Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na Križevo

Ruma, crkva Uzvišenja sv. Križa, 14. rujna 2024.

Dragi biskupe Fabijane, dragi župniče Josipe, braćo svećenici, časne sestre, dragi moji Rumljani, braćo i sestre,

Kad god dođem u Rumu, a to sam prije češće činio, osobito dok je bio živ moj dragi prijatelj pokojni župnik Boško Radielović (+2012.), navru mi lijepe uspomene na ovu vašu zajednicu, koja se okuplja u župnoj crkvi Uzvišenja Svetoga Križa.

Sveti Križ je tajna, misterij naše vjere. On je neshvatljiv bez vjere i Krist na križu je Grcima ludost, Židovima sablazan, pozvanima pak – i Židovima i Grcima – Božja snaga i Božja mudrost (1 Kor 1,17-25). To kaže sv. Pavao kada tumači Korinćanima da „Židovi znake ištu i Grci mudrost traže, a mi propovijedamo Krista raspetoga“. Doista, križ Kristov naša je snaga, premda mudracima ovoga svijeta izgleda kao ludost i sablazan (Fil 2, 6-11).

Uvijek se pitam, kako je to i zašto nazvan ovaj blagdan Svetoga Križa: Uzvišenje sv. Križa? Zar nije Isus bio na križu ponižen i ubijen? Doista, ali gledajući ljudskim očima. Međutim, od nas Gospodin traži da gledamo i njega, i sebe i jedni druge njegovim, Božjim očima.

Kada tako razmišljamo, spoznajemo snagu i veličinu Kristova križa: po njemu mi smo spašeni, on je za nas dao svoj život jer nas je toliko ljubio… „veće ljubavi“, naime, „nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje“ (Iv 15,13). To dakako nije lako, ali zato je to mogao učiniti naš Gospodin koji je zato i postao čovjekom da nam u ljudskom tijelu pokaže koliko mu je stalo do nas i naše vječne sreće.

Naš je sveti blaženik Alojzije Stepinac uzeo sebi za mladomisničko geslo riječi svetoga Pavla: „A ja, Bože sačuvaj, da se čim drugim hvalim, osim križem Gospodina našega Isusa Krista“ (Gal 6,14).

U psalteriju je za blagdan Uzvišenja Sv. Križa predviđena antifona koja glasi: „O crux ave, spes unica!“ Te sam riječi dao staviti iznad sedesa za prepošta na kanoničkim klupama u sisačkoj katedrali, koja je sada međutim još uvijek u izgradnji i nije u njoj moguće slaviti euharistiju. Nadam se da će sljedeće Križevo to biti moguće.

Kako to da je stare crkvene oce, mistike i svece zanosilo otajstvo križa toliko da su ga slavili i klicali mu: spes unica – nado jedina!?

Zapravo se pitamo, a što bi to mogao biti razlog naše kršćanske nade, negoli križ Kristov? Da Krist nije umro, bio pokopan i treći dan uskrsnuo, zaludu bi bila sva naša vjera, sve naše propovijedanje! Upravo je to pashalno otajstvo temelj našeg pouzdanja da smo spašeni, da je Bog – kako prekrasno kaže danas Gospodin u evanđelju po Ivanu – „tako ljubio svijet da je dao svog Sina Jedinorođenca da ni jedan koji u njega vjeruje ne propadne nego se spasi po njemu“ (Iv 3,13-17).

Ta Božja ljubav prevelika u Isusu Kristu našem Gospodinu pojavila se kada se on rodio u skromnim štalicama u Betlehemu od Djevice Marije. Ta se ljubav Božja pokazala u punini za nas kada je Gospodin naš Isus Krist za nas bio mučen, raspet i umro na križu.

No, ta se ljubav Božja do kraja očitovala nama koji vjerujemo kad je Gospodin uskrsnuo i kada nam je poslao svoga Duha Svetoga.

Samo u tom jedinstvu – križ i uskrsnuće – trebamo gledati cjelinu otajstva Križa Kristova. Niti je uskrsnuće moguće bez križa, niti bi križ u sebi imao smisla bez uskrsnuća.

Stoga je naša vjera u Krista Spasitelja moguća samo u tom binomu: Križ i Uskrs! Ni samo Križ, ni samo Uskrs, nego to dvoje u jedinstvu!

Mi nismo spašeni samo mukom i Križem Gospodina našega Isusa Krista nego i njegovim Uskrsnućem. Jer upravo uskrsnuće daje taj perspektivu nade u naše živote kad nam je pogled često prikovan uza zemlju, uz vlastite patnje i boli, trpljenja i samu smrt.

Nije li i naš bivši župnik Boško bio znak? Umro je na Veliki petak, 6. travnja 2012., a pokopan na Vazmeni utorak?

Nitko nije lišen tog iskustva.
Čuli smo u Pavlovoj poslanici Filipljanima kako on u ovom liturgijskom himnu veliča Krista koji se nije „kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom nego sam sebe oplijeni…“ Tu Pavao tvrdi da je Krist jednak Bogu Ocu, ali da se sam oplijenio ili lišio ili odrekao – kako god to prevedemo – te svoje božanske slave i uzeo lik sluge, učovječio se, postao nama nalik te se ponizio. To je kenoza – poniženje koje je i prije Križa, već pri uzimanju ljudskosti, čovječje naravi kad je vječni Bog, Sin Božji, Božja Riječ ili Logos postao čovjekom.

