Mons. Vlado Košić, biskup sisački
Homilija na 8. godišnjici ponovne uspostave Biskupije
Sisačka katedrala, 10. prosinca 2017.
2. ADV. NEDJ.
/Čit.: Iz 40,1-5.9-11; Ps 85,9ab-14; 2Pt 3,8-14; Mk 1,1-8/
Dragi svećenici, časne sestre, dragi vjernici braćo i sestre!
Ovom svetom misom želimo zahvaliti Bogu za osam godina samostalne ponovno uspostavljene Sisačke biskupije, koju je papa Benedikt XVI. 5. prosinca 2009. proglasio bulom „Antiquam fidem“. Bio je to velik i dalekosežan korak, čije značenje mi još do kraja i ne vidimo, jer biskupija je najvažnija i temeljna zajednica u jednom kraju koja okuplja narod Božji podijeljen po župama. Naša je biskupija sastavljena od tri arhiđakonata /Katedralni, Moslavački i Gorsko-zrinski arh./, od osam dekanata i 63 župe, u kojima djeluje 65 svećenika od kojih je 15 redovničkih i 50 dijecezanskih. Imamo trenutno 7 svećenika u mirovini. Na području biskupije djeluju redovnici iz šest provincija: braća Franjevci – iz četiri provincije /Sv. Ćirila i Metoda u: Kloštar-Ivaniću, Hrv. Kostajnici, Čuntiću, Hrastovici i Petrinji; Bosne Srebrne: u Gvozdu i Vojniću te franjevci konventualci provincije sv. Jeronima u Sisku-Galdovu i franjevci kapucini provincije sv. Leopolda Mandića u Topuskom/, dehonijanci (u Kutinskoj Slatini) i Sinovi Bezgrješne (u Kutini) i 9 zajednica /samostana redovnica: dva klauzurna reda – Karmelićanke u Kloštar Ivaniću i Kćeri Srca Isusova u Lasinji – te sestre Milosrdnice (u Sisku i Lasinji), Kćeri Božje Ljubavi (u Petrinji i Sisku), Klanjateljice Krvi Kristove (u Kutini i Hrv. Kostajnici), Kćeri Milosrđa (u Ivanić-Gradu) i sestre Franjevke (u Kloštar Ivaniću). Imamo jednog đakona i 12 bogoslova te 10 sjemeništaraca.
Bogatstvo naše biskupije je svakako njezina slavna ali i teška povijest: zaštitnik sisački biskup i mučenik sv. Kvirin (+308), cisterciti u Topuskom i templari u Gori, koje su obje crkve srušili Turci krajem 16.st., bili su tu i pavlinski samostan na Gvozdu i na Moslavačkoj gori, koji su također stradali, pa u Hrvatskoj Dubici; junačka obrana Gvozdanskog 1578., zatim pobjede nad Osmanlijama 22. lipnja 1593., a onda uništenje Zrina 1943., zatim pobijena 22 svećenika i jedan bogoslov u Drugom svjetskom ratu i poraću te preko 40 tisuća pobijenih ratnih zarobljenika i civila, čije su grobnice još neobilježene… Na žalost zbog toga je u našoj biskupiji još uvijek veoma žilav komunistički mentalitet koji je ostavio režim koji se nije smio dovoditi u pitanje, pa se tako ni danas, prema nekima, ne smije obilježavati masovne grobnice, žrtve partizana… Naša je biskupija bila poprište svih, na žalost brojnih ratova i razaranja, tako da još imamo ruševine iz Drugog svjetskog rata – npr. župnu crkvu Našašća Sv. Križa u Zrinu željeli bismo graditi upravo sljedeće godine kada se navršava 75 godina od njezina rušenja i zatiranja ove naše župe koja jedina nema ni jednog župljanina koji bi na njenom području živio; a imamo i još mnogo porušenih crkava i kapela iz Domovinskog rata, jer tu je na okupiranom području bilo doslovno sve katoličko uništeno – tako još obnavljamo župnu crkvu Ranjenog Isusa u M. Solini i projektiramo za skoru obnovu župnu crkvu sv. Nikole u Hrv. Kostajnici. A porušenih kapela ima još u mnogim župama…
Ipak, od te mučeničke povijesti bogatstvo naše biskupije je u vjeri i svetosti našega naroda. Tu je nikao i živio sv. Kvirin; tu je u novije vrijeme niknuo Sluga Božji brat Bonifacije Pavletić, kandidat oltara. Kandidat oltara je i pomoćni zagrebački biskup Josip Lang, koji je rodom iz Lepšića, ž. Posavski Bregi kod Ivanić-Grada. I zagrebački nadbiskup Juraj Posilović je rodom iz Ivanić-Grada. A naši svećenici-mučenici u Drugom svj. ratu mnogi bi mogli biti i na oltaru jer su krv prolili za vjeru.
