Mons. Vlado Košić, sisački biskup
Homilija na proslavi Dana Policije
Sisačka katedrala Uzvišenja Svetog Križa
27. rujna 2011. godine
Poštovani policajci, pripadnici redovnog i pričuvnog sastava MUP-a Policijske uprave i policijske postaje u Sisku,
poštovani načelniče Sisačko-moslavačkepolicijske uprave g. Marko Rašiću,
poštovani uzvanici, draga braćo i sestre u vjeri!
Sve vas srdačno pozdravljam na proslavi Dana policije – blagdanu sv. Mihaela arkanđela, koji anticipiramo današnjim slavljem. Čestitajući vam vaš blagdan želim vam izraziti iskrenu zahvalu za vašu požrtvovnost i vaš rad koji je na korist čitave naše zajednice, pa tako i nas vjernika. Vaša je služba teška ali lijepa, jer je usmjerena pomaganju bližnjima. Vi ste izabrali za svoga zaštitnika arkanđela Mihaela jer i sami vršite službu „anđela čuvara“, čuvajući od opasnosti naše građane, djecu, sudionike u prometu, pružajući nam svima sigurnost i štiteći nas od kriminala, zločina. Neka vas sv. Mihael prati u svim vašim često i za vas opasnim aktivnostima te vam udijeli hrabro i nesebično srce da možete biti zaštitnici i promicatelji dobra, uvijek u borbi protiv zla, na strani Božjoj.
Kad razmišljamo o sv. Mihaelu, zaštitniku hrvatske policije, tada bismo željeli, dragi policajci, da u njemu vidite svoj uzor. Njegovo ime, na hebrejskom, znači: MI-tko, HA-kao, EL-Bog = Tko je kao Bog? Ovo se ime može shvatiti kao pitanje, ali zapravo to je tvrdnja, i to čvrsta s puno uvjerenja. Naime, njegova borba za Boga a protiv đavla znači jasan odgovor: Nitko nije kao Bog! Bog je jedan i jedinstven! Kad su se naime pali anđeli pobunili protiv Boga, na čelu s Luciferom, govoreći: Ne želimo služiti, on je sa svojim anđelima – kako nas izvješćuje vidjelac sv. Ivan u knjizi Otkrivenja – zaratio protiv zmaja odnosno đavla, i nadvladao ga „krvlju Jaganjca“, tj. Krista. Pobjeda je očito na strani onih koji Bogu služe, koji se bore za dobro, a protiv zla. No, nekada se doista čini da je lakše i korisnije ne činiti uvijek dobro. Ali ne! Sv. Mihael nam poručuje da se uvijek moramo boriti protiv zla, i da će dobro pobijediti.
To i vi vjerujete, dragi članovi Policije. Vjerovali su to i vaši prethodnici, pripadnici MUP-a za koje osobito molimo u ovom misnom slavlju, koji su poginuli braneći domovinu Hrvatsku u ratu koji se podigao protiv nas prije 20 godina. Ne možemo se ne sjetiti njihove hrabrosti i spremnosti da služe Domovini. Nije bilo tada lako ustati protiv bahatog i naoružanog neprijatelja koji je razarao, ubijao, palio i rušio sve pred sobom što je bilo domoljubno, hrvatsko i katoličko. Pa ipak, oni – a i vi mnogi zajedno s njima – niste se bojali za sebe koliko za svoje najmilije i za svoju Domovinu i spremno ste se izložili, znajući da se za slobodu treba platiti visoka cijena. Previsoka je to cijena, toliki poginuli životi, a onda i toliki ranjeni. Ipak, sada smo slobodni. Živimo u miru i možemo obnavljati porušeno, graditi crkve, škole, domove i razvijati se.
Sve je to djelo Božje u nama, osobito u našoj braći i sestrama koji su dali najviše, svoje živote. Zato im želimo i ovom svetom misom izraziti našu trajnu zahvalnost i moliti se da im Gospodin dadne vječnu nagradu.
