Mons. Vlado Košić, biskup sisački
Homilija na misi za sudionike regionalnog susreta osoba otvorenih za katoličkih brak
Sisak, bazilika sv. Kvirina, 22. veljače 2025.
PRILIKA ZA SUSRET – „Bog spaja nespojivo“
Draga braćo i sestre, dragi sudionici regionalnog susreta u organizaciji Katoličke udruge „Prilika za susret“,
Danas Crkva slavi blagdan Katedre svetoga Petra. Stoga su čitanja koja smo čuli o Petrovoj službi u Crkvi. Znamo, Isus je dao apostolu Petru prvenstvo, koje danas vrši rimski biskup, papa Franjo. Prilika je to da se danas više molimo za svetog Oca budući da je već tjedan dana u bolnici, moleći mu od Boga zdravlje i snagu da izdrži kušnje koje su s bolešću povezane.
O učenju Crkve o prvenstvu svetoga Petra, pa time i ulozi rimskog biskupa, nasljednika svetog Petra govore nam čitanja današnjeg blagdana:
U Prvoj poslanici sv. Petar (1Pt 5,1-4) govori: „Starješine među vama opominjem, ja sustarješina …“ Tu on ističe da je svjedok Kristovih patnja, da je zato i zajedničar slave Kristove, a ostale biskupe, on njihov „sustarješina“ dakle, starješina zajedno s njima, drugim starješinama, poziva da vode Božji narod oduševljeno, kao njegovi uzori.
Takav je bio on, Petar. Vodio je Crkvu kao pastir stado oduševljeno i trudio se biti svima uzor. Poznavao je osobno Krista i njegove patnje, ali i njegovo uskrsnuće. Bio je dio tog događaja, osobno je sudjelovao u njemu.
I mi, braćo i sestre, bili pozvani u duhovno zvanje bilo u bračni stalež, trebamo upoznati Krista, sudjelovati u njegovim patnjama, da bismo bili i zajedničari njegove slave. Svaki kršćanin, želi li doista slijediti Isusa, treba upoznati križ Kristov, no treba biti i dionik Kristove slave. Ova godina jubileja 2025. stavljena je pod geslo „hodošćašće nade“. Naša je nada Krist, njegova smrt i uskrsnuće. To dvoje, ni jedno samo za sebe, odijeljeno, ne! Ne postoji uskrs bez iskustva križa. Ne postoji ni križ bez nade uskrsa!
Uzeti na sebe križ duhovnog poziva znači nadati se, strpljivo slijediti Krista, navješćivati braći i sestrama otajstva spasenja, lomiti kruh života i uprisutnjivati Gospodina u životima svojih bližnjih.
Uzeti na sebe križ bračnog života znači također nositi križ zajedništva s osobom koju voliš, strpljivo ju podupirati ne samo kad je lijepo nego još više kad je teško… „u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti“!
U evanđelju po Mateju (Mt 16,13-19) Gospodin Isus u krajevima Cezareje Filipove pita svoje učenike: »Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?« Oni rekoše: »Jedni da je Ivan Krstitelj; drugi da je Ilija; treći opet da je Jeremija ili koji od proroka.« Kaže im: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« Šimun Petar prihvati i reče: »Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga.« Nato Isus reče njemu: »Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima. A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na to stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati.«
Vjeroispovijest koju je Isus tražio od svojih učenika, a izrekao ju je apostol Petar, je i naša vjera: Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga. Ta vjera nas povezuje s Isusom ali i jedne s drugima. Moguće je da se pronađe životnog druga ili družicu i među nevjernicima ili onima koji ne vjeruju u Krista, ali je puno lakše ako smo zajedničari iste vjere. Sveti Pavao na jednom mjestu kaže da žena, vjernica, treba obratiti muža nevjernika… no je li to uvijek moguće? Slijediti Krista ipak je lakše kada to činimo zajedno. Zato je Krist i osnovao Crkvu, zajednicu vjernika da nitko ne ide za njim sam. Zato je Krist i blagoslovio mladence u Kani galilejskoj i ustanovi sakrament ženidbe, da prema prvotnoj Božjoj zamisli, nitko ne bude sam, jer kako kaže Pismo, „nije dobro da čovjek bude sam“ (Post 2,18). O tome je puno govorio sveti papa Ivan Pavao II. u svojim katehezama. On je ustvrdio da je čovjek prevladao prvotnu osamljenost tako što mu je Bog darovao „biće kao što je on“. I to je Božji plan s čovjekom, tako da ni jedno drugo zajedništvo nije u čovjekovoj naravi kao ovo: zajednica muškarca i žene.
