HOMILIJA NA PREOBRAŽENJE 2011. U PETRINJI
Dragi Petrinjci, draga braćo i sestre!
Kao što smo u uvodu mise čuli u pročitanom dekretu, od danas u Petrinji postoji, uz središnju župu sv. Lovre, i druga župa – župa Preobraženja Gospodnjega. Naime, župa sv. Lovre prerasla je broj od 15 tisuća vjernika katolika te je bila najveća župa u našoj Sisačkoj biskupiji. Bilo je potrebno pristupiti osnivanju nove župe. Tako je na sjednici biskupijskog Prezbiterskog vijeća već prošle 2010. godine prihvaćen prijedlog da se u Petrinji osnuje nova župa. Ove pak godine, najprije sam 23.ožujka bio u pastoralnom pohodu u Petrinji i o tome razgovarao s članovima Pastoralnog vijeća, a na sjednici Prezbiterskog vijeća 12. svibnja došlo se do zaključka da bi bilo najbolje u Petrinji osnovati još dvije župe. Danas se, draga braćo i sestre, ostvaruje prvi dio tog zaključka: osnovana je župa Preobraženja Gospodnjega.
Zašto baš taj naziv, zašto nova župa – koja obuhvaća, kako smo čuli, naselja: Mošćenicu, Novu Drenčinu, te petrinjsko Češko Selo i Slatinu – ima baš naslov Preobraženja Gospodnjega?
Želio sam, draga braćo i sestre, da taj naziv bude vječni spomen upravo na oslobođenje Petrinje koje se dogodilo točno na današnji dan, 6. kolovoza 1995. Zar je to tako važno? Da, doista jest. Činjenica je, znamo to iz povijesti, da je Petrinja 1334.godine, u prvom popisu župa tada Zagrebačke biskupije imala župu „SanctiStephaniregi – sv. Stjepana kralja“. Svoj naslov župa je promijenila u „Ecclesia santi Laurentiidiaconi et martyri“ upravo zbog oslobođenja Petrinje od Turaka, koji su Petrinju osvojili 1591., a onda je Petrinja 10. kolovoza 1594.bila oslobođena – dakle baš na blagdan sv. Lovre, te je novi zaštitnik župe stoga postao sv. Lovro! Slično se i mi danas trebamo spominjati blagdana Preobraženja Gospodnjega 1995. jer je tada ponovno oslobođen grad Petrinja koji je bio okupiran 21. rujna 1991. To oslobođenje na današnji dan, prije 16 godina, velik je događaj naše povijesti koji treba duboko prožeti našu memoriju. Zanimljivo je da se oslobođenje Petrinje dogodilo upravo na blagdan koji se tako znakovito zove „Preobraženje“. Kada sam ujutro u nedjelju tog 6.kolovoza 1995. godine došao, nakon gotovo punih 4 godina, u Petrinju, osjetio sam tu preobrazbu, tu novost i ispunjenost zahvalnošću koju moramo trajno gajiti upravo prema Bogu, gospodaru povijesti koji nam je omogućio da ponovno živimo u svojem gradu, da se dapače ovaj grad sve više razvija i živi sve punije i ljepše. Grad je bio doslovno zapušten, beživotan, nalikovao je na posvemašnju pustoš. Ovdje, na mjestu gdje je podignuta ova nova crkva, bila je šikara visoka dva metra, samo su se vidjeli obrisi temelja srušene i uklonjene crkve. Sad je međutim sve drukčije, grad živi, obnavlja se i napreduje.
Tome neka pridonese i nova župa Preobraženja Gospodnjega, ime koje će trajno čuvati spomen na ponovno stečenu i darovanu nam slobodu. Stekli su ju naši branitelji, a darovao nam ju je sam Bog.
Kada danas promatramo Lice Gospodinovo, kako odsijeva božanskim sjajem i blista poput sunca, molimo ga – zajedno s Petrom – da budemo uvijek u njegovoj blizini, da zajedno sagradimo„sjenice“, zajednički dom gdje ćemo ga moći zauvijek promatrati i uživati u njegovoj božanskoj ljepoti. Petar je želio sagraditi zemaljski šator Kristu, no mi znamo da je taj „šator tijela“ Kristova trebalo razrušiti da bi on uskrsnuo na novi život u punini vječne Božje slave. Stoga i naša nova petrinjska župa, koja će gajiti spomen na oslobođenje u Domovinskom ratu, bit će vječna poruka da se sloboda i novi život može zadobiti samo nakon trpljenja, žrtve te velike i duge borbe. Pobjeda je moguća samo ako se borimo. Tako i naše duhovno preobraženje moguće je samo ako smo postojani u borbi za dobro, za ljubav i mir, ako spremno prihvaćamo žrtvu da bismo izgradili svoj dom, ali i vječni „šator“ svoje i zajedničke budućnosti u Bogu.
