Mons. Vlado Košić
Homilija na Novu godinu
Sisačka katedrala, 1. siječnja 2014.
(Čit.: Br 6,22-27; Gal 4,4-7; Lk 2,16-21)
Draga braćo i sestre,
Slavljem svetkovine Marije Bogorodice Crkva započinje novu godinu. Novo je doista privlačno, novo budi nade, novo je gotovo samim time što je novo već shvaćeno kao nešto dobro. Pa ipak nije tako. Mi to znamo, mi koji slavimo ovih božićnih dana rođenje i dolazak Sina Božjega koji se dogodio prije više od dvije tisuće godina, ali je taj događaj – premda star – uvijek vrijedan jer je u sebi dobar. To bi bilo bitno u vrednovanju stvari i pojava u našem životu, u našem hrvatskom i općem svjetskom društvu: ne tražiti samo novo, nego najprije i uvijek samo – dobro!
Mogu se međutim često čuti floskule kao: treba već jednom prestati s prošlošću, zaboraviti što je bilo, okrenuti se novome i budućnosti – pa će doći sreća i zavladati blagostanje. No, čovjek nije kompjutor pa da mu se resetira memorija i da u trenu sve zaboravi. Dapače, ako je nešto bilo dobro jučer, to treba poštivati i na tome graditi ono što dolazi sutra. Bilo je, a na žalost i danas ima, sustava koji su propovijedali da s njima sve počinje, da oni okreću novu stranicu, da je sve staro bilo loše, a oni će sad sagraditi sve novo i sve bolje! I što se događalo s njima? Često su stvarali ogromne patnje i sijali bezbrojne žrtve, a umjesto proklamiranog napretka, unazadili su čitave narode i – na kraju i sami propali.
Ne dajte se zavesti, draga braćo i sestre, pričama koje neki stalno ponavljaju kako mi vjernici sijemo netoleranciju i mržnju. To je upravo govor mržnje jer se tako izvrće istina! Zar se može reći da je vjera netolerantna? Možda ipak – ali u kojem smislu? Mi vjernici smo ne samo tolerantni, tj. podnosimo jedni druge, pa i one koji nas progone, dapače mi ih– i volimo. Naš nam je naime Spasitelj zapovjedio da i neprijatelje ljubimo, da se molimo i za one koji nas progone. Međutim, Krist je bio vrlo odrješit i jasan kad je govorio da se ne smijemo miriti s nepravdama, da ne smijemo prihvaćati grijeh. Čak je tražio – slikovito govoreći – da odsiječemo vlastitu ruku ili nogu, iskopamo oči, ukoliko nas ti udovi udaljuju od Boga! Sa zlom nema cjenkanja, prema lažima i zavođenju, prema nasilju nad savjestima, prema nepoštivanju dostojanstva čovjeka i naroda i njegovih prava – nismo i ne smijemo biti tolerantni!
U Pavlovoj poslanici Galaćanima Marija je označena kao žena od koje je rođen Sin Božji, kad je došla punina vremena. Mariolozi u toj izjavi vide prije svega tvrdnju da je Spasitelj bio – pravi čovjek, naime, jer je rođen od žene; također i da je bio Židov, jer je bio podložan Tori /Zakonu. On je svojim sunarodnjacima donio Božje sinovstvo, da i oni smiju klicati: „Abba, Oče!“ Sv. Pavao pak svojim propovijedanjem svim narodima dokazuje kako je Spasitelj poslan svim ljudima i ne samo židovskom, nego svim narodima, te da je po njemu Bog sve ljude prihvatio za svoju ljubljenu djecu. To je svojim pristankom i suradnjom pomogla i Blažena Djevica Marija, rodivši nam Isusa, Sina Božjega.
U Evanđelju čujemo da je Marija sve te događaje povezane s Isusovim rođenjem, dolazak pastira i poklonstvo koje su iskazali Isusu „u sebi pohranjivala i prebirala ih u svome srcu“. Bila je naime obdarena posebnom milošću, mogla je izbliza sudjelovati u dolasku Boga k nama ljudima, u rođenju Boga kao čovjeka. Zato je bila zahvalna Bogu.
