HOMILIJA NA MISI POSVETE ULJA – VELIKI ČETVRTAK,
21. travnja 2011. godine 

Draga braćo svećenici, đakoni, dragi bogoslovi!Draga braćo i sestre, Jučer je završila korizma a danas počinje Vazmeno trodnevlje. Na općoj audijenciji u srijedutj. jučer, 20. travnja 2011. Papa Benedikt XVI. govorio jeo Vazmenom trodnevlju kao „stožeru čitave liturgijske godine i trenutku posebne milosti za svakog vjernika“. Stoga je pozvao sve da „u ovim danima teže sabranosti i molitvi, tako da dublje crpe iz toga izvora milosti“. Papa, kojega očekujemo u Hrvatskoj uskoro – tj. na kraju Vazmenog vremena a koje danas započinjemo – jučer je rekao i sljedeće:
„Veliki četvrtak je dan u kojem se spominjemo ustanovljenja euharistije i ministerijalnog svećeništva. U prijepodnevnim satima svaka dijecezanska zajednica, okupljena u prvostolnoj crkvi oko biskupa, slavi Misu posvete ulja, na kojoj se blagoslivljaju krizmeno ulje, katekumensko ulje te ulje za bolesničko pomazanje. Od Vazmenog trodnevlja nadalje, tijekom čitave liturgijske godine ta će se ulja upotrebljavati za sakramente krštenja, potvrde, svećeničko i biskupsko ređenje te pomazanje bolesnih; u tome izlazi na vidjelo kako spasenje, koje prenose sakramentski znakovi, proizlazi upravo iz Kristova uskrsnog otajstva; naime, mi smo otkupljeni njegovom smrću i uskrsnućem i, po sakramentima, crpimo iz tog istog izvora spasenja. U sklopu Mise posvete ulja sadržana je i obnova svećeničkih obećanja. U čitavom svijetu, svećenik obnavlja obećanja koja je dao na dan ređenja, da bi bio potpuno posvećen Kristu u obavljanju svete službe u službi braći.“

Evo, tako vidimo da Papa misli i na nas, na svaku biskupiju, i osobito svećenike koji se danas okupljaju oko svojih biskupa u katedralama po čitavome svijetu. Papa je jučer dalje tumačio Vazmeno trodnevlje koje danas započinjemo:
„Na Veliki četvrtak popodne pravi je početak Vazmenog trodnevlja. Ono započinje spomenom Posljednje večere, na kojoj je Isus ustanovio spomen svoje muke, privodeći k punini židovski pashalni obred. Prema predaji, svaka židovska obitelj, okupljena za stolom na blagdan Pashe, blaguje pečeno janje, spominjući se tako oslobođenja Izraelaca iz egipatskog ropstva; tako u dvorani Posljednje večere, svjestan svoje predstojeće smrti, Isus, pravi vazmeni Jaganjac, prinosi samoga sebe za naše spasenje (usp. 1 Kor 5, 7). Izgovarajući blagoslov nad kruhom i vinom, On anticipira žrtvu križa i očituje naum da ovjekovječi svoju prisutnost među učenicima: pod prilikama kruha i vina, On se na stvaran način uprisutnjuje svojim darovanim tijelom i svojom prolivenom krvlju. Tijekom Posljednje večere, apostole postavlja da budu poslužitelji toga sakramenta spasenja; Isus im pere noge (usp. Iv 13, 1-25), pozivajući ih da ljube jedni druge kao što ih je on ljubio, dajući svoj život za njih. Ponavljajući taj čin u liturgiji i mi smo pozvani djelotvorno svjedočiti ljubav našega Otkupitelja.“

