Mons. Vlado Košić, biskup sisački
Homilija na oproštaju od fra Nikole Jurete
Vinkovci, 23. siječnja 2015.
/ Heb 13,7sl.; 1 Pt 5,1sl.; Iv 10/
Poštovani i dragi nadbiskupe Đuro, poštovani oče provincijale fra Josipe, draga braćo svećenici, časne sestre, dragi vjernici!
Najprije izražavam kršćansku sućut fra Nikolinim roditeljima, braći i sestrama, ocu provincijalu i braći franjevcima te svima koji su pogođeni odlaskom fra Nikole, njegovoj obitelji, ali i svima vama, dragi vjernici, župljani župe sv. Josipa Radnika u Sisku-Galdovu i u rodnim Vinkovcima, njegovoj redovničkoj braći fra Roku i fra Petru, svim franjevcima Provincije sv. Jeronima… Što to za nas kršćane znači izreći sućut? Mi su-trpimo, tj. zajedno patimo s onima koji pate. Dakako, ne treba patiti s fra Nikolom, on je završio svoje zemaljsko putovanje i svoje nošenje križa, svoje trpljenje i sada se smirio od svojih patnji. Molimo Gospodina za njega govoreći „počivao u miru!“ želeći mu tako onaj jedini pravi i trajni mir u Bogu, u Očevu vječnom zagrljaju. Ali mi koji smo ga poznavali i voljeli, koji smo njegovi bližnji bilo po krvnim bilo po sakramentalnim ili prijateljskim i bratskim vezama, mi osjećamo bol i žalostimo se jer nas je napustio netko tko nam je bio bliz i drag. Zato izražavamo svoju sućut, sutrpljenje i sudjelovanje u boli onih koji pate i žaluju za svojim članom obitelji, subratom, prijateljem.
Međutim, fra Nikola bio je više negoli samo brat i prijatelj, on je bio i pastir. Od 1993., kako je postao svećenik, najviše je – od toga 11 godina kao župnik proveo u Šibeniku, u Vidicima, pa potom 9 godina u našem Sisku, od kojih je 8 bio i župnik župe sv. Josipa Radnika i gvardijan franjevačke zajednice sv. Antuna Padovanskoga.
Biti pastir znači biti na čelu crkvene zajednice, nositi odgovornost za Crkvu, za život vjere članova jedne župe. On je bio i djelitelj svetih sakramenta, onaj koji priprema za primanje Božjih otajstava – osobito se tu isticao u zaručničkim pripremama za brak – te organizator, duhovni vođa svoje župe. Svjedok sam da je volio svoje župljane i da je volio svoj svećenički i redovnički poziv. Srcem je sudjelovao u poslanju koje mu je dodijelio Gospodin u svojoj Crkvi. Stoga je i privlačio i vodio duše koje su ga rado slijedile, imajući u njegovo vodstvo povjerenje i znajući da ih neće odvesti na krivi put.
Ja mu kao biskup posebno zahvaljujem i na službi povjerenika za pastoral braka i obitelji u Sisačkoj biskupiji. U toj je službi od početka, dakle punih pet godina aktivno i rado sudjelovao, organizirao susrete i poticao na uzdizanje naših kršćanskih obitelji u njihovu dostojanstvu i svakom napretku. Posljednji takav skup koji je organizirao bio je Biskupijski dan obitelji koji smo proslavili u našoj katedrali 11. listopada 2014. godine, a što je bilo održano u vidu pripreme za Drugi nacionalni dan obitelji koji će biti 19.travnja ove godine na Trsatu. Bilo mu je veoma stalo do naših obitelji. Sudjelovao je, zajedno s drugima, u izradi odgovora koje je poslala naša Biskupija Hrvatskoj biskupskoj konferenciji na pitanja za Biskupsku sinodu koja je lani bila održana u Rimu i koja će se nastaviti i ove godine na temu obitelji. Zalagao se za pomaganje potrebnim obiteljima, posebno obiteljima s više djece.
Kad promatramo život jednog Kristovog svećenika, tada nam život fra Nikole može biti u tome izvrstan primjer. Sva njegova nastojanja bila su usmjerena prema dobru drugih, zauzet za pomoć, materijalnu i napose duhovnu svojim vjernicima za koje je živio i – možemo danas reći i – umro.
Poslanica Hebrejima potiče nas da promatramo kraj života naših pastira da bismo tako vidjeli što je njima bilo sveto te da ih nasljedujemo u vjeri u Krista. To doista vrijedi za fra Nikolu. On je svojim dvogodišnjim nošenjem teške bolesti svima nama postao primjer u koji se možemo ugledati. On je tu svoju bolest podnosio s toliko strpljivosti i optimizma, ne mireći se s njom ni uzmičući u strahu pred njom. Bio je duboko svjestan ozbiljnosti i težine svoje bolesti, ali nije ni jedan trenutak klonuo zbog toga niti je bilo kome predbacivao što se to i zašto se to baš njemu dogodilo. Imao je povjerenja u Boga, da on vodi njegov život i da će se on pobrinuti da sve bude na kraju dobro. Bio je dobar čovjek i vjerovao je u Boga i njegovu dobrotu, imao je povjerenje da Bog i dobro pobjeđuje.
Moram reći da sam osobno u više razgovora s njim u ovim zadnjim godinama njegova života ostao zadivljen njegovim kršćanskim odnosom prema bolesti s kojom se borio. Bio je sav predan u Božje ruke, svjestan svega ali s dubokom vjerom i s ogromnim pouzdanjem u Boga. Nisam mu to htio reći, da ga ne dovedem pred pitanje je li to ipak realno, ali stvarno sam svaki put odlazio poslije razgovora i susreta s njim obogaćen jednostavnošću i realnošću koju je on prema tome problemu osjećao i imao.
Biti pastir dobri, kako je Isus sebe nazvao, želja je i svih nas, Kristovih pastira, svećenika, biskupa i đakona u njegovoj Crkvi. A fra Nikola je to bio. Bio je jednostavno dobar čovjek i stoga dobar pastir. U svojem svećeničkom zvanju pastirski se brinuo za sve svoje župljane, volio ih je i bio im je blizu kad su ga god trebali. Nije poznavao što je to umor ili slobodno vrijeme, dok god je to mogao.
Zahvalan sam mu osobito za to svjedočanstvo, svjedočanstvo da je lijepo svećeničko zvanje i da se čovjek može potpuno u njemu ostvariti i biti sretan kao svećenik. A kad vjernici vide da je njihov pastir sretan s njima, to i njih utvrđuje u samopoštovanju i daje im snagu da vjernički žive.
Molimo Gospodina, jedinoga Dobrog pastira da dobrom pastiru fra Nikoli otvori širom vrata svojeg vječnog doma i smjesti ga ugodno među svoje vjerne učenike gdje se i svi mi nadamo doći i gdje se nadamo s njim opet sresti i zajedno u vječnosti uživati u Gospodinu. Amen.