mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na sprovodu mons. Željka Slonjšaka

Repušnica, 30. prosinca 2013.

Braćo svećenici, ožalošćena rodbino i vjernici župa Kutine, Kutinske Slatine, Ilove i Repušnice, gosp. Andrija Rudiću, kutinski gradonačelniče, draga braćo i sestre,

Opraštajući se ovom svetom Misom i obredima ukopa od našeg dragog i dugogodišnjeg župnika, monsignora i kanonika Željka Slonjšaka, upiremo oči u Gospodina i molimo iskrenom vjerom za njegovu dušu, vjerujući u uskrsnuće mrtvih i obećanje koje je Gospodin dao onima koji ga ljube.

O dragom pokojniku i njegovu životu čut ćemo na kraju mise, u oproštajnoj riječi. Meni je međutim najvažnije istaknuti da je on bio – Kristov svećenik i kao takav prepoznat i u Crkvi i u društvu. Tko je to Kristov svećenik u Katoličkoj Crkvi?

Ovih dana smo proslavili Kristovo rođenje, događaj dolaska na svijet Sina Božjega, rođenjem od Djevice Marije. Upravo o tom događaju ne samo propovijedaju, nego za njega i svjedoče svećenici Kristovi. Krist se rodio za sve ljude, svima je došao kao svjedok Božje milosti, najveće moguće Božje ljubavi. Pa ipak, ne prihvatiše svi Krista i Božju ljubav. Čuli smo to već u čitanju Evanđelja na Polnoćku, gdje se za Isusa, Mariju i Josipa veli: „za njih ne bijaše mjesta u svratištu“ (Lk 2) te u misi na Božić iz Evanđelja po Ivanu: „k svojima dođe i njegovi ga ne primiše“ (Iv 1). I to doživljava svećenik, i na to mora biti spreman sluga Kristov, naime dijeliti sudbinu svoga Učitelja. Njega su slušali, i nas slušaju, ali njega su progonili i raspeli, i nas progone i progonit će dok bude svijeta i vijeka. Zašto? Jer ne prepoznaju svi Evanđelje kao radosnu vijest, kao vijest nade, jer se boje za svoje pozicije, kao Herod koji je u Isusu vidio konkurenta i htio ga što prije ubiti, da ga se riješi. Kraljevstvo Božje silu trpi i samo oni koji su ustrajni i uporni, osvajaju ga.

Već Božić naviješta Isusovo trpljenje, ali i po trpljenju prijelaz Ocu i konačnu pobjedu u Uskrsnuću.

To upravo propovijedamo mi, Kristovi svećenici. Zato nas učvršćuje Riječ Božja koja nas neprestano nuka da se ne uljuljamo u sigurnost, već da i mi sami i naši vjernici, kojima smo poslani, svi slijedimo našeg Učitelja i Gospodina.

„Krist uskrsnu, prvina usnulih!“ (1 Kor 15, 20-28)

U prvom čitanju, koje smo čuli, Apostol prvenstveno govori vjernicima koji su po krštenju pridruženi Kristovoj smrti i uskrsnuću te time nose sjeme uskrsnuća u svom životu.

Ovo Pavao piše vjernicima koji pod utjecajem ondašnje filozofije nisu cijenili tijelo, nego su ga smatrali zatvorom duha. Smatrali su da Isusovo tjelesno uskrsnuće nije važno, da vjernicima koji već u ovom životu posjeduju vječni život po milosti Božjoj, uskrsnuće nije potrebno. Za Pavla kao vjernika s poimanjem ljudske cjelovitosti, sastavljene od duha i tijela, čovjek ne bi bio u vječnosti sretan, kad i njegovo tijelo ne bi imalo udjela u vječnom životu.

Protiv nekih koji su (u r. 12) tvrdili da nema uskrsnuća od mrtvih pa da ni Krist nije uskrsnuo, Apostol snažno tvrdi: “Krist jest uskrsnuo od mrtvih, prvina usnulih!” (r. 20). To je bitni sadržaj koji svećenici Kristovi propovijedaju. Na takav sadržaj vjere pristaju krštenici kad prije krštenja ispovijedaju vjeru Crkve. Stanje pojedinca poslije fizičke smrti a prije općeg uskrsnuća svetih kršćanski spisi nazivaju “usnućem” (dormitio) u znak vjere da se osoba nije posve ugasila, da je nešto od ljudskog “ja” i dalje živo. Isus je “prvijenac usnulih” zato što je prvi ustao na novi i trajni život. I to tjelesno. Nakon “prvijenca” slijedit će o općem uskrsnuću i ostali ljudi, svi ljudi, od kojih će jedni biti probuđeni na uskrsnuće slave, a drugi na vječnu osudu. Mi snažno vjerujemo da uskrsnuće čeka i našeg mons. Željka koji je o Kristu umrlome i uskrsnulome i ovdje, i s ovog mjesta, kao i prije u Kutini, možemo reći sveukupno kroz 40 godina – propovijedao i svojim životom i djelom svjedočio.