Papa nas nuka da se danas u molitvi udubimo u otajstvo našeg spasenja. Posebno preporuča molitvu i klanjanje, te nas upozorava na potrebu budnosti. On kaže: „Veliki četvrtak se zaključuje euharistijskim klanjanjem, u spomen na Gospodinovu muku u Getsemanskom vrtu. Nakon što je napustio dvoranu Posljednje večere, on se povukao da se u osami pomoli Ocu. U tome času dubokog zajedništva, Evanđelja pripovijedaju da je Isus osjetio veliku tjeskobu, takvu patnju da ga je oblijevao krvavi znoj (usp. Mt 26, 38). Svjestan svoje skore smrti na križu, on osjeća veliki strah i blizinu smrti. U toj situaciji izbija na vidjelo nešto što je vrlo važno za čitavu Crkvu. Isus kaže svojima: ostanite ovdje i bdijte; taj poziv na budnost odnosi se upravo toga trenutka tjeskobe, prijetnje, u kojem će doći izdajica, ali odnosi se isto tako čitave povijesti Crkve. To je trajna poruka za sva vremena, jer pospanost učenika nije bio samo problem toga trenutka, već je problem čitave povijesti. Pitanje je u čemu se sastoji ta pospanost, u čemu bi se sastojala budnost na koju nas Gospodin poziva. Rekao bih da je pospanost učenika tijekom povijesti svojevrsna neosjetljivost duše za moć zla, neosjetljivost prema svemu zlu na svijetu. Ne želimo da nas previše uznemiruju te stvari, želimo ih zaboraviti: mislimo da možda neće biti tako ozbiljno i zaboravljamo na to. I nije posrijedi samo neosjetljivost za zlo, dok naprotiv moramo bdjeti da se čini dobro, da se borimo za snagu dobra. Postoji i neosjetljivost za Boga: to je naša prava pospanost; ta nas neosjetljivost za prisutnost Boga čini neosjetljivima također za zlo. Ne osjećamo Boga – ta to bi nas uznemirilo – i tako, naravno, ne osjećamo ni snagu zla i ostajemo sklonjeni u svojoj udobnosti. Klanjanje u noći Velikog četvrtka, bdijenje s Gospodinom, moralo bi biti upravo trenutak u kojem ćemo razmišljati o pospanosti učenika, Isusovih branitelja, apostola, pospanosti nas samih, koji ne vidimo, jer to ne želimo, svu snagu zla i ne želimo ući u njegovu muku radi dobra, radi Božje prisutnosti u svijetu, iz ljubavi prema bližnjemu i Bogu.“

Dragi prijatelji, nije bez razloga liturgija Crkve prozvala ovaj tjedan – Velikim tjednom. Ovo su doista velika otajstva, najveći misteriji našeg spasenja. Krist Gospodin darovao nam se da bismo i mi – prvotno već beskrajno obdareni – bili kadri uzvratiti njemu i našoj braći na njegov dar. A to naše uzdarje sastoji se u tome da prihvatimo Božju ljubav koja nam se objavila u Kristu. Nadalje, naše uzvraćanje ljubavi jest u tome da se i sami darujemo – i Kristu i našoj braći ljudima. U tome je bit našeg svećeničkog poziva – darivanje, dapače: predanje! Kristovo je predanje značilo prihvatiti biti žrtva, prihvatiti Očevu volju, to je jednom riječju:samožrtvovanje. I on to i od nas očekuje: da se spremno i mi, na njegov primjer, mognemo dragovoljno žrtvovati za našu braću i sestre, navješćujući im Evanđelje, ali predajući im ne samo objavu nego – samoga Krista, i to do te mjere, da im želimo s njime predati i sami sebe, „duše naše“, kako veli sv. Pavao u prvom Pismu Solunjanima (1 Sol 2,8).