Gospodin nam progovara u današnjim svetopisamskim čitanjima.
Knjiga proroka Danijela donosi navještaj o Kristu kojemu je Otac nebeski darovao kraljevstvo „da mu služe svi narodi, plemena i jezici.“ Jer „vlast njegova vlast je vječna, nikada neće proći, kraljevstvo njegovo je vječno, nikada neće propasti.“ Naime, Kristovo je kraljevstvo kraljevstvo istine i pravde, ljubavi i mira. Ono je univerzalno, vrijedi za sve, i zove sve da se u njega uključe. Stoga nije i ne može biti to samo niti hrvatsko niti srpsko, niti mađarsko niti njemačko. Jer Bog je Kristu predao vlast „da mu svi narodi služe“. „ Tko god je od istine – rekao je Gospodin – sluša moj glas.“ A istina je jedna! Stoga ne može biti da je jednima sloboda početak života a drugima početak smrti. Možda je to početak smrti zla jer svi smo mi na zemlji potrebni čišćenja. No, to je potrebno priznati i ne ponavljati bez prestanka neistinite tvrdnje koje žele suprotstavljati narode i neprestano izvrtati istinu. Istinu, pa bila i gorka, svi trebaju prihvatiti. Jer samo se od istine može započeti prava obnova. Ako se naime gradi na laži, kad tad ta se zgrada sruši – jer bila je bez temelja. „Jerusalem, Jerusalem, convertere ad DominumDeumtuum!“
Sv. Petar u svojoj Drugoj poslanici koju smo čuli svjedoči kako je on „očevidac Gospodinova veličanstva“. On je naime bio nazočan – zajedno s Jakovom i Ivanom – na Svetoj gori gdje im je Gospodin pokazao svoju božansku slavu, koju je došavši na ovaj svijet kao čovjek sakrio, do te mjere da je rekao apostolima: „Blago onom koji se ne sablazni nada mnom.“ Petar je zajedno s apostolima koji su bili na gori preobraženja čuli Očev glas koji je potvrdio Isusa: „Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj, u njemu mi sva milina!“
Evanđelista Matej dodaje ovoj izjavi nebeskog Oca i zapovijed: „Slušajte ga!“ Sam Bog želi da apostoli i svi mi Isusovi učenici slušamo Isusa. Premda su za njegova zemaljskog života ljudi vidjeli čovjeka Isusa, mi koji vjerujemo da je on ljubljeni Sin božji, pozvani smo da u njemu prepoznamo Božjeg sina, da na njegovu lice prepoznamo Božje lice, da ga slijedimo te i mi u svojem životu odrazujemo božansku slavu i ljepotu. To znači jednostavno: da ga u svom životu proslavimo, da svojim životom svjedočimo – poput apostola – da je doista on naš Spasitelj, onaj koga je Bog poslao da bude naš Vođa i Učitelj.
Rekli bismo da je to viđenje Isusa kao Sina Božjega, ogrnuta božanskim sjajem i ljepotom, bilo trenutno i kao mali „intermezzo“, prekid u svakodnevici. Jer i prije i poslije Isus je izgledao sasvim obično. Dapače, kad je visio na križu, bio je neprepoznatljiv i kao čovjek, zgažen i ponižen. No, možda baš zato želi je pokazati svojim izabranim apostolima svoju slavu, da lakše podnesu njegovu muku, raspeće i smrt. On jest kralj kojemu je Otac sve podložio, ali koji do uskrsnuća svoje vodi preko križa, patnje i smrti.
I Petrinja je doživjela svoje patnje, svoja poniženja i svoju smrt. Ali je doživjela i svoj Uskrs. To Preobraženje našega grada neka bude vječno u našoj svijesti znajući – da slijedeći Gospodina Isusa – i mi se u svojem životu neprestano trebamo preobražavati u nove Božje ljude, odražavajući sa svojih lica lice Božje. Neka bude to i nova župa – župa Preobraženja Gospodnjeg: neprestani poziv na novost života. Amen.