Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Osmo hodočašće Sisačke biskupije u Nacionalno svetište Majke Božje Bistričke

Marija Bistrica, 19. kolovoza 2017.

GODINA BL. ALOJZIJA STEPINCA

Draga braćo i sestre, dragi svećenici, redovnici i redovnice, dragi bogoslovi, sjemeništarci, dragi hodočasnici iz svih župa naše Sisačke biskupije na našem osmom biskupijskom hodočašću Majci Božjoj Bistričkoj!

Okupili smo se u ovom nacionalnom marijanskom svetištu da bismo s Majkom Marijom slavili Gospodina, da bismo se utekli njoj u zagovor i zatražili njezinu pomoć. Činimo to kao što su to činili naši stari koji su vjekovima dolazili u Mariju Bistricu, jednako se moleći Majci Božjoj. Preporučujemo njezinom zagovoru i pomoći našu domovinu Hrvatsku, a osobito našu Sisačku biskupiju, sve njezine stanovnike, građane i seljake, naše obitelji, djecu i mlade, naše bolesnike i starce; molimo za sve naše učitelje, profesore i đake, studente i radnike, za liječnike i medicinske sestre, za naše hrvatske vojnike, policajce, za političare, gospodarstvenike, poljoprivrednike; molimo također za uspjeh naših poslova, za urod naših njiva i vinograda, da bude jela i pila, a najviše zdravlja, zadovoljstva, međusobnog razumijevanja, poštovanja i ljubavi.

Pred početkom smo nove pastoralne, školske i akademske godine te smo na ovom bistričkom hodočašću uvijek uzimali posebno jednu temu da se pod tim geslom i s tom nakanom sljedeće godine molimo i trudimo se učiniti što više dobra. Tako smo prošlih godina pred očima imali osobito naše hrvatske katoličke obitelji, a bilo je to i u skladu s biskupskim sinodama u Rimu od kojih su posljednje dvije raspravljale upravo o obitelji. Imali smo dakle Godinu obitelji pa Godinu očeva i majki, da bismo prošle 2016./2017. godine u našoj godini imali Godinu djece. Trebalo bismo u tom smislu nastaviti s godinama mladih, starijih, bolesnih, siromašnih…, no ovu pastoralnu godinu koja je pred nama, tj. 2017./2018. želio bih da je posvetimo blaženom Alojziju Stepincu.

Naime, 2018. godina je 120-ta obljetnica njegova rođenja, budući da se rodio 8.svibnja 1898., i ujedno 20-ta godišnjica od njegova proglašenja blaženim – svi se sjećamo da se taj velik događaj zbio upravo ovdje, kada ga je s ovog mjesta sada sveti papa Ivan Pavao II. proglasio blaženim 3. listopada 1998. Tada je za njega Papa rekao da je on cijelom našem narodu “putokaz i kompas“. Što to znači nama danas?

– Bl. Alojzije bio je sav uronjen u Boga i svojim je primjerom pokazivao da Bog mora uvijek biti na prvom mjestu. Zato nije nikada propuštao molitvu i još kao dijete i mladić svetu misu, ne samo svake nedjelje nego i radnim danom. Poznata je njegova ljubav prema Euharistiji i euharistijski kongresi koje je organizirao kao nadbiskup diljem tada velike Zagrebačke nadbiskupije. Tako je npr. 1938. predvodio euharistijski kongres u Petrinji, koji je ostao zabilježen po brojnosti puka koji je sudjelovao što se urezalo u pamćenje i bilo poticaj za ustrajnost u vjeri i osobito u slavlju Euharistije.