Da bismo to mogli, trebamo biti budni. Kako veli Papa, pospanost učenika je pogubna. Nekad se govorilo da Crkva ima vremena, da ona hodi olovnim koracima kroz povijest. Međutim, nije to baš uvijek tako; osobito je danas potrebno, i to očekuju i vjernici i društvo da znamo reagirati na vrijeme, da znamo vidjeti što su hitne potrebe naših bližnjih i da na njih brzo odgovorimo – svojom zauzetošću i pomoći. Ako naprotiv spavamo, niti vidimo probleme niti ih možemo promptno riješiti. Gospodin danas u Evanđelju citira tekst Izaije proroka u kojem se Mesija – Krist, Pomazanik – predstavlja kao onaj koji donosi: „blagu vijest siromasima, sužnjima oslobođenje, vid slijepima, potlačenima slobodu – svima godinu milosti Gospodnje“ (Lk 4, 18-19). Pogled Božjeg izabranja, koji počiva i na nama, potiče nas na aktivnost. To da smo i mi „pomazanici Gospodnji“, draga braćo svećenici, znači da smo izabrani za osobito poslanje: da svjedočimo svijetu i svim ljudima da ih Bog ljubi. To pak autentično možemo tek vlastitim životom, i to cijelim svojim životom. Vrijeme u kojem živimo je teško i puno izazova. Ljudi nas stoga promatraju i s pravom se pitaju, što nam to ovaj ima reći. Mi ne govorimo u svoje ime, mi smo poslanici Kristovi. No, da bi nas kao takve ljudi i prihvatili, valja nam i slijediti Krista i njegov način života i svjedočanstva. A on je išao do kraja, nije stao na pola puta, nije se šalio kad je rekao da on sebe „daje za život svijeta“ (Iv 6,52).

Rekao bih kako i u našoj domovinskoj ponovno višestruko teškoj situaciji mnogi svoje oči okreću Crkvi, nama svećenicima i biskupima i pitaju se, što će nam oni reći, kako oni vide i što savjetuju da se učini. S jedne strane, Domovina proživljava tešku gospodarsku krizu, koja je međutim više negoli zbog globalne financijske krize posljedica ratnih razaranja i teškog nemorala i pljačke pojedinaca koji su bili ili jesu na takvimpoložajima da su otuđili mnoga zajednička dobra i tako osiromašili čitavo hrvatsko društvo, a s druge strane, nalazimo se u teškim etičko-moralnim problemima, ja bih rekao – to je političko-moralna korupcija, gdje se bez ikakvih etičkih normi, dapače protiv njih, predavalo hrvatske generale i branitelje na međunarodni sud, odricalo se od svoga identiteta – odustajući i od čovjekoljublja, domoljublja i bogoljublja, te se dovelo Domovinu s pozicije žrtve, što je stvarno bila u ratu, do pozicije agresora. Pri tome ne treba zaboraviti da su se pri toj zamjeni teza utjecajni pojedinci koristili lažnim svjedočenjima, protuzakonitim i protuustavnim djelovanjem te umjesto služenja Domovini oni su se domovinom poslužili – za vlastite probitke i interese, ne gledajući kakve će to strašne posljedice donijeti čitavome narodu. Nalazeći se pred svim tim problemima, draga braćo svećenici, pozvani smo da poput Proroka ukazujemo na Istinu, da se borimo za Pravdu i da navješćujemo Radosnu vijest. Sve je to – Isus Krist, jedini Veliki svećenik, pobjednik nad nepravdom, grijehom i smrću, uskrsnuli naš Gospodin. Neka nas on osposobi, da kao njegovi pomazanici – prenoseći pomazanje njegovim Duhom na sve kojima smo poslani – vidamo rane ranjenima, da otvaramo horizonte slobode i spasenja, da svima donosimo oslobođenje.

Čestitajući vam, draga braćo svećenici, svećenički dan, iskreno molim za vas i za sebe Gospodina da nas probudi, da ne spavamo dok se svijet ruši, da ne bježimo od vlastite odgovornosti, da se hrabro odupremo svakome zlu i da navješćujemo i u ove svete vazmene dane, i uvijek i posvuda, svojim riječima i nadasve životom, da Krist uskrsnuli pobjeđuje svako zlo, svaku nepravdu i laž, te da nam svima donosi mir i spasenje. Amen.