Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na blagdan sv. Bartola

Hrastovica, Bogoslužni prostor župe, 24. kolovoza 2024.

Dragi moji Hrastovčani,

Današnji blagdan i svetac apostol Bartol govore nam o veličini mučeništva u Crkvi. Tko želi slijediti Isusa, mora biti spreman na progonstvo: „Mene su progonili, i vas će progoniti“- rekao je naš Gospodin Isus.

Međutim vama, dragi moji Hrastovčani, ne treba govoriti što je to mučeništvo jer ste vi mučenički narod. Sjetimo se još 1591., kada su Turci razorili staru Hrastovicu i povješali fratre uz crkvu Sv. Duha. A posebno je teško bilo u Drugom svjetskom ratu, za koji mi je mons. Marijan Radanović, moj principal kojem sam tri godine bio kapelan u Karlovcu, rekao: „Obilazeći kuće na blagoslovu 1946., gotovo nije bilo bilo obitelji koja nije bila zavijena u crno.“ Doista, preko 25o mladih života bilo je ubijeno što u ratu, što poslije toga rata.

A onda Domovinski rat, kada sam bio vaš župnik! Koliko veliko progonstvo, koliko ubijenih, sve kuće srušene ili spaljene, srušena i naša crkva sv. Bartola. Mene je pitao nekoliko mjeseci, možda dva, prije pada Joško Martinović kod Bartolovca, čuva li sveti Bartol Hrastovicu i hoće li ju sačuvati. Odgovorio sam mu da vjerujem da ju čuva i da će ju sačuvati. Ipak zlo je bilo preveliko, rušilo je sve pred sobom, i mi smo morali u progonstvo, većina naroda, a crkvu su srušili. Ipak nisu srušili svetog Bartola koji je u nebeskoj slavi. Zanimljivo mi je bilo to, kad sam došao u ovaj kraj, što prije drugdje nisam sreo, da se ovdje kaže za crkvu: sveti Bartol, sveti Lovro… a ne crkva svetog Bartola, crkva svetog Lovre. Kao da je sama crkva isto što i svetac zaštitnik. Pa ipak, nije moguće sveca koji je na nebesima srušiti niti uništiti. Onaj koji to pokuša, bit će kažnjen. Tako je i bilo na kraju. Premda smo se vratili na ruševine 1995., sagrađena je crkva svetog Bartola. Žao mi je što ju je prije 4 godine oštetio potres i što se još ne obnavlja, ali i to će uslijediti, samo se moramo za to izboriti pa će opet sjati naša ljepotica na brdašcu usred Hrastovice. Najvažnije je da smo mi tu, da nas ima i da živimo kršćanskim životom koji nam jamči budućnost.

Ipak želim reći nekoliko riječi o mučeništvu.

Naš sveti blaženik Alojzije Stepinac govorio je kako svoj križ kršćanin treba nositi: patienter, libenter et ardenter. To znači: strpljivo, rado i gorljivo. Sam je na početku svoje biskupske službe rekao da je to velik zadatak i za njega jer još nije naučio ni prvo, a kamoli zadnje što traži katolička moralka.

I mi se svi vježbamo nositi svoj križ.

Mučenici nam prednjače svojim primjerom. Predaja kaže da je veoma okrutno mučen i ubijen sveti Bartol apostol u Armeniji, gdje je propovijedao i završio svoj zemaljski život. Tako ga prikazuju i umjetnici: s nožem i vlastitom kožom u ruci.

Nositi svoj križ trebamo strpljivo – patienter. To znači da se ne smijemo buniti protiv Boga i prigovarati mu što moramo trpjeti razne bolesti, zla i teškoće. A ima ih uvijek u životu svakoga čovjeka. Mi kršćani naime znamo da je naš život na zemlji samo prolazan put u vječni život. I zato želimo na ovom svojem putu svjedočiti vrijednosti koje nam je donio i pokazao Isus Krist, naš Gospodin, koji je i sam bio krivo optuživan, mučen i raspet na križ, koji je umro kao razbojnik. A bio je Sin Božji.

