Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na misi povodom osnivanja HKLD u Sisku

Crkva Sv. Marije Kraljice Mira, 11. lipnja 2021.

Dragi liječnici, poštovani predsjedniče HKLD i svi članovi, dragi duhovnici, braćo i sestre,

Danas slavimo svetkovinu Srca Isusova. Vidio sam u vašem časopisu da ste za danas predvidjeli Obnovu posvete Srcu Isusovu. Baš zanimljiva i lijepa koincidencija, na dan kad se u Sisku osniva Podružnica vašeg Hrvatskog katoličkog liječničkog društva. To je upravo poziv da se svi zajedno posvetimo Srcu Isusovom.

Što to znači? U poslanici sv. Pavla Filipljanima apostol kaže kako sve njih ljubi Srcem Isusa Krista (Fil 1,8). Voljeti druge, svoju kršćansku braću i sestre, i sve ljude – treba i vlastitim srcem ali i Srcem Kristovim, tj. nalik na ljubav kojom nas ljubi Krist.

Riječ Božja koju smo danas poslušali (Hoš 11,1.3-4.8c-9; Ef 3,8-12.14-19; Iv 19,31-37) govori nam o Božjoj nježnosti i našem djetinjem stavu pred njim: on nas uči hodati kao majka dijete, privlači nas konopcima svoje ljubavi… Sveti Pavao se moli za Efežane, ali i za sve nas, svjedočeći nam da spoznati Boga znači susresti Tajnu – shvatiti Dužinu, Širinu, Visinu i Dubinu nadspoznatljive ljubavi Kristove! Kad je Isus visio na križu i umirao za sve ljude, jedan vojnik mu je kopljem probio bok te je potekla krv i voda, znakovi Euharistije i krštenja. Iz Kristove muke i smrti rađa se Crkva, mogli bismo reći: iz Isusova probodenog Srca. Simbolika je to njegove nutrine, njegove bezgranične ljubavi.

Sve to i nas potiče na ljubav.

A ljubav je Caritas. Ljubav prema bližnjemu u samom je srcu liječničkog poziva. I vi ste, dragi liječnici, u neprestanom davanju i svoga znanja i liječničkog umijeća, ali i bratske kršćanske ljubavi u službi pomaganja čovjeku u nevolji.

Evo, razorni potres koji je pogodio našu Sisačku biskupiju izazvao je veliki val dobrote i ljubavi u kojoj ste i vi sudjelovali svojim darom, na čemu vam i ovom prilikom zahvaljujem.

A pandemija, koja još traje, posebno je u prvi plan stavila upravo vaše zvanje, liječnički poziv koji je više od samog zanimanja, u njega je utkano i vaše srce i vaš humanizam, a u nama kršćanima, on je vođen bratskom ljubavlju, koju nam je zapovijedio naš Gospodin kada je rekao da je jednaka ljubav prema bližnjemu, kao prema samome sebi, s ljubavlju prema Bogu, kojeg treba voljeti svom dušom, svim umom i svom snagom svojom.

Potres i pandemija. Dva zla u kratko vrijeme angažirali su najbolje snage naših ljudi, i posebno vas, dragi liječnici i medicinske sestre, dragi djelatnici u zdravstvu. Učinili ste mnogo dobro, i još činite, spasili ste mnogo života, a ja bih istaknuo kako sam, uz veliko znanje i vaš profesionalizam, posebno zapazio vaš osjećaj za čovjeka. To nije lako njegovati jer čovjek postane s vremenom otporan na patnju drugoga jer tu patnju susreće svaki dan. I zaista ne može plakati sa svakim i kad bi to činio, kao i svećenik koji tješi žalosne kad je netko bolestan pa mu donosi bolesničko pomazanje i udjeljuje u sakramentu ispovijedi oproštenje grijeha i u svetoj pričesti Tijelo Kristovo, ne bi mogao vršiti svoje poslanje. Pa ipak, ljudi osjete kada im netko pristupa samo kao prema organizmu, mjereći ga znanstvenim pa i tehničkim mjerilima, ili mu pristupa kao čovjeku, pita ga za osobne osjećaje, za njegove bližnje, hrabri ga da izdrži kad mu je teško… To se osjeti, i to je ta razlika koja treba sve nas kršćane, i vas, dragi liječnici i medicinsko osoblje, predstavljati u svjetlu koje od nas i od vas očekuje naš Gospodin koji je rekao: „Što ste god učinili mojoj najmanjoj braći, meni ste učinili.“ (Mt 25,40).

Potreseni smo silno kad vidimo kako se muče u teškim bolima naši bližnji, oni koji su nam dragi, oni koje volimo. No, potreseni smo – ne samo zbog potresa – još više zbog Gospodinove zapovijedi da u patnicima i našim bližnjima koji trpe ili su ostali bez krova nad glavom vidimo samoga Gospodina koji nas gleda, koji očekuje našu pažnju, koji treba naše ruke, naše noge, naš razum i naše srce.

Molimo danas, na blagdan Srca Isusova: „Isuse, blaga i ponizna Srca, učini srce moje po Srcu svome!“

Blagost u odnosu prema svakom čovjeku, tj. nježnost i dobrotu, i poniznost u odnosu prema Bogu, u svijesti da smo maleni pred njim i da o njemu ovisi sav naš život. I uspjeh naših lijekova i terapija. I zato se uvijek u srcu pomolimo kad idemo u susret pacijentima, kad susrećemo ljude koji pate, one koji su ostavljeni, koji su bez doma, bez obitelji, koji u svojim ranama pronose trpljenje Kristovo. Amen.