Čuli smo u Knjizi Brojeva kako je Aron– po Božjoj zapovijedi – blagoslivljao židovski narod: „Neka te blagoslovi Gospodin i neka te čuva! Neka te Gospodin licem svojim obasja, milostiv neka ti bude! Neka pogled svoj Gospodin svrne na te i mir ti donese!“ Bog je u tom blagoslovu, koji je posebno volio i sv. Franjo pa ga neki vole zvati i blagoslov sv. Franje, prikazan kao čuvar svoga naroda, kao blizi Bog koji svojim licem obasjava svoje vjernike i koji im je milostiv; Bog je u ovom blagoslovu Bog koji gleda i svoj pogled ljubavi zaustavlja na ljudima, svojim miljenicima i donosi im mir! Presveta Bogorodica Djevica Marija donijela nam je Spasitelja – i to je najveći blagoslov za sve ljude, za sve narode i za naš hrvatski narod.
Mi danas također slavimo i 47. Svjetski dan mira, za koji nam je uputio svoju Poruku naš papa Franjo. Poruka glasi: „Bratstvo – osnova i put k miru“. To se razmatranje temelji na Isusovoj riječi, koju je uputio svojim učenicima da nikoga ne zovu ni ocem ni učiteljem ni vođom na zemlji, govoreći im: „svi ste vi braća“ (Lk 23,8). Očito je da je Isusovo rođenje donijelo svijetu mir jer je on, kao vječna i konačna Božja Riječ, Boga definirao prvenstveno kao Oca a sve ljude kao Božju djecu i zbog toga, međusobno kao braću i sestre. Papa kaže: „Bratstvo je bitna dimenzija čovjeka koji je biće odnosâ. Živa svijest o toj povezanosti potiče nas promatrati i postupati sa svakom osobom kao s pravom sestrom i pravim bratom; bez bratstva nije moguće graditi pravedno društvo kao ni postojan i trajan mir.“ I odmah nastavlja kako se pravi ljudski i kršćanski odnosi uče u obitelji: „bratstvo se najprije uči u obitelji, prije svega zahvaljujući nadasve odgovornim i komplementarnim ulogama svih njezinih članova, osobito oca i majke. Obitelj je izvor svakoga bratstva te samim tim temelj mira i prvi put k njemu, jer je njezin poziv – širiti svoju ljubav na svijet.“
Nije li stoga neobično da se u našem društvu morao održati referendum o braku – jer se strašna borba vodi, i to sa svih, i institucionalnih i izvaninstitucionalnih, strana protiv obitelji. Obitelj se nastoji razoriti pod svaku cijenu. Što je uzrok tih tendencija, zašto se to čini? Čini se upravo zato jer je obitelj najbolji temelj mira i prava čovjeka, jer je obitelj škola poštenja i rada, jer je obitelj oaza vjere i izgradnje dobrih odnosa među ljudima. Pa kako to, pitamo se onda, da netko želi razoriti obitelj! To se čini posve nelogičnim! Čak i s čisto gospodarskih gledišta, za jedan narod i državu obitelj je nužna, jer je važno – pa čak i za vlast – da u jednoj zemlji živi što više stanovnika, po mogućnosti što bližih uvjerenja i htijenja, da bi se što lakše harmonično izgrađivalo društvo. Pa i s demografskog gledišta obitelj je nužna. Stoga nam se čini da samo ludi i slijepi mogu udarati na obitelj i željeti ju uništiti. Ili možda ima i onih koji imaju neki svoj cilj, možda kao sluge nekih stranih agentura, koje ne žele ni hrvatski narod ni hrvatsku državu, nastoje pridonijeti uništenju Hrvatske! Gotovo neshvatljiv plan, ali – čini se nije nestvaran.