Biskup pokojni Valentin znao je to u šali izreći ovako: Bog nije stvorio Adama i Stevu nego Adama i Evu. I stoga Adam traži Evu, i Eva Adama, to je prirodna privlačnost koja teži ostvarenju u bračnom i obiteljskom zajedništvu.
Molimo Gospodina da i svima koji traže to zajedništvo on pokaže put. Svi smo pozvani od Boga, svi imamo neki zadatak, treba ga samo pronaći.
Vjera koju je ispovjedio u ime svih apostola sveti Petar milost je koju Otac nebeski daje. Ona je temelj Crkve koja je sagrađena na Stijeni i zato će odoljeti svim navalama paklenim.
Pitamo se što je ta stijena na kojoj se može graditi obiteljsko zajedništvo koje ne može ništa uništiti.
Gospodin je jednom progovorio o gradnji kuće na dva načina: jedan graditelj je lud graditelj koji gradi kuću bez temelja, na pijesku, tako da prva jača kiša i bujica odnosi tu kuću, ruši je te ona postaje „ruševina velika“; drugi graditelj je naprotiv mudar graditelj koji gradi kuću na stijeni, na čvrstom temelju, tako da kad navale bujice i sruče se na tu kuću, ona stoji jer je sagrađena na stijeni (usp. Mt 7,24-27).
To je slika našega života. Na čemu mi gradimo, što je temelj našeg života? Ako je to Krist, tada je naš dom, naš život, obitelj ili duhovno zvanje utemeljeno na čvrstom temelju te nas ništa ne može srušiti niti nas oboriti – da ne daj Bože postanemo ruševina velika. Gospodin ne hvali veličinu kuće, njezine goleme prostorije, velike prozore, puno stakla, divne balkone. Ne! Mogli bismo reći: da je sačinjena od zlata i srebra, da je optočena dragim kamenjem i najdragocjenijim materijalima, to sve nije bitno. Bitno je na kakvom je temelju!
I mi smo pozvani graditi svoj dom, svoju egzistenciju na čvrstom temelju – Kristu Gospodinu. On je onaj „kamen zaglavni“ (Ef 2,20), kako smo razmišljali na našoj biskupijskoj sinodi, bez kojega „ne možemo učiniti ništa“ (usp. Iv 15,5). Jesmo li toga svjesni? Ili nam je sve drugo važnije?
Mene doista nekad čudi, i to neviđeno, kako naivno ulaze mladi u brak kad vidim koliko se trude za svoju svadbenu svečanost unajmiti što ljepši prostor, kupiti što ljepše odijelo, okititi što svečanije crkvu ili dvoranu za večeru, a – zanemaruju ono što je za ženidbu presudno, dapače jedini pravi i neizostavni uvjet: sveti sakrament. Radi se o povjerenju u Krista, radi se o međusobnoj ljubavi zbog koje se može sve žrtvovati, pa i sam svoj život – kako nas je Gospodin učio: „veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje“ (Iv 15,13).
Sve drugo je nevažno, odnosno manje važno. Pronaći ljubav u sebi prema drugome i zbog Krista prihvatiti drugoga da bi mu se posvjedočila ljubav koja se žrtvuje radi dobra drugoga. To je veće i važnije nego pronaći ljubav drugoga prema sebi koji bi mene prihvatio i u konačnici meni služio. Riječ je o različitim, veoma suprotnim pristupima, i to trebamo imati na pameti. „Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas“ (Iv 15,16), kaže nam Gospodin. Zbog toga, ne treba se tjeskobno brinuti, to je briga koju Gospodin ima za nas. Naše je da taj Božji izbor prihvatimo i „donosimo mnogo roda i da budemo njegovi učenici“ (ib.). a to možemo biti tako da vršimo njegovu zapovijed: „Ovo vam zapovijedam: da ljubite jedni druge!“ (Iv 15,17) Amen.