„Ja sam uskrsnuće i Život“ (Iv 11, 17-27)

U pročitanom odlomku Ivanova evanđelja Isus je prikazan kao prijatelj Lazarove obitelji u koju je za vrijeme svojih hodočašćenja u Jeruzalem rado zalazio s Dvanaestoricom svojih učenika.

Marta prilikom susreta zove Isusa „Gospodinom“, čime ispovijeda vjeru da Bog po njemu djeluje: “Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro. Ali i sada znam: što god zaišteš od Boga, dat će ti!” (r. 21-22). Marta priznaje da je Bog izvor Isusove čudotvorne moći, ali zna da Isus ne čini čudesa da bi impresionirao publiku.

Isus ožalošćenoj Marti najavljuje da će njezin brat uskrsnuti, a ona ispovijeda zajedničku vjeru, svoju i Isusovu, o općem uskrsnuću na svršetku svijeta. Isus to opće uskrsnuće povezuje s vjerom u njega i najavljuje sadašnje oživljenje Lazara kao znak da je on onaj koji daje život. Značajno je da Isus prema četvrtom evanđelju uči kako vječni život počinje već za zemaljskog života, po osobnoj i čvrstoj vjeri u njega: “Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, živjet će. I tkogod živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada” (r. 25-26). Isus je i prije isticao kako je on kruh živi, pastir dobri, vrata ovcama. Sada kaže da je uskrsnuće i život. U ovakvim izjavama “Ja sam…” ističe svoju božansku narav. Tko vjeruje u Isusa, neće umrijeti nikada. Vjera u Isusa međutim ne izuzima kršćane od fizičke smrti. Ovdje se misli na duhovnu smrt kao trajnu i nepopravljivu udaljenost od Božjeg prijateljstva. Isus jamči već sada prijateljstvo s Bogom koje je pravi život, a fizičkom smrću ono se samo nastavlja u drugačijem obliku.

Isusovo pitanje Marti tiče se svakog od nas u današnjoj Crkvi i na bogoslužju Crkve: “Vjeruješ li ovo?” (r. 26b). Nije dosta biti poučen u vjeri i samo znati što uči vjera, nego i vjerovati. Svatko mora zauzeti osobni stav prema Isusu darovatelju života. Traži se osobna vjera.

Marta odgovara da vjeruje kako je Isus Mesija i Sin Božji, “onaj koji dolazi na ovaj svijet” (r. 28). Vjeruje da je on Božji opunomoćenik, te da može uskrisiti njezina mrtva brata.

Braćo i sestre, i od nas danas Gospodin – kao i od Marte i Marije u Evanđelju – traži vjeru. Vjera nas povezuje s našim preminulima jer u Bogu smo svi jedno, bili na zemlji, bili već na drugoj obali, kod Boga. Vjerom i mi ispratimo danas našeg dragog župnika i dekana, kanonika i monsignora Željka. Neka u našoj zahvalnosti za sve dobro što smo po njemu primili odsijeva vjera u vječni život, vjera u povezanost s našim preminulima, koji nisu nestali, nego su samo otišli od nas, ali kojima i mi idemo svakim danom sve bliže u susret.

Božićni nas dani – a još smo u božićnoj osmini – ispunjaju radošću. Međutim, to nije radost koju izazivaju vanjski događaji ili stvari, nego to je radost koju nam dariva Bog u naše srce i u našu dušu, jačajući našu sigurnost da smo s njime spašeni, ma gdje bili i ma što nam se dogodilo. On nas čuva, on „koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa i postao čovjekom“ (Credo).

Zahvalni za život i svećeničku službu mons. Željka doživimo i ovaj njegov odlazak kao propovijed. On nam je upućivao toliko nadahnutih riječi o Božjem životu, neka i ovaj njegov odlazak Ocu nebeskome bude za nas poticaj da i sami tako živimo da s njime jednom zaslužimo ući u Dom nebeskoga Oca. Amen.