Homilija na Misi posvete ulja 2022.

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na Misi posvete ulja

Sisak, bazilika sv. Kvirina, 14. travnja 2022.

Čit.: Iz 61,1-9; Ps 89; Otk 1,5-8; Lk 4,16-21

Draga  braćo svećenici, draga braćo i sestre,

Veliki četvrtak osobito pripada ministerijalnim svećenicima, službenicima Crkve u sva tri reda: đakonata, prezbiterata i biskupstva. I mi smo se kao prezbiterij Sisačke crkve okupili danas na ovo misno slavlje, da bismo Kristu zahvalili za dar Euharistije i svećeništva, da bismo ga molili za našu braću svećenike koji su preminuli ili koji su bolesni, da bismo zamolili za milost ustrajnosti i utjehe svima nama a posebno onima koji su klonuli, kojima je teško i koji su se umorili.

Molimo i za one koji su napustili svećeničku službu.

Ovaj dan slavimo dvije mise: jednu ujutro, Misu posvete ulja, i drugu na večer, Misu Večere Gospodnje. Ovu prvu upravo slavimo, moleći Gospodina da posveti dar ulja, da nam posluži za podjelu sakramenata: krštenja, potvrde i svetoga reda; kao i za bolesničko pomazanje. Dvije su to vrste ulja, dva značenja istog dara: za preporođenje i karizmu života u Kristu, te za ojačanje ili ljekovitost vjere koja daje obnovu života i zdravlja, kad se bolesnika u molitvi izručuje u Božje ruke, da ga ili podigne ili primi k sebi.

Kad govorimo o katekumenskom odnosno krizmenom ulju, tada je to ulje kojim smo i sami pomazani na dan našeg prezbiterskog odnosno biskupskog ređenja. Taj znak označuje naše izabranje, kao što to već u Starom zavjetu Bog pokaza označujući svoje svećenike, proroke i kraljeve. „Ne izabraste vi mene nego ja izabrah vas“ (Iv 15), govori i nama Gospodin.

Htio bih progovoriti o jednom vidu naše svećeničke službe koja dobiva neke nove naglaske i čini se odudara od dosadašnjeg shvaćanja ovog poziva i dara. Kad se pred Bogom i pred Crkvom, koju predstavlja biskup, novi đakon ili svećenik obdaruje svetim redom, tada on obećava ordinariju i njegovim nasljednicima „poštovanje i poslušnost“. Među redovničkim zavjetima je i izričito zavjet poslušnosti. To u biti znači prihvatiti da kroz poglavara, biskupa, arhiđakona, dekana i župnika Bog vodi svoj narod i određuje što nam je činiti. Kad s tih naslova dođe neka odluka, nama svima je to znak da ju treba izvršiti. Ali ne samo to. To još više znači da smo obećali Bogu i Crkvi vjernost – do kraja života. Kao što u sakramentu ženidbe supružnici jedno drugom obećavaju „ljubav i vjernost u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti“, i prihvaćanje svetog reda znači obvezu do kraja života. I kad to nije lako, i kad nas boli i čini nam se da smo sami i ostavljeni, da nas nitko ne razumije, da bez uspjeha sva naša i molitva i pastoralna aktivnost, međutim: nama je ustrajati činiti ono što nam Crkva povjeri, ne napuštati bojno polje, ne uzmicati – pa učinilo nam se da smo i poraženi i da nema više smisla boriti se. Mi ne smijemo bježati, ne možemo otići jer bi to značilo izdaju nas samih, odustajanje od ideala. Reći će netko, pa i apostoli su se razbježali kad je Gospodin bio uhićen, kad je osuđen i bio raspet. Da, ali su se po njegovu uskrsnuću i posebno darom Duha Svetoga okupili i ispunili snagom te ga propovijedali, svi odreda – sve do mučeničke smrti. Ako su ga prije i napustili, pa čak i zatajili, sada ga više ne napuštaju nego ga slijede, propovijedaju, krste, krizmaju, zaređuju nove službenike, brinu se za potrebne, jednom riječi: djeluju apostolski, kako im je Gospodin i zapovijedio kad ih je na kraju, prije svojeg Uzašašća k Ocu poslao: „Idite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svakom stvorenju… krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih sve što vam zapovjedih.“ (Mt 28,19). Sveti red nije na pokus, nego cijeli život se posvećuje tom zvanju, kao što i u braku muž i žena obećavaju vjernost dok ih smrt ne rastavi.