Međutim, kada se vjeruje usprkos trpljenju da križ vodi u život vječni, tada se on može nositi strpljivo. To zapravo znači ponizno, bez mrmljanja i prigovaranja Bogu jer on bolje zna što je nama potrebno.

Trpljenje valja nositi i – libenter, što znači rado, dragovoljno, slobodno. Imamo mnogo primjera u povijesti Crkve gdje su sveci rado prihvaćali trpljenje, te ga dragovoljno uzimali i prihvaćali. Nedavno je, dan prije Velike Gospe, bio blagdan sv. Maksimilijana Kolbea, franjevca koji je u Auschwitzu dao svoj život umjesto drugog zatvorenika, jednog oca obitelji. On se sam ponudio da zamijeni osuđenog kolegu baš zato što je ovaj povikao, kad je bio prozvan da ide u bunker gladi: O moja žena, moja djeca! Tada je istupio o. Maksimilijan i zamolio komandira da li ga smije on zamijeniti. Ovaj je ostao u čudu, ali je ispunio svečevu želju. To nadilazi naše ljudske mogućnosti, to je stvarno nešto što nije ni potrebno za nas ljude: sam dragovoljno ići u trpljenje i smrt. Pa ipak nas zadivljuju takvi primjeri. Najveći je upravo naš Gospodin Isus Krist koji je, premda Sin Božji, došao k nama na zemlju preuzeti naše grijehe i za njih svome Ocu prinijeti dragovoljnu žrtvu na križu. I naše hrvatske branitelje u nedavnom obrambenom Domovinskom ratu nazivamo dragovoljcima jer su i oni slobodno i po vlastitom izboru prihvatili obranu Domovinu premda je to nosilo rizik i da poginu ili da budu ranjeni.

Nadalje, svojstvo je kršćanskog trpljenja i – nositi ga ardenter tj. gorljivo. To je još viši stupanj kršćanske askeze, žarko prihvaćati križ i znati da je on sredstvo spasenja. To ne može čovjek sam od sebe, to je Božji dar jer je to Božje svojstvo. Zato kaže stara antifona na svetkovinu Uzvišenja Svetog Križa: O crux ave, spes unica – Zdravo križu, nado jedina! To znati i slijediti kao načelo svojega života nije lako: radovati se što smo izabrani da smijemo za ime Isusovo trpjeti. No, nisu li tako apostoli Petar i Ivan, nakon Isusova uskrsnuća, bili bičevani i poslije govorili da su radosni što su smjeli trpjeti za Isusovo ime.

Životopis svetog Bartola je veoma štur i kratak. Znamo da je bio jedan od dvanaestorice Isusovih apostola, da je bio iz Kane Galilejske i da ga je pozvao apostol Filip. Najprije se zanimao odakle je Isus. Čuvši da je iz Galileje, izrazio je svoju sumnju Filipu: Zar iz Galileje može doći što dobro? No, kad se odazvao, čuli smo to iz evanđeoskog izvještaja (Iv 1,45-51), Isus ga je nazvao Verus Israelita – istiniti Izraelac: „Evo istinitog Izraelca, u kome nema prijevare!“ I nas to čudi, kako je to Isus na prvi pogled mogao za njega reći. No, on ga je vidio već kad ga je Filip pozvao i bilo mu je poznato da se pitao, kako može doći Mesija iz Galileje pa mu se to očito svidjelo. Naime, Natanael – to je bilo drugo ime za Bartola – bio je otvoren i iskren čovjek koji je propitkivao ono što su mu drugi govorili, pa je tako htio znati kako je to Mesija mogao doći iz Nazareta. Filip mu kratko odgovara: Dođi i vidi! I pošao je vidjeti Isusa.

