mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na misi polnoćki 2017.

Sisačka katedrala, 25. prosinca 2017.

/Čit: Iz 9,1-3.5-6; Tit 2,11-14; Lk 2,1-14/

Draga braćo i sestre, mi smo noćas kao oni pastiri koji smo čuli radosnu pjesmu anđela i pohrlili vidjeti novorođeno Dijete Isusa u Betlehemu.

Što nas je to dovelo noćas ovamo u crkvu, čak i one koji ne dolaze redovito svake nedjelje na misu? Tko nas to toliko privlači da usred noći ne spavamo nego da slavimo i okupljamo se da budemo zajedno pred jaslicama u kojima je Dijete Isus? Zar je to samo želja da budemo zajedno s onima koji slave i da zapjevamo s njima stare dobre pjesme? Ili je ipak i potreba da i mi odgovorimo na zov naše duše koja želi upoznati onoga koji je došao kao Kralj kraljeva,  premda – ili baš zato jer – se nije pojavio na kraljevom dvoru niti u svili i kadifi, nego u betlehemskoj štali, položen u jasle uz domaće životinje koje su ga grijale, a još više grijala ga je ljubav i nježnost njegove majke Marije… Svatko ima svoje razloge zašto je noćas ovdje, ali nam je svima zajedničko da želimo čuti objavu anđela: „Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj, Krist Gospodin… naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama.“ (Lk 2,11-12) Čežnja čovjekova srca je da u buci i trci života susretne sebe i nađe svoj mir, a to znači da svatko od nas i ne znajući traži Boga i da u njemu, kao u ogledalu, vidi sebe kakav doista jest, vidi svoje lice bez maske, onoga koji treba Spasitelja, onoga kojemu je došao Krist Gospodin. A on je došao svakome od nas s jednim jedinim razlogom: jer nas ljubi, jer on doista ljubi svakoga od nas ljudi, bez obzira kakvi smo, zato jer smo njegova djeca, on nam dolazi i donosi spas, donosi nam radost i mir.

„Pojavila se dobrostivost i čovjekoljublje Spasitelja našega Boga“ (Tit 3,4), kaže sveti Pavao apostol.

Doista, nismo mi zavrijedili tu neizmjernu milost, da nas pohodi Spasitelj, ne. On je došao jer ga je vodilo milosrđe, ljubav prema nama, briga za našu budućnost i našu vječnost. Mi ljudi smo, naime, miljenici Božji – tako su u božićnoj noći pjevali anđeli…

I kad doživimo tu silnu Božju dobrotu i ljubav upravo prema nama grješnicima, zar nas to neće dirnuti i potaknuti da mu odgovorimo svojom ljubavlju? Da, zato smo noćas ovdje, da i mi njemu pokažemo zahvalnost i ljubav. Nadamo se da će možda noćas on u nama probuditi nove izvore dobrote, ljubavi i mira. Za to ga molimo, dok mu se približavamo, dok mu se klanjamo. Molimo ga i za one koje volimo, koji su naši najbliži, s kojima nas je povezao ovdje na zemlji… molimo ga da i njih obdari svojom svjetlošću.

Betlehemski su pastiri bili obasjani svjetlošću kad su čuli pjesmu anđela, koji su im navijestili radost da se rodio Mesija – Krist. Svjetlost je u ovoj noći sam Krist Gospodin, onaj koji je i došao na svijet da prosvijetli svakog čovjeka. Došao je u tami. Tama je teška, osobito kad se u tami čovjek izgubi i zaluta. No, teža od zemaljske tame jest tama u nama, tama u ljudskim srcima koje se nije lako riješiti jer ona je ostala i nakon svjetla koje je obasjalo betlehemske poljane. Ta je tama sposobna preživjeti, ali samo ako smo daleko od Spasitelja. Ako smo naprotiv s njim, ako se želimo njemu pokloniti, prepoznati ga u Djetetu, ako smo ga spremni slijediti kao svoga Spasitelja, onda „tame nema u nama“ jer Bog je svjetlo i „tame u njemu nema nikakve“ (1 Iv 1,5). Kristom prosvijetljeni i mi postajemo novi ljudi.

U događaju Božića, tj. dolaska Sina Božjega k nama ljudima u našem ljudskom tijelu, osobita je pozornost na rođenju Djeteta. Sin je Božji postao čovjek rodivši se kao malo dijete. Time je Bog uzvisio naše ljudske obitelji jer one su to mjesto gdje se rađaju i odgajaju djeca. Dijete treba i da se rodi i čim se rodi – roditelje koji ga prihvaćaju s ljubavlju, koji ga podižu s ljubavlju, koji mu se raduju.

Na žalost u naše vrijeme kao da se sve urotilo protiv obitelji. Još nedavno nismo ni primjećivali te pojave i takve tendencije, a danas se otvoreno zagovara i traži, kao da je to neko ljudsko pravo, da se razori obitelj kakvu je Bog stvorio, zajedništvo muškarca i žene, iz čije se međusobne ljubavi rađaju i podižu djeca. Danas se promiču prava onih koji nisu naravnom vezom ljubavi sposobni rađati djecu, danas se i takve zajednice proglašavaju obiteljima… oni traže od društva da ih se jednako prizna kao i naravne obitelji. I to se u nekim zemljama već dogodilo, dapače nameće se svim državama na tzv. razvijenom Zapadu. I djeca se ne začinju samo u prirodnim obiteljima već i umjetno pa se uvodi i tzv. institut zamjenske majke, to se uređuje i zakonima… Ideolozi razaranja obitelji žele poništiti razlike između muških i ženskih osoba i tako zavladati dušama, da se u jednom promiskuitetnom svijetu, gdje ne postoji odgovornost odnosa koji bi se trebao zvati ljubav društvo dovede u slijepu ulicu svoga samouništenja. Mi vjernici koji se noćas klanjamo Isusu koji se rodio u ljudskoj obitelji želimo se zauzeti da se sačuvaju naše hrvatske obitelji jer one su sačuvale i narod i dom te su jamstvo da ćemo imati budućnost. Molimo stoga, braćo i sestre, noćas Isusa i da učvrsti i sačuva naše obitelji, da u njima vlada ljubav, vjernost, odgovornost, međusobno poštovanje, prihvaćanje brojne djece i radost života.