Zato svakako žalosti, ne samo biskupa nego i vjernike, a trebalo bi i sve nas braću u prezbiteratu, kada neki svećenik napušta svoje svećeništvo i odlazi u svijet. Ne želi više propovijedati Krista Raspetoga i Uskrsnuloga, želi živjeti kao običan vjernik. Jesmo li sve učinili da budemo dobra braća jedni drugima, oni koji se međusobno tješe, bodre, hrabre i prihvaćaju, oni koji znaju cijeniti svaki dobar napor i proliven znoj u vinogradu Gospodnjem, u teškoćama života, u samoći i preziru onih koji nas ne shvaćaju niti dijele našu vjeru s nama u Krista? Jesmo li možda i mi krivi svojim nedovoljno promišljenim riječima, primjedbama, pa možda i osudama, a što je najgore prenošenjem neprovjerenih i zlonamjernih etiketiranja, prišivanja raznih ružnih i uvredljivih epiteta… Jesmo li možda u želji da se nametnemo vlastitim kvalitetama podcjenjivali i čak podmetali braći svećenicima i, što je posebno neprihvatljivo i za osudu, pred vjernicima ih kritizirali ne bismo li mi zadobili njihovu hvalu i potporu, uspoređujući i ističući vlastite prednosti pred njihovim nesposobnostima.

Možda nismo ni svjesni svih tih malih uboda, koje peku kao osinji ili pčelinji ubodi, a prouzrokuju velike patnje i mogu pojedinca ogorčiti i pred samim sobom učiniti nevrijednim i bez samopouzdanja.

Ne kaže uzalud naš Gospodin Isus da ćemo odgovarati za svaku izgovorenu riječ.

Zato osobito danas budimo zauzeti da s poštovanjem i potporom susrećemo svoju braću svećenike. Molimo jedni za druge! To je najbolji put kojim nam je ići da i onima koji su možda zalutali ili kojima je posebno teško i traže ne nalazeći put, pomognemo.

Drugo, što bih vam htio reći, draga braćo svećenici i đakoni, je koliko je uzvišena naša služba! Ona je dar samog Krista. Biti nositelj njegova poslanja, djelitelj njegovih otajstava spasenja, predvodnik njegova stada, najveća je čast i povlastica. Međutim nije to razlog za oholo uzdizanje, za zauzimanje nekih viših pozicija da bismo zadivili druge, da bismo se prikazali boljima od drugih ili da bismo se uzdizali nad ostale vjernike. Nipošto! Ta naš Gospodin je jasno rekao: „Tko želi biti prvi, neka bude posljednji, i tko želi biti najveći neka bude svima sluga!“ Naš položaj nije društveno penjanje po ljestvici poznatih i zauzimanje sve viših pozicija da bi nas tako ljudi poštovali i divili nam se.

Osobito želim danas zahvaliti onim svećenicima koji su ove korizme na području svoje župe posjetili sve stradalnike koji žive u kontejnerima. Naš Caritas je za sve pripremio uskrsne pakete ali trebalo ih je uručiti onima koji su još u kontejnerima, i za to nije bilo dovoljno voluntera pa je lijepo da su i svećenici, bilo sami bilo organizirali obilazak svojih župljana i darivali ih. Još je najveći dar njima bio vaš posjet i lijepa riječ.

