Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na blagdan bl. Alojzija Stepinca

Budaševo, crkva bl. Alojzija Stepinca, 10. veljače 2023.

Draga braćo i sestre,

U ovom razmatranju htio bih vam iznijeti jedno svjedočanstvo o bl. Kard. Stepincu koje je zapisao Lovro Matasović, 1992. u Zagrebu, koji mu je od 1942. svaki dan ministrirao na svetoj misi koju je nadbiskup Alojzije Stepinac slavio u privatnoj kapeli, a na blagdane u Katedrali. On piše:

 „Gosp. Nadbiskup bio je veliki štovatelj Blažene Djevice Marije i mnogo je molio pred likom Nebeske majke u svojoj kapeli. Koliko se sjećam da se javno zavjetovao majci Božjoj da će za vrijeme cijelog života, sve dok bude mogao pješice hodočastiti na Mariju Bistricu, Majci Božjoj kraljici Hrvata. Tako se sjećam hodočašća na Mariju Bistricu davne 1943. god. Tada su ga sva školska djeca dočekala u narodnim nošnjama i pozdravila dobrodošlicom, recitiranjem i pjevanjem a zatim u procesiji svi krenuli u župnu crkvu. Taj susret preuzviš. Nadbiskupa i naroda bio je veličanstven i vrlo ganutljiv. Svojim kratkim govorom i sv. Misom pozvao ih je na molitvu. Posebno na molitvu Majci Božjoj. Rekao je jer samo molitvom se može doći do pravednog mira. Narod i djeca ispratili su svog nadbiskupa sa suzama u očima.

Moj veliki doživljaj bio je 1943. god. kada sam prisustvovao svečanom primanju prilikom Papina dana 14. ožujka. Tom prilikom nadbiskup je za uzvanike održao pozdravni govor u kojem je istaknuo kako se Katolička Crkva na čelu s Papom zauzima za dostojanstvo ljudske osobe. Taj govor je održao na više stranih jezika. Među uzvanicima bilo je stranih diplomata, akademskih uglednika, visokog svećenstva. Svi gosti su bili oduševljeni govorom i ozbiljnošću gosp. Nadbiskupa kojemu su uvelike aplaudirali i čestitali… U svim prilikama gdje bi se gosp. Nadbiskup dr. Alojzije Stepinac pojavljivao uživao je veliki ugled i povjerenje kod svog hrvatskog naroda kojeg je mnogo volio. Nakon  njegova uhićenja sve je to opovrgavano od strane nove komunističke vlasti. Montiranim lažima pripremalo se gosp. Nadbiskupa odstraniti od naroda…

Bio je velikan katoličke Crkve u Hrvata. Nadasve je propovijedao mir i ljubav Boga i čovjeka, bez razlike za sve ljude bilo koje narodnosti, vjere, rase. Uvijek je isticao i branio pravo i dostojanstvo čovjeka koji je Božje biće. Znamo kako je spašavao pravoslavce i Židove osuđene na smrt. Imao je uvijek na umu da nas Kristova nauka uči ljubiti bližnjega kao samoga sebe. To je bio moto kardinala. Da svaki čovjek ima pravo na život koji mu pruža punu i zajamčenu slobodu u svakom pogledu. Sjećam se kako je u svojim propovijedima uvijek naglašavao i štitio dostojanstvo svakog čovjeka…

Kardinal dr. A. Stepinac ljubio je toliko ljude da je svojim životom to i posvjedočio svim svojim bićem. Čovjek koji je mnogo postio i molio za svoj hrvatski narod, za mir u domovini i da prestane strašni bratoubilački rat. Koliko se sjećam nadbiskup je često poručivao časnim sestrama koje su pripremale hranu u nadbiskupskom dvoru da pripremaju više skromnu i posnu hranu jer, kako je kazao da i mi u ovim ratnim vremenima moramo osjetiti stradanje našeg naroda. Naroda koji trpi i gladuje. Kako vidimo bio je veliki isposnik koji se je trapio kako bi time suosjećao boli i nevolje svog hrvatskog naroda. Smatram da je njegov život dao mnogima primjer kako treba živjeti i ljubiti svoga bližnjega, pa bio on i neprijatelj. Hrvatski narod može biti ponosan da je imao takvoga čovjeka koji je ušao u povijest hrvatskog naroda, pa i u svijet. Prema tome s punim pravom možemo kazati da smo ponosni što smo imali tako veliko čovjeka, živog Sveca. Nadamo se da će i Katolička Crkva jednog dana blagopokojnog hrvatskog kardinala dr. Alojzija Stepinca podići na oltar i uvrstiti ga među svoje odabrane Svece.“ (LM)