Osim te junačke i mučeničke povijesti ovo je područje uvijek bio kraj vrijednih radišnih i slavnih ljudi: u Glini je rezidirao Josip Jelačić koji je postao ban 1848., tu je nastao pokret koji su predvodila braća Antun i Stjepan Radić (HRSS), koji su rodom iz ž. Martinske Vesi, tu je bio doduše državno dirigiran ali razvijen industrijski centar – željezare i rafinerije, tu su nikli mnogi junaci, političari, kulturni i znanstveni radnici koji su proslavili svoj kraj – kao što su: ban Toma Bakač Erdedy, Milka Trnina, Mate Marčinko, Mato Bučar, feldmaršal Svetozar Borojević, general Janko Bobetko, pukovnik Predrag Matanović i dr.
Ovo postaje sve više i turistički kraj, posebno se ističu Lonjsko polje i Moslavina, koje se ponose netaknutom prirodom te Donja Posavina i Pokuplje, gdje se gaji autohtona drvena arhitektura. Prekrasne nošnje su znak bogate duhovne tradicije svih naših područja biskupije: Pounja, Banovine, Korduna, Pokuplja, Vukomeričkih gorica, Turopolja, Posavine i Moslavine.
Dodao bih, što sam zapazio već kao župnik u ovom kraju za vrijeme Domovinskog rata, kako ljudi na području naše biskupije, premda su među onima koji su najviše trpjeli zlo kroz povijest, čini se više nego u drugim krajevima Lijepe naše, njeguju pjesmu i vedrinu, druženje i zajedništvo, ponose se svojom tradicijom i ostaju vedri i puni nade. Možda upravo stoga što je teže to je potrebno više otpora i nade, što je bol i tuga dublja, to je i pjesma i veselje koje to nadvladava jače.
Nadam se da će ta crta pobijediti i u sadašnjim prilikama, koje bismo mogli nazvati više neprilikama. Naime, i kad nas nisu pobijedili Turci, i kad smo preživjeli sve pogrome četnika i partizana, i kad nas nisu porazili Srbi, mi se čini se, upravo sada kad bismo trebali imati sve preduvjete da u miru napredujemo i stvaramo bolju domovinu, nalazimo pred najvećim izazovima. To su demografsko izumiranje i sve veći odlazak iz domovine, i to najviše mladih i školovanih ljudi. Kad nas dakle nisu pobijedili neprijatelji, porazit ćemo sami sebe. Što to znači, draga braćo i sestre? Jesmo li mi nesposobni sami sobom vladati, jer smo – tako neki analitičari kažu – previše dugo, gotovo 9 stoljeća bili neprestano pod tuđincem pa smo navikli biti sluge a ne gospodari? Ili je novo vrijeme donijelo takve mogućnosti koje su mladima privlačnije negoli ostati na rodnoj grudi, boriti se za bolje uvjete u domovini, rađati brojnu djecu i tako izgrađivati vlastiti život i život svoga naroda. Previše je mladih, kako djevojaka tako i mladića, koji ne sklapaju brak, a prošle su im ne samo 30-te nego i 40-te godine. Je li to samo moda ili je to znak predugog sazrijevanja i odbacivanje preuzimanja odgovornosti? Svijet u kojem živimo preko svojih promidžbi nudi kao najbolji model život vječne mladosti i ljepote, obitelj se ne promiče niti brojno potomstvo. Sve više se ističu prava minornih pa i nastranih pojedinaca koji nastoje uništiti obitelj. Rodna ideologija, koju propagira i tzv. Istambulska konvencija, sve više prodire u zapadno društvo, a negdje je već zavladala odnosima među ljudima od samog djetinjstva, ne priznajući Bogom dane razlike među spolovima i promičući tako nemoral i perverzije.
