Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na misi za sve poginule hrvatske branitelje i za žrtve ubijene i bačene u Kevinu jamu.

Radošić, Uskrsni ponedjeljak, 5. travnja 2021.

Dragi župniče, draga braćo i sestre,

Okupljeni smo danas ovdje na Uskrsni ponedjeljak, moleći osobito za sve poginule hrvatske branitelje i za žrtve ubijene i bačene u Kevinu jamu.

Uskrs je, jer Crkva čitavu osminu slavi kao „danas“. I ne samo osam dana od Uskrsa, nego i pedeset dana, do blagdana silaska Duha Svetoga. I još više, svaka je nedjelja slavlje Uskrsa. Zašto je nama kršćanima toliko važan Uskrs, zašto ga zovemo najvećim kršćanskim blagdanom?

Uskrs je naime cilj našega života, sva punina i svrha postojanja.

O tome govore i današnja čitanja:

U čitanju iz Djela apostolskih (Dj 2, 14.22-32) sveti Petar uzima riječ i navješćuje Kristovo uskrsnuće: »Ovo znajte i riječi mi poslušajte: Isusa Nazarećanina, čovjeka kojega Bog pred vama potvrdi silnim djelima, čudesima i znamenjima koja, kao što znate, po njemu učini među vama — njega, predana po odlučenu naumu i promislu Božjem, po rukama bezakonika razapeste i pogubiste. Ali Bog ga uskrisi oslobodivši ga grozote smrti jer ne bijaše moguće da ona njime ovlada…Nije ostavljen u Podzemlju niti mu tijelo truleži ugleda. Toga Isusa uskrisi Bog! Svi smo mi tomu svjedoci.« Biti apostol zapravo znači biti svjedok Isusova uskrsnuća. To su bili prvi apostoli, to smo i mi danas, biskupi i svećenici, koji naviještamo evanđelje a bitni je sadržaj upravo to da je Isus živ, da je uskrsnuo.

O tome govori i današnje Evanđelje po Mateju (Mt 28, 8-15) koje izvješćuj o susretu žena i Uskrsnuloga. One osjećaju strah ali i veliku radost. Isus ih pozdravlja riječima pozdrava koji u izvorniku znači: „radujte se –hairete“! Kako se ne bi radovali svi koji su Isusa oplakivali jer su ga voljeli, a on je skončao nevino osuđen smrću na križu, sada kad je živ. Isus im još govori: »Ne bojte se! Idite, javite mojoj braći da pođu u Galileju! Ondje će me vidjeti!« Matej donosi i laž koju su Židovi proširili o tome da su učenici ukrali mrtvo tijelo Isusovo, za što su platili stražarima. No, to nema smisla jer bi stražari, da se to stvarno dogodilo i oni to vidjeli, trebali biti kažnjeni a ne nagrađeni.

Znakovite su prve Isusove riječi ženama: „Radujte se!“ i „Ne bojte se!“

Strah je čest pratilac čovjekova života: strah od korona-virusa, strah od potresa, ali i strah od istine i strah od kazne.

Međutim Bog koji nam je dao svoga Sina ne traži ni osvetu ni kaznu, ali traži istinu. No, u istini, koju moramo saznati i koju trebamo uporno zahtijevati trebamo znati tražiti put pomirenja između ubojica i ubijenih, između onih koji i danas zagovaraju i opravdavaju propali totalitaristički režim i njegovu ideologiju i onih koji su bili žrtve i njihovih potomaka. Da bi međutim došlo do pomirenja, potrebno je prvo da se spozna i prizna istina. A onda treba nastupiti i pravda, što znači da se mrtvima treba iskazati pijetet jer svaki čovjek, bez obzira kojoj ideološkoj, političkoj ili vojnoj skupini pripadao, ima pravo na dostojan grob. Primjer su tome tzv. njemačka vojna groblja koja i danas po Hrvatskoj i drugdje uređuje i za to se brine njemačka država. Pri tome se ne misli da su ti vojnici bili nositelji nacističke ideologije nego – ljudi. Možda su bili unovačeni silom, možda su to postali milom, ali – poginuli su i imaju pravo na spomen i molitvu za njih. I dok je tako s njemačkim vojnicima, npr. na Mirogoju u Zagrebu i to nikom Bogu hvala ne smeta, s hrvatskim vojnicima još uvijek nije tako jer su njihovi grobovi 1945. preorani i do danas nisu uređeni tako da njihovi najmiliji ne znaju gdje su pokopani niti im mogu doći na grob. Ne radi se pri tom o zagovaranju ikakve ideologije, što su česte optužbe onih koji ne poštuju ni minimum pijeteta prema mrtvima, nego o humanističkim standardima koje propisuju sve međunarodne konvencije i traži naša kršćanska vjera, koja među tjelesnim djelima milosrđa spominje i to da treba mrtve pokopati i za žive i mrtve Bogu se moliti. Očito su u našoj državi još jake one snage koje ne poštuju te humanističke i kršćanske standarde jer prikrivaju zločine svoje strane i etiketiraju one koji se samo iz humanih i kršćanskih motiva žele moliti za poginule.

