednice… Bog Stvoritelj kao da govori pojedinom učitelju: ‘Uzmi ovo dijete i odgoji mi ga i ja ću ti dati plaću tvoju.’ (Izl 2,9). Vi ste dakle u školi ne samo mandatari države i roditelja, nego u prvom redu mandatari Božji. Zadaća veoma časna, ali i takova koja povlači za sobom tešku odgovornost… Neka vaš budući učiteljski rad prožima i svijest dužnosti prema roditeljima djece. Škola ima da bude nastavak čestitog roditeljskog odgoja. Ako taj školski odgoj ne bi bio u skladu sa zakonom Božjim, onda ne bi bio odgajanje nego ubijanje djece, i to gore nego fizičko toliko koliko se duša izdiže iznad tijela i duh iznad materije. Roditelji dakle djece očekuju od vas savjestan rad u školi. Konačno ni država, odnosno domovina ne može biti indiferentna, dobiva li iz škola čestitu i discipliniranu mladež ili hrpu razularene i već od početka iskvarene djece… ‘Tko sablazni jednoga od ovih malenih, koji vjeruju u me, bolje bi mu bilo da si objesi kamen mlinski o vrat pa da potone u dubinu morsku!’ (Mt 18,6). To vrijedi napose za one, koji su crveno obojadisani i misle da je isto dresura psa i odgoj djeteta. Teško domovini i roditeljima gdje odgoj njihovog podmlatka bude povjeren elementima koji svoju bolesnu fantaziju stavljaju na mjesto razuma i ruše u dušama djece sve lijepo i plemenito, što im je u srce usadila roditeljska ljubav vođena Duhom Božjim.“ (Alojzije kardinal Stepinac, nadbiskup zagrebački, Propovijedi, govori, poruke (1941-1946), prir. J. Batelja i C. Tomić, AGM, Zagreb 1996, 14-16).

Ima li, braćo i sestre, aktualnijih riječi od ovih? Blaženi naš natpastir bio je očito prorok i vizionar, gledao je ne samo one dramatične događaje koji su zadesili naš narod, a osobito našu djecu i mlade, u njegovo doba nego je vidio i ove naše dane. Sapienti sat – pametnome dosta!

Bio sam, braćo i sestre, u srijedu 6.veljače o.g. sudionik tematske sjednice Odbora za ljudska prava u Hrvatskom saboru. I tamo sam od jednog člana te sjednice čuo kako država ima odgovornost odgoja djece i mladeži. Reagirao sam na to, da se sjećamo povijesnih zabluda, kao što je bio staljinizam, u kojem se djecu otimalo roditeljima i država ih odgajala, da ne velim preodgajala. To ipak, usprkos nekim roditeljima, koji nisu na visini svoga roditeljskog zadatka, država ne smije redovito činiti, nego samo iznimno. To pak znači da se nikakav odgoj – pa bio on i zdravstveni ili spolni – ne smije uvoditi u školski sustav bez da se pita roditelje. Pravobraniteljica za djecu je potvrdila, na pitanje predsjednika Odbora, da se roditelji mogu kažnjavati zanemare li svoje odgojiteljske dužnosti. To međutim znači da oni imaju prvotnu odgojnu odgovornost – jer da nemaju, ne bi ih smjela država kažnjavati ako ju ne vrše.

Dragi vjernici, u blaženom Alojziju kardinalu Stepincu Katolička Crkva u Hrvatskoj imala je i ima izvrsni uzor pastira i Kristova učenika, koji se nije umorio u zauzimanju za dobro svih ljudi, svim srcem vjerujući da je upravo vjera ono svjetlo koje je neophodno čovjekovoj duši da ga vodi kroz noći svijeta i dovede k pravom životnom cilju. Kada slušamo ili čitamo riječi našeg Blaženika danas, kao da vidimo njegov vizionarski duh kojim je on smjerao i na naše dane. Zar nije i danas Crkva progonjena, zar se i danas ne uskraćuje pravo na odgoj djece roditeljima koji su vjernici u skladu s njihovim uvjerenjima? Ako ova naša današnja vlast misli da može potirati osjećaje većine svojih građana i računati na njihovu potporu, vara se i srlja u svoju propast. Neće međutim zbog toga propasti naša Domovina, u to smo sigurni. Roditeljima se neće zauvijek moći ukinuti njihova sveta dužnost i odgovornost koja im pripada po Božjoj odredbi i po svim međunarodnim i državnim pravnim normama. No, ovakvo ponašanje ignorancije i prezira prema vjernicima i Crkvi nanijet će mnogima puno zla, prije svega mlade duše djece i mladih ranit će zablude i zavesti neistine. Mnogi će pokleknuti, da bi poslije dugo i teško nosili terete kojih se neće lako riješiti. Zbog svega toga trpjet će društvo i ukupni naš narod. No, Bog će nam se sigurno smilovati. To vjerujemo i za to molimo zagovor bl. Alojzija Stepinca, kojega molimo da štiti svoj hrvatski narod, osobito našu djecu i mlade. Amen.