Riječ Božja, braćo i sestre, danas nas poziva na akciju! Tako bismo mogli pročitati poruku koju nam donosi sveti Ivan Krstitelj, koji u adventsko vrijeme poziva na obraćenje, na pripravljanje puta Gospodinu koji dolazi. Kakvi su to putovi koje treba poravnati, kakvi brežuljci koji se trebaju spusti i kakvi jarci i grabe koje se trebaju povisiti? To su naši grijesi kojih se trebamo osloboditi, naša oholost je ta uzvišenost koju treba sniziti i odbaciti, naše sluganstvo koje treba povisiti i ispuniti zdravim ponosom i priznanjem realnosti. Put kojim Gospodin želi doći k nama je put našeg srca, put naše duše i naših stavova. Njih treba upriličiti srcu, mislima i stavovima koje ima Gospodin. A on donosi ljubav kao jedinu zapovijed, poniznost pred Bogom i ljudima kao jedinu istinu i mir kao pravi i jedini odnos prema svemu stvorenju.
Izaija prorok navješćuje utjehu Božjem narodu. I nama je potrebna utjeha, kad vidimo haaške presude, kad nas udaraju nepravde i na čitav naš narod od naših susjeda, ali i na naš narod Sisačke biskupije. Tko će nas utješiti, tko će nam dati utemeljenu nadu koja će uroditi pravednošću i izlaskom u doista bolji život i bolju budućnost? Sam Gospodin nam upravo zato dolazi, da nas utješi, da nam pridigne nadu, da nam ostvari svoja obećanja…
Sv. Petar nas također tješi u svojoj poslanici jer kaže da Bog „neće da tko propadne, nego hoće da svi prispiju k obraćenju.“ On je strpljiv, on nas čeka da se promijenimo. No, to je najteže, promijeniti svoj život. Bog je naš dobri otac i želi nam dobro, no mi sami sebi često ne želimo dobro. Molimo se svi da se neprestano obraćamo, da sve više i bolje vidimo, da progledamo i obrnemo se s krivog puta na pravi put. Apostol nakon što navješćuje da će ovaj zemaljski svijet jednom propasti kaže da će Bog stvoriti „novo nebo i novu zemlju gdje pravednost prebiva“.
Evanđelje sveti Marko započinje riječima: „Početak Evanđelja Isusa Krista Sina Božjega“. To je naslov njegova navještaja, početak Radosne vijesti. Ovdje je genitiv „Isusa Krista Sina Božjega“ ne toliko u posvojnom smislu, tj. da je to Isusovo evanđelje, nego u objektivnom smislu: da je to evanđelje sam Isus Krist. On je doista naša najveća radosna vijest, to da nam je on došao i da nam svima danas dolazi, najveća je radosna vijest…
Zato ga zahvalni iščekujemo, zato mu se radujemo. U njemu vidimo spasenje odnosno rješenje svih naših pitanja, nedoumica i problema. Njemu izručimo sve te teškoće i on će nas razveseliti. Ivan Krstitelj poziva narod na obraćenje u pustinji. Da bi se čulo njegov glas, treba doći u pustinju, k njemu. Ta pustinja simbol je našeg osobnog susreta s Bogom. Njega se ne može susresti u buci naše trke života, u neprestanoj žurbi i zato nam treba povući se iz te žurbe i strke, znati u tišini vlastitog srca pronaći mir i trenutke susreta s Bogom, da bi nam on mogao progovoriti srcu.
Imajmo hrabrosti poći u susret Gospodinu jer on je prvi nama pošao u susret. Tada ćemo, svi članovi naše biskupijske zajednice biti na putu neprestanog obraćenja, spremni slijediti Gospodina koji neprestano dolazi, koji dolazi da nas spasi, da nas obraduje, da riješi sve naše probleme i da nam pokaže svoju ljubav.
Zahvalni na daru biskupije i na mogućnosti da smo kao jedna Božja obitelj na putu s Kristom, našim Spasiteljem, povjerujmo njegovom obećanju i gradimo na slavnoj tradiciji život sretnije budućnosti. Amen.