Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na blagdan sv. Antuna Padovanskog

Zagreb, Sveti Duh, 13. lipnja 2021.

Čit.: Mudr 7,7-14; Ef 4,7.11-15; Mk 16,15-20

Draga braćo i sestre, dragi štovatelji svetoga Antuna,

Ja vam dolazim iz Sisačke biskupije koja je doživjela teški potres, i to je bio razlog zašto je župnik fra Roko mene pozvao danas na ovaj blagdan u ovo svetište sv. Antuna. I 13 utoraka, kao pripremu za ovaj dan, predvodili su svećenici iz Sisačke biskupije i iz Zagrebačke nadbiskupije, koji su mogli svjedočiti o posljedicama razornog potresa, kako u Zagrebu 22. ožujka, tako i u Sisku 29. prosinca prošle 2020. godine. Znam reći kako smo svi mi, koji smo doživjeli tu tragediju, potreseni. Ipak, kao što kaže sveti Pavao, zbog tih teškoća koje su nas snašle, ne zdvajamo, jer premda smo „u svemu pritisnuti, ali ne pritiješnjeni; dvoumeći, ali ne zdvajajući; progonjeni, ali ne napušteni; obarani, ali ne oboreni – uvijek umiranje Isusovo u tijelu pronosimo da se i život Isusov u tijelu našem očituje.“ (2 Kor 4,8-10) Jer mi, koji vjerujemo, posjedujemo najveće blago, samoga Gospodina koji nas jača. Zato zahvaljujemo Bogu za svako dobro i svako zlo, svaki dar i svaku kušnju jer nas sve to dovodi bliže njemu, gospodaru svega.

Sveti je Franjo, prijatelj i poglavar našeg današnjeg svetog Antuna, rekao da je savršeno veselje kad doživimo pogrde, nevolje, a ostanemo radosni i zahvalni. Tako je bilo u slučaju kad je s bratom Leonom kucao na vrata jednog samostana, a bila je već noć i vani je bila studen i padala kiša i snijeg, te su prozebli i pokisli molili da im vratar otvori samostanska vrata, a on ih je odbio kao lopove i varalice. Na to je sveti Franjo rekao: „kada bismo prisiljeni glađu, hladnoćom i noćnom tamom, još jače kucali, zaklinjući vratara da nas za ljubav Božju pusti unutra, a kad bi on, još više razjaren, odgovorio: ‘Razbojnici i dosadni besposličari, dat ću vam što vas ide’, te izišao s velikim kvrgavim štapom, uhvatio nas za kapucu, bacio nas na zemlju, vukao po snijegu te nas naizmjence tukao batinom, i kad bismo mi to podnijeli strpljivo i s ljubavlju i kod toga mislili na muke blagoslovljenoga Krista, u tome je savršeno veselje. Sada, dragi brate, zapamti zaključak: najveći je dar i milost Duha Svetoga koju daje Krist svojim prijateljima, da možemo sami sebe obuzdati i iz ljubavi prema Kristu dragovoljno podnositi nevolje, uvrede, pogrde te duševne i tjelesne neugodnosti. Mi se ne smijemo ovim darovima ponositi, jer nisu naši, nego dolaze od Boga. Zato govori Apostol: ‘Što imaš, a da nisi primio? A ako si primio, zašto se time hvališ, kao da je tvoje?’ Mi se možemo hvaliti samo križem nevolja i patnja, kao što kaže Apostol: ‘Neću se hvaliti ničim, osim križem našega Gospodina Isusa Krista’.” Molimo Gospodina za strpljivost i savršeno veselje, kako bi to sv. Franjo rekao.

Želim zahvaliti svima na velikoj ljubavi i pomoći koju su udijelili mojim vjernicima, ali i svim stradalima od potresa u mojoj biskupiji, ali i svima koji su bili i jesu u potrebi da im se osigura krov nad glavom, da im se pruži znak blizine i pomoći u teškoćama, te osobito na molitvama da Gospodin pomogne onima koji trpe. To zahvaljujem i svima vama, dragi prijatelji, jer znam da ste i svi vi koji ste se večeras okupili u ovom svetištu, to učinili. Ta nas povezanost i bratska ljubav tješi i jedina je kadra nadvladati sve nevolje, iz kojih ćemo svi izaći snažniji i bolji. Hvala vam od srca!