Ja se sjećam jednog svećenika kojega sam pitao, zašto vozi tako skup auto, a koji mi je odgovorio: zato da ga ljudi poštuju. Odgovorio sam mu: svećenika trebaju ljudi poštovati zbog drugih razloga a ne zbog toga kakav auto vozi. Ako je on ljubazan, svima na raspolaganje, ako je spreman služiti i svima ići u susret, tada zavrjeđuje poštovanje. Jedan drugi koji se zatvarao pred ljudima u svoj stan i nije htio komunicirati ni s onim vjernicima koji su mu željeli pomoći, na moje pitanje zašto to čini, odgovorio je da njega ljudi ne poštuju i zato bježi od njih. Rekao sam mu da mi to poštovanje ljudi trebamo zaslužiti svojim ponašanje, a ono ne smije biti bijeg nego susret.

Htio bih par riječi reći o Sinodalnom hodu Crkve. U taj hod uključeni smo mi, svećenici, na prvom mjestu. No, to je promjena svijesti, mentaliteta od uvjerenja da sve možemo sami do suradnje s našim vjernicima. Oni su brojniji od nas svećenika i mi trebamo njihovu potporu, ali ne samo da izvršavaju što mi odredimo – pa bilo to i nešto besmisleno, samo da vidimo jesu li nam poslušno, što je posve nerazumljivo, nego da razgovaramo, pitamo, da se savjetujemo i surađujemo u zajedničkim pothvatima na dobro naših župa i zajednica.

Kad razmišljamo o sinodi i putu koji papa Franjo želi da njime Crkve ide, to je zapravo promjena pristupa: vjernici su važni, njih trebamo uključiti u naš zajednički hod. Sinoda zapravo znači Crkva jer bez zajedništva nema Crkve. I deset točaka o kojima razmišljamo zajedno s našim vjernicima, tiču se i naših odnosa s vjernicima: SUPUTNICI, OSLUŠKIVATI, UZETI RIJEČ, SLAVITI, SUODGOVORNI U POSLANJU, DIJALOG U CRKVI I U DRUŠTVU, S DRUGIM KRŠĆANSKIM VJEROISPOVIJESTIMA, RAZLUČIVATI I ODLUČIVATI, VLAST I SUDJELOVANJE i ODGAJATI SE ZA SINODALNOST. U svim tim točkama trebamo promišljati svoje zajedništvo u Crkvi, i to na svim razinama: kako svećenici među sobom, tako svećenici s biskupom i papom, a napose svećenici s vjernicima laicima. U svim tim odnosima zrcali se mentalitet sinode.

U jednom sam obraćanju rekao da je Papa započeo ovaj Sinodalni hod da bi se vjernički narod, tj. svi mi u Crkvi „sinodalizirali“ tj. učinili osjetljivima na zajedništvo, koje predstavlja sinoda. Zajedništvo je to bez kojeg ne možemo.

Kaže se: Gdje je biskup tu je Crkva – Ubi episcopus, ibi Ecclesia. Ali jednako tako bi se moglo reći:  Ibi christianus, ibi Ecclesia. A christianus je svaki kršćanin, nosio on sveopće ili ministerijalno svećeništvo, dakle svaki član Crkve.

Molimo se, braćo i sestre, danas za nas svećenike: đakone, prezbitere i biskupa. Molimo se za naše poslanje, za naše služenje, da ono bude na izgradnju vjernicima, da bude na izgradnju Crkve. Molimo se da naše zajedništvo bude sinodalno, ono koje sluša, razgovara, uvažava, prihvaća i surađuje sa svim vjernicima.

Molimo se iskreno da bismo bili uslišani, tj. da tako djelujemo kako se molimo. Neka nam svima pomogne naša zagovornica Presveta Djevica Marija, neka mole za nas sv. Josip, nebeski zaštitnik Hrvatske i sveti Kvirin i bl. Alojzije, zaštitnici Sisačke biskupije. Amen.

Pin It on Pinterest