Danas smo se okupili jer osobito želimo održati spomen na žrtve križnoga puta i stradanja hrvatskih žrtava u Drugom svjetskom ratu te u spomen na komunističke žrtve u poraću, što ćemo učiniti poslije svete Mise kod Kevine jame, a prije smo se pomolili kod križa u Malački u spomen za poginule hrvatske branitelje i sve poginule branitelje Kaštela i kaštelanske Zagore. Sve te naše žrtve prinesene su na oltar naše hrvatske domovine za njezinu slobodu i samostalnost. I zato im izražavamo poštovanje i zahvalnost i Bogu se za njih molimo. Naši poginuli branitelji koji su u Domovinskom ratu dali živote za našu slobodu trebaju ostati trajno prisutni u našim molitvama i u našem sjećanju. Žrtve pak Drugog svjetskog rata i poraća trag su zločinačkog karaktera više totalitarizama, a osobito komunističke vlasti koja je ubijala sve neistomišljenike i uklanjala tragove svojih zločina koji se ipak ne mogu trajno skrivati.

Prema još uvijek nepotvrđenim podacima Kevina jama postala je stratište više stotina pripadnika hrvatske vojske i civila u Drugom svjetskom ratu i poraću, navodnih suradnika  poraženoga režima. Kada kažemo „navodnih“, tada mislimo na revolucionarni karakter vojske i represivnog aparata nove komunističke vlasti koja je to postala oružjem te je uvela diktaturu u kojoj je trebalo pobiti sve koji se nisu slagali s takvim novim poretkom, premda nisu morali biti krivi ni za kakav zločin. Dovoljno je bilo da nisu bili dio nove vlasti i podupirali novu vlast te da im se samo zato, bez suđenja, oduzme život. I što je još gore, njihova ubijena tijela bačena su – kao i u toliko drugih jama, poput Hude jame, Teznog, Macelja, Čemernice i dr. – poput životinjskih leševa u razne grobnice koje se s pravom nazivaju „prikrivena grobišta“. Zašto se istina prikrivala tolika desetljeća i još se i danas skriva? Očito jer je u pozadini zločin, zločin protiv zarobljenika i protiv čovječnosti. Međutim za takve zločine ne samo da nitko nije osuđen, nego niti optužen, kako u 45 godina bivše države tako na žalost ni u 30 godina sadašnje samostalne Hrvatske. To je tragično.

Ali mi nismo ovdje danas bilo protiv koga, mi smo se ovdje danas okupili da bismo se pomolili za naše mile i drage, članove obitelji koji su nestali i ovdje završili svoje živote. Ipak naše okupljanje i molitva jesu i poziv odgovornima u našem društvu da se priznaju žrtve koje su stradale od totalitarnih režima, da se o njima sazna puna istina i da im se već jednom oda pijetet koji zaslužuju svi poginuli koji su dali živote za Domovinu. Ako je naš sveti blaženik Alojzije Stepinac rekao „da bi on bio ništarija da nije osjetio bilo naroda“, znači da je narod želio svoju državu. A on je rekao: „U ljubavi prema hrvatskome narodu ne dam se ni od koga natkriliti!“ Samo ta njegova ljubav značila je molitvu i zalaganje da hrvatska država bude na Božjim zakonima utemeljena jer jedino će tako opstati. Ako to nije ona, sadašnja bi to trebala biti. Stoga postojanje samostalne hrvatske države nije zločin, i svi koji su se za Domovinu borili i poginuli časni su ljudi, a oni koji su ju rušili i bez suda strijeljali vojne zarobljenike i civile, nečasni su ljudi. Na žalost onima koji žele istinu lijepe etikete oni koji ne žele nikakvu hrvatsku državu i koji se još i danas bore želeći uništiti svaku pomisao da ju možemo imati. Ali ona je tu, uskrsnula, mi ju volimo i dužni smo onima koji su za nju ginuli čuvati ju. Ali utemeljenu na Božjim zakonima!

Želimo da naše uskrsno okupljanje i molitva za žrtve kako Drugog svjetskog rata tako i Domovinskog rata bude oživljavanje nade da ni jedna žrtva nije uzaludna jer „navik on živi ki zgine pošteno“, kako je rekao naš Fran Krsto Frankopan. Neka Uskrs sve nas obasja novom nadom istine i dobrote! Neka naša srca uskrsnu u ljubavi prema Bogu, čovjeku i našoj Domovini. Amen.