Posebno bismo trebali istaknuti Caritas i Kruh svetog Ante, naše kršćansko organizirano pomaganje onima koji su u potrebi. Kroz sisački Caritas prošle su tone i tone hrane, tisuće i tisuće volontera pomagalo je u prihvatu i raspodjeli pomoći koja je stizala sa svih strana. Nešto čudesno! A znam i da je na ovom Svetoduškom brijegu Kruh sv. Ante hranio i hrani tisuće i tisuće potrebnika. Bogu zahvaljujemo na tome! A upravo su djela ljubavi najbolji znak i dokaz ljubavi, ljubavi koja treba krasiti svakog kršćanina. Bez ljubavi naša bi vjera bila mrtva.

I na današnji dan molimo zagovor svetoga Antuna, redovnika franjevca, svećenika i crkvenog naučitelja, sveca svega svijeta, poznatog čudotvorca da zagovara za sve nas, da učini čudo nalaženja i ponovnog otkrivanja naše vjere koja, kako je napisao sveti Ivan, pobjeđuje svijet (1 Iv 5,4).

Njegov životopisac pripovijeda kako je jednom u Riminiju propovijedao krivovjercima želeći ih obratiti, ali oni nisu marili nego su ga dapače napustili ne želeći ga ni slušati. On je tada otišao na ušće rijeke u more i tu održao svoju glasovitu propovijed ribama koje su se skupile u velikom broju te ga pozorno slušale. Kad su to dočuli krivovjerci, dojurili su vidjeti to čudo te su se toliko skrušili da su se svi obratili.

Ova zgoda nam donosi čudesnu moć koju Bog pokazuje preko svojih svetih, želeći obratiti sve ljude i svima donijeti spasenje. Međutim nisu svi spremni poslušati, ali milosrđe je Božje veće i njegov način čudesan. Mogli bismo reći da i danas nijeme životinje, ribe i ptice, više slušaju Božju volju negoli mi ljudi. Kada recimo pogledate one koji se opiru životu i umjesto da slave život i zahvaljuju Bogu na tom daru, oni traže slobodu ubijanja! Od nerođene djece do bolesnih staraca. Koja je to perverzija!

Svetog Antuna naziva se „Divnom posudom Duha Svetoga“. Doista, onaj koji je nošen Duhom Božjim taj donosi Boga ljudima, kao u posudi: „to pak blago imamo u glinenim posudama da izvanredna ona snaga bude očito Božja, a ne od nas.“ (2 Kor 4,7)

Kad su jednom zajedno molila braća –među kojima možemo zamisliti i sv. Antuna- sa sv. Franjom i sv. Klarom u crkvi Svete Marije Anđeoske, toliki ih je žar obuzeo da su, kako pišu životopisci, ljudi mislili da crkva gori te su došli gasiti požar – kad ono, kad dođoše vidješe, to je bila božanska vatra Duha Svetoga koja je zapalila srca Božjih ljudi. O kad bi se i naša srca tako zapalila za Boga te gorjela vatrom ljubavi Duha Sv.!

Posebnost čašćenja svetoga Antuna jest u vjeri da on pomaže u običnim stvarima i životnim situacijama. Njemu se u zagovor vjernici utječu da učini sasvim mala čudesa, ne velika, ne neka kolosalna djela… nego ono obično što je potrebno svaki dan, što nas ispunja i kad nam zatreba malo svjetla, malo snage, malo mira i radosti. On je tu i njegov zagovor nikad ne izostaje. On pomaže naći izgubljene stvari, on uslišava strelovite molitvice, on je čudotvorac u malenome. Ali od sitnica se sastoji život i nekad su nam te sitnice veoma važne. Molimo sveca svega svijeta da bude uz nas i u običnosti i svakodnevici, kao i u životno važnim i prelomnim događajima i trenucima.