Zato smo Bogu zahvalni – a to su i mnogi osviješteni pojedinci i ustanove, pa čak i države i njihovi predstavnici u EU koji čestitaju Hrvatskoj što se izborila za zaštitu braka i obitelji! Nitko u medijima nije ovih dana spominjao pismo mađarskog ministra za socijalna i obiteljska pitanja Miklósa Soltésza predsjedniku HBK mons. Želimiru Puljiću, pa ga ja prenosim. On piše: „Sve su učestaliji napadi na kršćanske vrijednosti koje nam služe kao zvijezda vodilja u svakodnevnom životu, smatrali se vjernicima ili nevjernicima. Na žalost, neki od tih napada dolaze iz smjera Europske unije koju su zamislili i osnovali državnici koji su praktični kršćani. Stoga ova mađarska vlada, od početka svog saziva 2010., pridaje veliku važnost zaštiti života, braka i obitelji na ustavnoj razini unutar novog osnovnog zakona Mađarske. Ta načela nastojimo unijeti u naše zakonodavstvo, političke mjere, politiku glede Europske unije i javnu djelatnost te unutar mađarskih zajednica u inozemstvu koje su se aktivnostima nevladinih ili obiteljskih organizacija uvelike posvetile zaštiti ovih vrijednosti.
Iz tog nam je razloga veliko zadovoljstvo čuti da je većina hrvatskog naroda pokazala svoju podršku inicijativi kako bi se održao referendum s ciljem dugoročnih napora oko pitanja braka i njegovog mjesta u Ustavu. Referendum, izlaznost glasača i dvotrećinska pobjeda rezultat su podrške Hrvatske biskupske konferencije i angažmana cjelokupne kršćanske zajednice u Hrvatskoj. Ovaj veliki uspjeh također ima simbolično značenje za nas Mađare. Molim primite moje najtoplije čestitke povodom uspjeha referenduma!“ Tako mađarski ministar Soltész.
A što rade u nas oni koji se zaklinju u demokratičnost, a ne poštuju svoj narod niti njegove odluke na najdemokratskijem izjašnjavanju, već ih svojim prijedlozima jednostavno nastoje poništiti?!
Papa kaže dalje u svojoj Poruci: „U povijesnoj dinamici, u različitosti narodâ, društava i kulturâ, vidimo sjeme poziva na oblikovanje zajednice sastavljene od braće i sestara koja se uzajamno prihvaćaju i brinu jedni za druge. Taj se poziv međutim danas često niječe i zanemaruje u svijetu koji opisuje „globalizacija ravnodušnosti“ koja nas polako „navikava“ na patnju drugoga i zatvara u same sebe.“
Doista, u velikim mogućnostima suvremene komunikacije nije dovoljno povezati se društvenim mrežama, da bismo ostvarili zajedništvo i blizinu s drugima. Za to je potrebno nešto više. Naime, kako veli Papa, na žalost preko tih komunikacijskih sredstava uči nas se navikavati na nesreće drugih i patnje siromaha, i to je ta „globalizacija ravnodušnosti“, koja se mora iskorijeniti. A to je moguće samo ako se dogodi susret čovjeka s Bogom te nam čovjek, i svaki čovjek postane važan!
Papa kaže: „Nužno je obraćenje srcâ koje će svima omogućiti da u drugome prepoznaju brata za kojega se treba brinuti i s kojim zajedno treba raditi na izgradnji života ispunjenog za sve.“
Molimo danas, na blagdan Marije Bogorodice, da po njezinu zagovoru i primjeru i mi prihvatimo Gospodina koji je došao i koji nas želi obdariti svojim mirom. Molimo danas, braćo i sestre, da nas ispuni duh bratstva i sestrinstva, da se osjećamo sa svim ljudima na putu traženja dobra ujedinjeni u jednu veliku obitelj, odgovorni za svakog člana te obitelji. Molimo i za obraćenje srca onih koji odlučuju o sudbinama drugih, da i oni budu svjesni svoje odgovornosti i da poštuju i štite čovjeka, da čuvaju obitelj i da se brinu za dobro naroda.
Da nas Tvoje lice, Gospodine, danas i svaki dan obasja i da nam Tvoj pogled donese trajni mir i sreću u novoj godini.
Amen.