– Bl. Alojzije bio je pokretač Caritasa, koji je osnovao u Zagrebu 1933. godine, te je preko njega, ali i osobnim intervencijama, pomagao siromašne te spašavao mnoge progonjene izbjeglice, Židove, Slovence i dr. Tako je već 1938. Stepinac osnovao Akciju za pripomoć izbjeglicama kojima je pružao financijsku i liječničku pomoć, pomagao pri sređivanju dokumenata i sl., na čemu mu zahvaljuje 46 potpisanih useljenika 1940., a predsjednik američkih Židova Louis Breier mu je zahvalio 1946. što je spašavao Židove nazvavši ga “istinskim prijateljem Židova”. Već prije rata nadbiskup je u govoru zagrebačkim akademičarima osudio rasizam i pozvao ih je da se ne klanjaju ni naciji ni nacizmu nego Bogu jednome, u kojemu su svi ljudi jednako Božja stvorenja i za koga nema nego samo jedna, ljudska rasa. Tijekom Drugoga svjetskog rata bl. Alojzije otvoreno se protivio uvođenju rasnih zakona i štitio na sve načine progonjene skupine ljudi. Malo je poznato da je u svoj dvor na Kaptolu pozvao zagrebačkoga rabina dr. Freibergera da s obitelji doseli k njemu dok pogibao ne mine, no to je ovaj odbio. Preko Karitasa spasio je i tisuće srpske djece prognane od njemačke vojske s Kozare 1942., a spasio je i mnoge pravoslavne kako vjernike tako i svećenike, kao i zagrebačkog episkopa Dositeja koji je izjavio da se “ni rođeni brat ne bi toliko zauzeo za njega koliko je to učinio zagrebački nadbiskup, kojemu se jednome ima zahvaliti i da nije srušena pravoslavna crkva u Zagrebu“. U Glini se, znamo, zauzeo za zarobljene pravoslavne žene koje su bile na njegovu intervenciju puštene na slobodu, a protestirao je kod poglavnika zbog ubojstva 260 Srba, što je nazvao “putem u propast jer to ne može našoj državi donijeti Božji blagoslov“. On je osudio i logor u Jasenovcu zbog zatvaranja Židova koji su tu dovođeni samo na temelju nepravednih rasnih zakona.

Pa ipak, od mnogih Židova i pravoslavnih Srba nije zauzvrat primio zahvalnost nego lažne optužbe i prijezir. Zašto? Jedini krimen nadbiskupa Alojzija Stepinca bilo je njegovo zauzimanje za pravo hrvatskoga naroda da ima samostalnu državu, kao što to imaju pravo i svi drugi narodi na svijetu. No, kada se spojila velikosrpska četnička ideologija, po kojoj Hrvati ne smiju imati nikakvu samostalnu državu, i komunistički teror koji je našem narodu preko jugoslavenske države htio nametnuti odnarođenu svijest, to se još i danas odražava u žestokom protivljenju velikosrba i neokomunista našem Blaženiku, čiju svetost žele osporiti i pred samim Papom. No, to nije moguće jer i umrljano blatom zlato ostaje zlato i sja te će, nadamo se upravo sljedeće godine doći na vidjelo istina o našem svetom pastiru koji s pravom treba našem narodu svijetliti kao putokaz i kompas jer je, kako je to lijepo sv. Ivan Pavao II. rekao, “postao simbol naše mučeničke ali vjerne nacije“.

Bl. Alojzije dakle i nas uči da i mi kao vjernici trebamo braniti dostojanstvo i život svakoga čovjeka, bez razlike na vjeru i naciju, te pomagati svima kojima je teško, osobito siromasima i progonjenima.

– Mi stoga želimo u ovoj godini koja je pred nama učiniti sljedeće:

1. Svakog 10. u mjesecu po svim crkvama imat ćemo klanjanje pred Presvetim gdje ćemo uzeti i neke tekstove našeg Blaženika i razmatrati ih, da nas on pouči, te moliti Gospodina da ga Papa proglasi svetim.

2. Poći ćemo jedne subote kao biskupija na hodočašće na njegov grob u zagrebačku katedralu, tu slaviti sv. Misu i pohoditi Krašić, mjesto njegova rođenja i svete smrti.

3. Naši će svećenici na koronskim sastancima razmatrati njegov odnos prema Euharistiji, Domovini i mučeništvu.

4. Pred biskupijom u Sisku, na Trgu bana J. Jelačića, želimo 2018. podignuti spomenik bl. Alojziju Stepincu.

5. U desetak župa naše biskupije mladi iz Siska izveli su lijepi igrokaz o blaženom Alojziju pa bi s Katehetskim uredom i ostale župe koje to još nisu imale trebale organizirati.