On i nama, draga braćo i sestre, danas govori: dođimo i vidimo Isusa pa se sami uvjerimo što je istina o njemu. Kad je Bartolu Isus rekao da ga je vidio pod smokvom s Filipom, bio je toliko pozitivno iznenađen da je uskliknuo: „Ti Sin si Božji, Ti si kralj Izraelov!“

I nama Gospodin često čini mala čudesa da bismo povjerovali, daje nam znakove samo ih mi ne želimo ili ne znamo vidjeti i čuti. A on je tu s nama uvijek, i kad se radujemo i kad patimo, i kad smo sami i kad je teško, i kad se osjećamo da nam je lijepo jer je sve nekako dobro što god nas okružuje. Zašto? Jer smo pronašli smisao u svemu, u dobru i u zlu. Molimo svetog Bartola da i mi znamo pronaći upravo to u malim znakovima koje nam Bog šalje te Isusa priznamo: „Ti Sin si Božji, Ti si kralj Izraelov!“

Apostol Bartol /Bartolomej, Natanael /otišao je nakon Isusova Uzašašća i primanja Duha Svetoga na Istok propovijedati Evanđelje. Neki svjedoče da će došao čak do Indije, no predaja kaže da je bio mučen u Armeniji. Plod je njegove smrti postojanje armenskih kršćana.

U knjizi Otkrivenja (Otk 21,9b-14) danas smo čuli kako sveti Ivan opisuje Kraljevstvo Božje u slici nebeskog Jeruzalema. I kaže da su mu: „U temeljima imena dvanaestorice apostola Jaganjčevih.“

Apostoli su doista temelji Crkve, tako je to htio Gospodin kada ih je postavio za pastire svoje zajednice koju je na zemlji s njima još on osnovao, a započela je svoj povijesni hod darom Duha Svetoga na dan Pedesetnice. Po nauku Crkve današnji su apostoli – biskupi, a rimski je biskup – nasljednik svetog apostola Petra, koji je na čelu opće Crkve dok su biskupi glave mjesnih Crkava ili biskupija. Dakako, apostolsku službu nose i pridruženi im prezbiteri – svećenici. Oni djeluju in persona Christi – u ime Kristovo, i njega predstavljaju i njega uprisutnjuju, prije svega u svetim sakramentima.

Na današnji dan, prije 77 godina ubijen je naš hrvatski svećenik bl. Miroslav Bulešić, u Lanišću u Istri, od komunista. Bilo je to poslije jedne krizme koju su ovi htjeli spriječiti a vjernici su obranili pravo djece i roditelja da se taj sakrament podijeli. U pratnji djelitelja Krizme bio je mlad svećenik, imao je tek 27 godina, Miroslav. Bilo je to u vremenu žestokih progona Crkve, nakon Drugog svjetskog rata. Miroslav je bio svet svećenik, tada odgojitelj u sjemeništu, a u svojem je Dnevniku napisao da on prihvaća biti mučenik, ako je to Božja volja. Dapače za svoje mučitelje je napisao: „Moja je osveta oprost!“

Tako je mogao reći i te riječi zapisati samo svet, Božji čovjek. On je znao da mora Kristove svetinje braniti, ako treba i životom, ali nije imao ni trunke osvete u srcu niti je želio zlo svojim ubojicama. Želio je obraćenje, a da bi se to postiglo, bio je potreban oprost.

Draga braćo i sestre, i mi smo pozvani oprostiti onima koji su nas povrijedili, pa čak i onima koji su nam kuće spalili i crkvu srušili, mi smo kao Kristovi učenici pozvani oprostiti onima koji su nam ubili nekoga od naših najmilijih. Tako treba postupati kršćanin. To ne znači da to možemo zaboraviti i da ta rana gubitka ne postoji, ali ona ne smije biti izvor novog zla niti se treba tih iskustava sjećati da bi se zbog toga drugima nanijelo novo zlo. Ne! Oprostiti znači učiniti drugoga koji je zlo počinio slobodnim od zla, izdići se iznad ljudskih intriga, politika i mržnje. Oprostiti znači biti i sam slobodan od mržnje i svakog zla. To može u konačnici samo Bog dati čovjeku, ali oni koji ga ljube i slijede on to daruje. I zato molimo: Sveti Bartole, moli za nas! Amen.