Iz ovog poduljeg svjedočanstva vidi se nekoliko važnih istina o AS:

1. Nadbiskup Alojzije Stepinac bio je veoma odan i pobožan prema Bl. Djevici Mariji, kojoj je redovito pješice hodočastio na M. Bistricu.
2. Narod je veoma volio svog Nadbiskupa i tako mu uzvraćao ljubav koju je on pokazivao prema običnim ljudima s kojima se rado susretao.
3. Propovijedao je o čovjekovom dostojanstvu i bio protiv svakog rasizma i podjele ljudi na narodne i vjerske razlike.
4. Spašavao je sve ugrožene i osuđene na smrt, bez obzira na vjeru, narodnost ili rasu.
5. Ljubio je svoju Domovinu, i to onu koju je imao, nije ju napustio ni kad mu je to bilo ponuđeno jer je želio ostati sa svojim narodom koji trpi.

Želja se gosp. Lovre Matasovića i tolikih hrvatskih vjernika, da ga Crkva uzvisi na čast oltara, djelomično ispunila kada je papa Ivan Pavao II. 1998. proglasio Alojzija Stepinca blaženim.  Rado ponavljamo riječi svetog pape Ivana Pavla II. izrečene u Mariji Bistrici: »Prepuni smo danas radosti u zajedničkom zahvaljivanju Bogu za novi plod svetosti što ga hrvatska zemlja pruža Crkvi u osobi mučenika Alojzija Stepinca, zagrebačkoga nadbiskupa i kardinala Svete Rimske Crkve« (Govor u Mariji Bistrici, 3. listopada 1998.). No još se moramo moliti i nadati da će što prije biti proglašen i svetim.

Riječ Božja nas danas uči:

Da bezbožnici misle kako je stradanje pravednika kazna za njihove grijehe, ali ne znaju – što znaju oni koji vjeruju – da će pravednika Bog spasiti i uzvisiti. To i mi trebamo znati i vjerovati o bl. Alojziju Stepincu, tom velikom pravedniku i našem zagovorniku. Čitanje knjige Mudrosti (Mudr 3, 1‐9) završava lijepim zaključkom da će pravednici koji trpe biti nagrađeni tako što će „suditi pucima i vladati narodima i Gospodin će kraljevat nad njima uvijeke.“ Pravednicima se doduše sudi, ali oni su ti koji – po Božjoj volji – drugima trebaju suditi. Stoga će se svaki koji sudi pravedniku naći na sudu Božjem jer će mu sam Bog suditi po onome kojeg je taj sudac krivo, nevino osudio.

Sveti Pavao pak u drugoj poslanici Korinćanima poučava nas sve kada kaže: „Jer kao što su obilate patnje Kristove u nama, tako je po Kristu obilata i utjeha naša.“ (2 Kor 1,3-5) Patnje pravednika su često doista velike, kako bi sv. Pavao rekao: obilate, ali je razmjerno isto tako velika tj. obilata i utjeha. Što su to bile patnje nanesene bl. Alojziju? Optužbe koje su bile izmišljene, osuda bez dokaza, nasilno prisiljavanje ljudi, osobito u javnosti, da se ograde od Nadbiskupa, i da čak traže njegovu smrtnu kaznu! Bilo je puno onih koji to nisu htjeli, a zato su sami završili u zatvoru. Kao primjer samo navodim Službenicu Božju Maricu Stanković i književnicu Sidu Košutić. Prva je bila zbog odbijanja da osudi nevinog Nadbiskupa bačena u zatvor, a drugoj je oduzet posao učiteljice i morala je živjeti bez posla, brinući se sama za sebe ali bez ikakvih prihoda. Nad mnogim je ljudima tako vršeno nasilje. Evo jednog svjedočanstva o tom vremenu:

Župnik u Lepoglavi preč. Matija Repić svjedočio je kako je u zatvoru završila jedna vjernica koja je, u trgovini u Lepoglavi nakon što je doveden u zatvor nadbiskup Stepinac, izjavila da on nije ništa kriv. Drugi još gori primjer je kako je Anto Baković služio vojni rok u Nišu i u raspravi branio čast nadbiskupa Stepinca te je završio na vojnom sudu i bio u zatvoru pretučen na smrt, toliko da su ga već stavili u mrtvačnicu misleći da je umro, no spasio ga je vojni liječnik, ali je morao odslužiti određen mu zatvorski rok. Samo zato što je rekao da Stepinac nije kriv, nego dapače da je bio svet i da ga on poštuje kao crkvenog poglavara, a suci su postupili krivo kada su ga osudili!

U evanđelju (Iv 12, 23 ‐ 28 ) Gospodin uspoređuje naš život s pšeničnim zrnom koje mora umrijeti, jer „ako ne umre, ostaje samo, a ako umre, donosi obilat rod.“ Ova se Isusova izjava čini paradoksalnom, ali kao i sve njegove riječi – istina su. Bez žrtve nema ni uspjeha, a to znači ni života. I žrtva naših mučenika sjeme je koje daje plodove ogromne snage svima koji ih slijede. Dapače, nasilna smrt svetaca – koji su to „pšenično zrno“ koje mora umrijeti – rađa obilnim plodovima kršćanskog života. Obrat je to koji najavljuje Gospodin i konkretnim tvrdnjama: „Tko ljubi svoj život, izgubit će ga, a tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni.“ Kao da je ova rečenica kontradiktorna, ali to se samo tako čini. Život na zemlji se naime ne može sačuvati, on malo po malo propada i mi odlazimo s ovog svijeta pa onaj koji toliko ljubi svoj život samo na ovom svijetu, izgubit će ga, a onaj tko više ljubi svoj vječni život zadobit će ga i sačuvati zauvijek.

Braćo i sestre, ovdje smo da bismo se ne samo divili našem svetom blaženiku Alojziju, nego i da bismo od njega učili. On nas poučava kako ne smijemo zaboraviti vječnost; on nam govori kako smo dužni čuvati svoju vjeru u Boga i samo u Kristu nalaziti snagu i životni oslonac; on nas svojim primjerom potiče da gajimo pobožnost prema Bl. Djevici Mariji i da joj neprestano iskazujemo svoju djetinju odanost. Svojom žrtvom on je potvrdio svoju životnu borbu: u nesklona vremena stajao je hrabro na braniku dostojanstva svakoga čovjeka, spašavajući svakoga koji je bio progonjen i u životnoj opasnosti.

Ne bojmo se, braćo i sestre, hrabro zastupati istinu i pravednost. A to je danas gotovo ne samo rijetko nego i nemoguće susresti. Kao da se ljudi toliko boje za sebe da su postali neosjetljivi na laži i nepravde. A to mene neobično zadivljuje kod našeg svetog Blaženika. No, jedno je samo se diviti, a drugo je pokušati ga i nasljedovati… pa ipak trebamo se i mi upustiti u tu borbu, i ne bojati se.

„Naša je jedina nada u Bogu i u Blaženoj Djevici Mariji!“ – govorio je bl. Alojzije. Možda ćemo reći: to je bilo tada, u teško vrijeme Drugog svjetskog rata. A danas? Je li baš toliko bolje? Ne vodi li se i danas rat, ne samo u Ukrajini nego i rat protiv čovjeka i njegove vječnosti, protiv njegove duše i njegove savjesti. No, isplati se boriti s bl. Alojzijem jer on Viktor, što znači pobjednik. On neka i nama izmoli pobjedu u dobru! Amen.