Nadalje, Isus kao malo Dijete poruka je kako i u našem hrvatskom društvu trebamo mijenjati odnos prema djeci. Djeca trebaju biti, bez obzira kako došla na svijet te bez obzira jesu li zdrava ili bolesna, uvijek dobrodošla i željena. Ubijanje djece treba biti daleko od naših obitelji, zlo pobačaja želimo da ne zarazi duše naših majki i očeva, nego da oni radosno prihvaćaju svoju ulogu sudjelovanja u davanju životu sa samim Bogom koji je stvoritelj svakog čovjeka. Molimo Dijete Isusa da pouči sve nas da se djeteta ne bojimo, da se pred djetetom ne zatvaramo. Betlehemćani su zatvorili vrata svojih kuća i konačišta trudnoj Mariji koja je nosila i rodila dijete Isusa. „Za njih nije bilo mjesta u svratištu.“- piše sv. Luka. No, i dvije tisuće godina nakon tog događaja za Isusa nema mjesta u mnogim srcima, mnogi mu zatvaraju vrata. Sjetimo se kako je na početku svoga pontifikata sv. papa Ivan Pavao II. govorio: „Ne bojte se otvoriti svoja srca Kristu! On vam ništa oduzeti neće, on će vam naprotiv sve darovati.“

Ljudi se boje da će izgubiti svoju komociju, boje se da će morati promijeniti život, boje se susreta s Isusom jer on donosi svjetlo, a oni hode u tami. Isus je jednom uzeo dijete i pred svojim apostolima rekao ove riječi: „Tko god primi ovo dijete u moje ime, mene prima. A tko mene prima, prima onoga koji je mene poslao…“ (Lk 9,48) Mnogi koji danas veoma glasno u društvu traže prava svih manjina, jednako glasno protive se pravu rođenja djece s poteškoćama. Kao da oni nisu ljudi, traži se njihovo uklanjanje još dok su u utrobi majke. Kuda ide ta naša civilizacija, pitamo se. Zar je moguće da smo toliko potonuli u civilizaciju smrti da to niti ne primjećujemo pa se tako danas pod krinkom borbe za čovjeka gazi čovjeka, i to posebno onoga koji je najnezaštićeniji?

Prihvatiti Dijete. Dijete Isusa i svako dijete. Poštovati život, biti zadivljen čudom života i štititi život djece – zadaća je nas kršćana. To bi trebala biti i zadaća našega hrvatskog društva koje očito, kako demografi već godinama alarmantno ukazuju, izumire, propada i nestaje. Želi li naš narod da nestanemo? Ako smo ovdje živjeli i opstali, usprkos tolikim ratovima i teškoćama, već više od 13 stoljeća, zašto bismo upravo u ovom stoljeću nestali? Jesu velike teškoće, ali bile su u povijesti i veće. Je li to znak da smo izgubili vjeru i da se više nismo sposobni boriti za vrijednosti koje nas mogu nositi i održati na životu?

Velika je vrijednost života, ali i velik problem u odnosu prema njemu. Mnogo je krivih stavova i u ime prividne slobode traže se prava koja su u biti samoubilačka i uništavaju sam čovjekov opstanak.

Radost o kojoj govori prorok Izaija i na koju nas pozivaju anđeli u dolasku betlehemskim pastirima neka zahvati i naša srca! Radost je to duboka i jedino istinita jer je duhovna i trajna. Sva su druga veselja kratka i površna jer im je izvor zemaljski, a sve je zemaljsko prolazno i propadljivo. Jedino je Bog izvor prave i trajne radosti, a njegov dolazak k nama je stoga trajni izvor nutarnjeg mira i radosti koja nikad ne prestaje. Mi blagdanom Božića ne spominjemo samo jedan važan povijesni događaj, nego taj se događaj obnavlja u otajstvu, ali stvarno, i danas u nama: Krist i nama dolazi, on i nama hrli u susret, jer on je zato i došao da zauvijek bude s nama, kako je obećao: „Ja sam s vama u sve dane, do svršetka svijeta.“ Jer njegovo je ime Emanuel – što znači S nama Bog.

Budimo zahvalni jer Božić je. Radujmo se jer on je došao k nama!

Svjetlo Božića neka prosvijetli sve nas koji noćas slavimo!

Molimo Gospodina koji je došao k nama kao naš Spasitelj da nas obasja njegovo svjetlo, da nas obraduje njegovo darovano prijateljstvo i ljubav, da nas ispuni zahvalnošću.

Molimo Gospodina koji je došao u našu ljudsku obitelj da sve naše obitelji obdari ljubavlju i prihvaćanjem djece, molimo ga da se roditelji ne boje brojne djece, da čitava zajednica podupire brojne obitelji i raduje se svakom svom novorođenom članu.

Molimo Gospodina i da rođenje Sina Božjega u liku Djeteta pobudi u svima nama poštovanje prema svakom djetetu, da se radujemo životu i da poštujemo svetost života koji je uvijek Božji dar koji valja prihvatiti, čuvati i brinuti se za nj jer tako se jedino može graditi budućnost. Amen.