Homilija na Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima 2017.

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na misi na Europski dan sjećanja na sve žrtve totalitarnih i autoritarnih režima

Sisačka katedrala, 23. kolovoza 2017.

 

Draga braćo i sestre!

Mi se danas u ovoj svetoj misi zadušnici molimo za sve ljude stradale u 20.stoljeću od “tri velika zla“, kako ih nazvao sv. Ivan Pavao II., koja su pokosila milijune ljudi Europe i svijeta. Papa je u svojem djelu „Sjećanje i identitet“ (2005.) nabraja ta tri velika zla 20.st.: nacizam, fašizam i komunizam. A mi danas spominjemo i Bogu preporučujemo duše poginulih žrtava sviju tih triju totalitarizama zato jer je 2011. naš Hrvatski sabor proglasio taj dan i danom sjećanja u RH. Već je naime 2009. Europski parlament donio Rezoluciju kojom osuđuje sve totalitarne i autoritarne režime te nalaže državama članicama EU da se njeguje spomen na njihove žrtve, da se educiraju mladi o njihovim zločinima te se izgrade centri, muzeji i podižu spomenici upravo žrtvama tih triju režima koji su odnijeli milijune ljudi.

Razlog pak zašto je Europski parlament izabrao baš današnji dan, 23. kolovoza, za Europski dan sjećanja na te žrtve jest taj što je 23. kolovoza 1939. u Moskvi potpisan tzv. Pakt nenapadanja i prijateljstva između nacističke Njemačke i komunističke Rusije, poznat kao Ribbentrop-Molotov pakt. Pri tom su se ne samo nacisti i komunisti obvezali na pomoć i prijateljstvo, nego i podijelili Poljsku te interesne sfere u Europi: Poljska je ubrzo okupirana i podijeljena između Njemačke i Rusije, a Litva, Letonija, Estonija i Rumunjska potpale su pod Sovjete koji su nacistima prepustili zapadnu Europu. Malo je poznato da je npr. Rusija obučavala i njemačke pilote i naoružavala nacističku Njemačku, jer je poslije I. svjetskog rata Njemačkoj bila zabranjeno ratno zrakoplovstvo.

I ta je ljubav dvaju zločinačkih režima, nacističkog i komunističkog – utjelovljenih u njihovim vođama, trajala do 22.lipnja 1941., kada je Njemačka napala Rusiju. Tim više čudi što se u Hrvatskoj još uvijek slavi taj dan, dan prijevare dvaju zločinaca koji od prijatelja postadoše neprijatelji i od kojih je onaj komunistički pozvao sve svoje članove po Europi da podižu ustanke da bi im pomogli. Dakle, svaki ustanak otada protiv Njemačke zapravo je bio pomoć komunistima Rusije, i očito mi Hrvati nemamo ništa s time i zato bi to trebalo otići u povijest.

Danas pak se sjećamo svih žrtava koje su počinili nacisti, fašisti i komunisti nad našim hrvatskim narodom. Nacisti su počinili zločine, to je nesporno, jednako kao i talijanski fašisti, ali – što je danas važno, i što ne žele čuti poklonici komunizma koji na žalost još i danas postoje i povezuju se u tzv. antifa-organizacije u RH – komunizam je počinio daleko najbrojnije zločine nad hrvatskim narodom.

Sinoć je na Laudato TV gosp. Roman Leljak, koji istražuje zločine počinjene poslije II. svj. rata u Sloveniji, svjedočio o masovnim smaknućima upravo Hrvata u Sloveniji. Njegova je procjena da je najmanje 140 tisuća Hrvata pobijeno i pokopano u skrivenim grobnicama u Sloveniji. Samo u Mariboru, kod Tezna, je rov s oko 30 tisuća leševa hrvatskih razoružanih vojnika i civila, što je posvjedočio i jedan partizanski general (Dapčević). Kad se susretnemo sa zvjerskim zlodjelom Hude Jame i preko 600 masovnih grobišta u Sloveniji te s oko 900 takvih, uglavnom posve još neistraženih grobišta u Hrvatskoj, od kojih je najmasovnije u Maclju, a ima ih na žalost najviše upravo u SMŽ, dolazimo do zastrašujućih brojki masovnih likvidacija našega naroda, i to nakon što je već završio Drugi svjetski rat, od svibnja 1945., pa do 1951. godine. Ukupno se računa da je taj broj pobijenih između 250 i 300 tisuća. Pa zar je to nevažno i nebitno? Može li naš narod zaboraviti prošlost i okrenuti se budućnosti – kako se to često, kao floskula, ponavlja – ako se te rane ne osvijetle, istina istraži i prizna a zlo osudi, te posmrtni ostaci pobijenih dostojno pokopaju?

Upravo je to najstrašnije danas u Hrvatskoj: što se te komunističke žrtve ne priznaju i ne poštuju. A za nas vjernike to su prije svega – ljudi koji su imali i imaju svoje očeve i majke, žene i djecu. I najčešće – naši vjernici, katolici i zato mi imamo pravo i dužnost boriti se za istinu o njima i moliti se za njih. Baš zato što ni danas naša slobodna hrvatska država ne čini dovoljno da se ti ljudi, koji imaju kao i svi ljudi ovoga svijeta, pravo na grob i pijetet, dostojno pokopaju i oplaču, da njihove obitelji znaju za njihov grob te im mogu doći pomoliti se i zapaliti svijeću.