Sv. Mihael, dakle, svojim imenom poručuje da Bog treba biti na prvom mjestu, da nitko nije kao Bog i nitko ne smije stati na njegovo mjesto. Jer tko se ne klanja Bogu jedinomu, klanja se raznim krivim bogovima, ljudima, idejama, stvarima – koje to nikako ne zaslužuju. I što se tada događa? Događa se vlastito ljudsko poniženje. Zar nije najveće poniženje kada čovjek, koji je stvoren da bude slika Božja, da čini dobro i slavi svoga Stvoritelja dobrim djelima ljubavi i pomaganja drugima, postane zločinac, ubojica, otimač i uništavatelj tuđih dobara? Nije li to baš tužna karikatura čovjeka koji se poslije stidi toga što je činio? Skriva se, bježi od ruke pravde i svjestan je da je činio zlo. Najgore je, braćo i sestre, kada nakon počinjenog zla čovjek nije svjestan što je učinio, i kada bi opet mogao, ponovno bi to učinio. Prošli petak i subotu prolazio sam kroz Bosnu, vozeći se u Sarajevo na beatifikaciju časnih sestara, Drinskih mučenica, koje su za vrijeme Drugog svjetskog rata bile mučene i ubijene. Vozili smo se kroz još uvijek razrušena sela, puste krajeve gdje su očito prije zadnjeg rata živjeli naši ljudi. I pitao sam se: gdje su sada ti palikuće, ubojice, silovatelji, mučitelji i progonitelji? Na žalost, tu su negdje, žive i dalje, tko zna, možda snuju slične misli i nakane. Najgore je to, što mnogi nisu ništa naučili iz ovog rata. Zar nije neobično da se i dvadeset godina poslije tog strašnog zla koje se sručilo na našu domovinu Hrvatsku i susjednu Bosnu i Hercegovinu, još uvijek izokreće istina i – pokreću optužnice protiv 40 branitelja našeg herojskog grada Vukovara, zamislite: za genocid nad srpskim narodom! Ako se to može događati u institucijama te susjedne zemlje, čije je tadašnje državno vodstvo započelo oružanu agresiju na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, zar to ne znači da ta država još ni danas ne odustaje od tih istih ciljeva, samo drugim sredstvima? Kada su se naši branitelji bunili zbog slučaja branitelja Purde, vjerovali smo da je to provokacija, i sretni smo što je to dobro završilo. No, sada je osuđen i branitelj Marić, a podignute su i nove optužnice. Zar je moguće da se ta – ja sam ju tada nazvao – pravna agresija na našu Domovinu nastavlja? Ako je tako, tada moramo znati s kim imamo posla, tada ne možemo s takvima graditi dobrosusjedske odnose – jer to bi značilo prihvaćati laž kao istinu, omogućiti nepravdi da i dalje vlada. Naša bi zemlja trebala hitno prekinuti sve diplomatske odnose s vladom te zemlje, dok ona ne prizna istinu! Kako je moguće da Vukovar koji je simbol našeg otpora nepravdi i genocidu nad Hrvatima, službene institucije na drugoj strani proglašavaju mjestom genocida koji su tu tobože počinili Hrvati?
Vidite, mi još nismo završili borbu za našu slobodu. Neprestano nam se boriti za istinu, jer ona je ugrožena. I moramo budno paziti da se ne tolerira nikada, i ni pod koju cijenu, laž i nepravda. O tome ovisi naša budućnost, budućnost našega naroda, ali i sviju nas kao pojedinaca. Policija u tome ima veliku ulogu. MUP je bio prva organizirana obrana naše Domovine, kad se vojska tek stvarala. Zato i danas treba imati važnu ulogu da nikada ne dopusti vladavinu zla i nepravde, već da se – poput sv. Mihaela – bori protiv đavla, sotone i njegovih anđela, hrabro se odupirući svemu što je protiv istine i pravednosti te štiteći sve građane naše Domovine, ali na temelju koji je utemeljio i dao sam Bog. Jer Tko je kao Bog? Nitko nije kao Bog! Nema te sile ni ljudske ni đavolske koja ima pravo tražiti da joj se čovjek klanja i da joj služi kao Bogu. Samo Bog ima na to pravo. A to onda znači da su ljudi svi jednaki, svi ljudi i svi narodi imaju jednaka prava i jednake obveze. Ne može biti da jedan narod ima veća prava, pa može druge tlačiti, pa ne mora poštivati istinu i pravednost, dok drugi to mora. Ne! Svi su ljudi djeca Božja i zato jednakog dostojanstva i jednakih prava pred Bogom i ljudima.
Upravo taj red treba uspostavljati i štititi policija – s pravom ih zato lijepim hrvatskim jezikom zovemo „redarstvenici“. A pravi je red upravo u tom redoslijedu vrijednosti: Bog je prvi, njemu jedinome pripada najviše mjesto, potom su svi ljudi i narodi – međusobno jednaki, s istim pravima, dostojanstvom ali i obvezama. I to treba štititi, to promicati i bit će mir i sreća na ovome svijetu, i u vječnosti – nebeska nagrada. Neka nas sve, a osobito vas, dragi policajci, u tome štiti i zagovara sv. Mihael. Amen.