Gospodin nas poučava u svojoj Riječi, koju je tako dobro poznavao i o njoj poučavao naš Svetac te je postao najveći propovjednik.

Odlomak iz Knjige Mudrosti (Mudr 7,7-14) iznosi uvjerenje svetog pisca da je mudrost Božja vrednija od dragulja i svega zlata i srebra, da je ona najveće blago. Kada o tome govorimo, mislimo na mudrost kao dar Duha Svetoga budući da je sv. Antun crkveni naučitelj, dakle onaj koji i nas može poučiti što je to životna mudrost. To nije mudrovanje, filozofiranje nad životom, nego duboka božanska krepost pronicljivosti i uvida u smisao života i događaja. Da bismo dobili taj dar Duha potrebna je molitva: „pomolih se i razbor dobih“, kaže sveti pisac. A što je naučio, to predaje drugima bez zavisti, njezina bogatstva daje drugima. To je upravo činio sv. Antun. Njegove su propovijedi mnogi slušali i obratili se. On je imao dar da je njegova riječ prodirala u srca ljudi i zahvaćala dubinu njihovih duša. Zamolimo danas i mi njega da nas pouči kako da primimo dar mudrosti te se ne izgubimo u ovom svijetu koji nije sklon Božjoj volji ali smo mi zato poslani da kroz njega pronesemo Božje svjetlo i Božje darove.

Čitanje svetoga Pavla Efežanima (Ef 4,7.11-15) govori o zajednici Crkve u kojoj svatko ima svoj dar, a svima se ti darovi daju da izgrađuju Tijelo Kristovo, da svi uzrastemo do „mjere uzrasta punine Kristove“. To je moguće kada “istinu provodimo u ljubavi – veritatem facientes in caritate“. Bilo je to geslo našeg kardinala Franje Šepera. Potrebno je istinu naviještati i zastupati, ali uvijek u ljubavi, da ne budemo kruti, da nas istina ne satre nego da je živimo i naviještamo s blagošću, zabrinuti kako da drugima navijestimo Isusa, Istinu i Boga ljubavi.

Evanđelje (Mk 16,15-20) donosi Isusovo poslanje apostolima: „Idite po svem svijetu, propovijedate Evanđelje svemu stvorenju.“ To je volja našega Gospodina i mi bismo iznevjerili to poslanje kada ne bismo naviještali Evanđelje. Svima, i vjernicima i nevjernicima, i vjernicima drugih zajednica i crkava, i sami sebi i svojima. Evanđelje je naše poslanje, mi kršćani nismo zatvoreni i ne smijemo biti zatvoreni samo u sebe i svoje brige, mi smo zaduženi brinuti brige ovoga svijeta, današnjeg čovjeka, ljudi našega naroda i našeg vremena. U tom nastojanju sam Gospodin nam jamči biti uz nas i dati nam znakove, čudesa, koja će pratiti takvo naviještanje. Nisu li sveci upravo čudesni znakovi Kristove nazočnosti na zemlji?

Naš narod rado slavi svetog Antuna: imamo mnogo crkvi njemu u čast – u mojoj biskupiji su tri župne crkve njemu posvećene, ali i mnoge kapele, a tek slike i kipovi koji rese gotovo sve naše crkve! Kada bismo gledali popularnost imena Antun, Ante, Antonio, Toni, Tonči, Tončica, Antonija, Antica… bila bi to najbrojnija imena u našem narodu. Sveti Antun je nama Hrvatima veoma drag. Kad ga dakle toliko volimo, onda ga i slijedimo! Budimo s njime uvijek združeni s Gospodinom Isusom, kojemu nas on vodi, budimo slušatelji i vršitelji, dapače i navjestitelji Riječi Božje… Sveti Ante, moli za nas, za naš hrvatski narod, sada i uvijeke. Amen.