Kada govorimo o zločinima fašista i nacista, tada bivši komunisti i sve glasniji neokomunisti viču u sav glas da je i NDH bila fašistička tvorevina, da su u njoj počinjeni fašistički zločini, što jednostavno nije istina. Zločini vlasti i vojske NDH bili su reakcija velikosrpskih, četničkih zločina, tako da se npr. Poglavnika ne može uspoređivati s Maršalom, nego bi ga se moglo usporediti s četničkim vojvodom, jer jedno su bili zločini megazločinaca – Führera, Ducea, Generalissimusa i Maršala, a drugo su bili regionalni zločini četničkih vojvoda i poglavnika. Ali zločini su zločini jer u njima su stradali, uglavnom bez suda, a i kada je taj sud bio organiziran, bio je to montirani i prijeki nepravedni sud, na svim stranama – ljudi, osobe. Ljudi a ne banda, ljudi a ne – kako ih se nazivalo – smeće. Ljudi su to koji su možda bili i zavedeni, možda i prisiljeni sudjelovati boriti se u nekim vojskama, a pripadnici hrvatske vojske bili su najčešće ljudi motivirani domoljubljem i željom da stvore i obrane svoju državu Hrvatsku, i zato nisu zaslužili smrt. Na kraju bilo je to protiv svih konvencija o ratovanju, osobito protiv Ženevske konvencije koja nije dopuštala zarobljene vojnike predati u ruke vojski koja ih je progonila jer je velika opasnost da se ona osveti i da ih pobije.

Hrvatska kao država Europske unije trebala bi se ugledati npr. u Poljsku koja je prošle 2016.godine u svibnju donijela tzv. antikomunistički zakon. Samo prošle godine uklonjeno je po tom zakonu preko 500 komunističkih spomenika, a zabranjeni su svi komunistički simboli, isticanje imena komunističkih vođa. U primjeni tog zakona ide se tako daleko da se sve suradnike komunističkih tajnih službi progoni. Tako je čak došao na red i sam Lech Walesa. Jednostavno, Poljska se želi očistiti tog zla i zato se tako ponaša. A dok se u Hrvatskoj ne bude donio takav zakon i dok mi nećemo poput Poljske odbaciti sve ostatke totalitarnih režima, neće i ne može nam biti bolje.

Današnja nas Božja riječ uči nas poniznosti i vjeri da je Bogu sve moguće.

U prvom čitanju je starozavjetna basna o drveću koje se trebalo okruniti za kralja. I dok loza, smokva i maslina, kao plemenita stabla, odbijaju kraljevati nad drugim drvećem, glog je najnesposobniji ali i najpohlepniji da baš on primi tu vlast i moć, jer ako mu se ostala stabla ne poklone „iz gloga će oganj planuti i sažeći cedrove libanonske!“ Iz te prispodobe možemo zaključiti da su vođe naroda, bili to kraljevi, predsjednici, vojvode, voždovi ili poglavnici, često ljudi nesposobni da budu na tom odgovornom mjestu i kad se to dogodi, da takvi neljudi isplivaju na površinu, tada stradavaju mnoštva nevinih ljudi i zatiru se čitavi narodi. Stoga moramo se moliti za ljude na vlasti da im Bog prosvijetli pamet i srce, da se ne brinu za sebe koliko za narod koji vode, da se daju savjetovati i okružiti sposobnim i domoljubnim ljudima, da ne srljaju u brze i teške odluke i da se ne laćaju mača, nego njeguju dijalog, grade mir i suradnju među narodima i državama.

Evanđelje nas upozorava da će Bog na kraju povijesti svima koji se pa makar i malo budu trudili raditi u njegovom vinogradu, tj. na izgradnji Božjega kraljevstva, dati nagradu. Bog neprestano zove. I one izjutra, i one koji su besposleni u podne i one čak pred večer. I svi se laćaju posla. Premda su oni koji su radili od jutra zavidni onima koji su došli pred večer i radili samo jedan sat, a primili su kao i oni jednaku plaću gospodarevu, utješno je što to znači da se svi mogu obratiti i svi uključiti u Božje djelo, bili oni ne znam koliko dugo besposleni ili radili protiv same te Božje stvari, pa makar i zadnji čas.

Molimo se, braćo i sestre, danas za sve da svi naši hrvatski građani i seljaci i svi državljani shvate istinu i da ih ona ne nadahne nikakvih ružnim mislima ili željom za mržnjom i osvetom, već da svi radimo na pomirenju i poštovanju svakog, baš svakog čovjeka koji je – jer je dijete Božje – vrijedan poštovanja te ima ljudsko dostojanstvo koje mu nije dao ni jedan čovjek nego sam Bog.

Molimo za sve žrtve ratova i posebno svih totalitarizama, da dođe do pomirenja i mira u dušama svih naših ljudi, i svih ljudi svijeta. Amen.

Pin It on Pinterest