I to je veliko otajstvo, Kristovo utjelovljenje. Ono nas ispunja udivljenjem.

Kaže jedan profesor kako je riječ „paradoks“ iz grčkog prevođena često riječju „admirabile“ na latinskom, odnosno to što se nama čini nemoguće pa i besmisleno, paradoksalno, to je zapravo zadivljujuće, pred čime stojimo s udivljenjem. Čudimo se i ne možemo vjerovati, pitamo se, je li to moguće, da Bog takvo što učini!? I to poradi koga? „Radi nas ljudi i radi našega spasenja“ (Credo).

Kad to prihvatimo, onda moramo i za sebe reći da smo mi, ljudi neizmjerno vrijedna bića – ako Bog iz ljubavi prema nama čini takve stvari. Kako da mu se ne divimo, kako da mu ne zahvaljujemo!?

Draga braćo i sestre,

Kristov Križ sja i zato mi kličemo: „Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo te, jer si svojim svetim Križem otkupio svijet“. Zato pjevamo: „Barjaci kreću kraljevi, otajstvo Križa sjaji se“!
Križ je bio do Gospodinove smrti znak muke i kazne, ali Kristov Križ znak je spasenja!

Do Krista na križeve su pribijali razbojnike, pobunjenike, svakakve zločince, ali otkako je Krist raspet na križ, taj njegov Križ postao je sjajan, predivan, nama kršćanima znak koji nosimo s radošću i ponosom oko vrata, stavljamo ga u svoje kuće, stavljamo ga i na grobna mjesta naših dragih preminulih. Jer križ je znak pobjede.

„In hoc signo vinces“ – piše na grobu bana Tome Bakača Erdedija u zagrebačkoj katedrali: u ovom ćeš znaku pobijediti. No, nije to samo pobjeda u boju, to je navještaj pobjede duhovne, sigurnost da smo na pravom putu: kada trpimo radi Krista, kada nas izruguju i sve zlo slažu protiv nas… Gospodin je rekao: „Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima!“ (Mt 5,11-12)

To je doista paradoks: radovati se i klicati kad si progonjen, kad trpiš nepravdu, kad te pogrđuju… Nisu li tako i apostoli, kad su propovijedali Krista Uskrsnuloga bili bičevani, a govorili su da su „radosni što bijahu dostojni podnijeti pogrde za Ime“ (Dj 5,41)

I još je jedan paradoks danas u liturgiji Riječi ovog blagdana: mjedena zmija. Zašto je Mojsije podigao baš zmiju u pustinji, da svatko tko tu mjedenu zmiju pogleda bude spašen?

Velik je naime broj naroda pogibao od ujeda ljutica u pustinji kojom su Židovi iz egipatskog ropstva kroz 40 godina putovali u Obećanu zemlju. A znak života bila je upravo ljutica koja je pobijeđena, koja ne može nauditi vjerniku, mjedena zmija obješena na stup (Br 21, 4b-9).

Zmija je simbol đavla u Pismu a na stupu, zmija od mjedi, mrtva je i pobijeđena i znači da đavao ne može nauditi onomu koji vjeruje. Za nas je to znak Krista koji je spasio čovjeka i bio obješen na križ, koji je na drvetu pobijedio starog neprijatelja. Zanimljivo je da na svim ljekarnama stoji znak zmije, a riječ ljekarna upravo znači zdravlje jer lijek je za zdravlje, no dobiva se često od otrova ljutice koja je međutim mrtva i bezopasna.

Mnogi strahuju od rata, mnogi se boje da će ih satrti nevolje ovoga svijeta, bolesti, beznađe, nemir, razdor i siromaštvo svake vrste. A što treba učiniti?

Podići oči i pogledati Krista na križu. U Kristu otkriti najveću ljubav koja se pokazala u žrtvi za nas, za svakoga od nas, za tebe, za mene i za svakog čovjeka. Nema ni jednog grješnika koji se ne bi mogao spasiti ako pogleda u Kristov Križ i zavapi, poput desnog razbojnika Dizme: „Sjeti me se, Gospodine, kada dođeš u Kraljevstvo svoje!“, a da ne bi čuo Isusove riječi: „Još danas bit ćeš sa mnom u raju“ (Lk 24,43).

Ima li većeg milosrđa?
Isus ne pita grješnika, što je to sagriješio, zašto je optužen i zašto je završio na križu te umire zajedno s njim. Ovaj doduše onom lijevom razbojniku koji Isusu prigovara kaže: „mi po pravdi jer primamo što smo djelima zaslužili, a on – on ništa opako ne učini.“ (Lk 23,41) Pa ipak iznenađuje takvo obećanje, koje nije Gospodin dao ni jednom svojem apostolu, daje jednom razbojniku!

Očito se Dizma pokajao. A mi?

Neka, braćo i sestre, bude današnji blagdan ove naše župe prigoda da Isusa na Križu još više uzljubimo, da se pred njim za sve svoje grijehe pokajemo i da živimo novim životom koji nam on daje.

To je već na zemlji, usprkos trpljenja i nošenja križa, život uskrsnuća, život preobražen vjerom koja sja, koja nas nosi i daje nam snagu da idemo naprijed, da slijedimo Gospodina jer znamo da nas on vodi pravim putem. Sveti je Petar rekao Isusu: „Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!“ (Iv 6,68)

Neka to budu i naše riječi povjerenja, neka nas Gospodin prigrli sa svoga Svetog Križa i pokaže nam siguran put spasenja. Put koji vodi u život i uskrsnuće. Amen.