6. Volio bih da se na svim župama nabave sličice bl. Alojzija s molitvom za njegovo proglašenje svetim i da to često – po mogućnosti na kraju svih svetih misa s narodom – zajedno moli svecenik s prisutnim pukom Božjim.

7. Bilo bi dobro organizirati što više tribina, gdje bi se govorilo o bl. Alojziju, a također bi se trebale u svim župama naći i knjige, njegov životopis i druge publikacije koje mogu našim vjernicima i svim ljudima dobre volje oomoći da bolje upoznamo istinu o našem svetom Blaženiku jer samo ako znamo istinu, možemo se obraniti od nasrćućih i bezobzirnih laži koje se o njemu i dalje iznose.

– Bl. Alojzije se veoma zalagao da utvrdi naše hrvatske katoličke obitelji u zdravim duhu govoreći da “nema zdrave i moralno jake domovine bez zdravih i moralno jakih obitelji”.

– Bl. Alojzije se borio za vjerski odgoj djece i mladeži. Kada se vratio iz prvog pritvora nakon Drugog svjetskog rata, nakon što su ga komunisti zatvorili i pustili, na sam dan sv. Kvirina 4. lipnja 1945., došao je u malo sjemenište na Šalati i rekao: “Morat ćemo se boriti za mladež”. Shvatio je da komunisti žele zavesti mlade, udaljiti ih od obitelji i kršćanskih vrijednosti, da bi ih mogli upregnuti da “grade socijalističko društvo” bez Boga i ikakvih moralnih vrijednosti, osim u poslušnosti partiji.

Na žalost mi i danas vidimo ne samo slične tendencije u našem modernom hrvatskom društvu, nego i otvorenu borbu protiv Crkve, osobito u školstvu, kako u osnovnim i srednjim školama, te čak i u vrtićima, a na poseban način na žalost i na fakultetima. Sije se sjeme laži da bi se mlade odvratilo od Crkve, govore se i pišu neistine o crkvenim ljudima, iznosi se samo ono što su u svim ljudskim zajednicama grijesi i njene slabosti, a namjerno se prešućuju sve dobre inicijative, pomaganje potrebnoj djeci, učenicima i obiteljima, Caritas, čuvanje i unapređivanje kulturnog blaga našega naroda koje je većinom upravo u rukama Crkve, itd.

– Danas smo svjedoci iseljavanja osobito naših mladih iz hrvatske domovine. Premda možemo razumjeti takve pojave, moramo se svim silama boriti protiv te pošasti, a možemo istaknuti upravo bl. Alojzija kao primjer koji je u najtežim vremenima rekao: “Ostajem!”  Kad su 1945. mnogi naši ljudi, ni krivi ni dužni, bježali prema zapadu, njemu su iz šume poručivali da ih ne čeka, no on je rekao: “Ja sam zagrebački nadbiskup, ostajem na svome mjestu!” Nije pošao ni u Rim 1953. kad je bio imenovan kardinalom, a ni 1958. na izbor novog pape jer nije bio siguran da će se moći vratiti, da će mu vlasti dopustiti povratak u domovinu i zato je ostao. Stepinac je čovjek ostanka na svome mjestu i zato njegov “Ostajem!” ima posebnu težinu u vremenima napasti koje su i danas prisutne, napasti da se napusti domovina radi veće sigurnosti.

Daj, Bože, da se u ovoj pastoralnoj godini koju posvećujemo našem blaženiku nadbiskupu i kardinalu Alojziju Stepincu okupimo oko Pape, bilo to ovdje, u Zagrebu ili u Rimu, na njegovoj kanonizaciji.

Blaženi Alojzije, koji si veoma volio ovo marijansko svetište u Mariji Bistrici, kamo si pješice hodočastio i gdje Te je Papa Ivan Pavao Drugi proglasio blaženim, Preporuči nas sve zaštiti Presvete Bogorodice da nam po Tvom i njezinom zagovoru Gospodin udijeli poštivanje života, požrtvovne očeve i majke koje prihvaćaju brojno potomstvo i odgajaju ga u kršćanskoj vjeri, da naši mladi ne odlaze iz Domovine, nego da ju vole i izgrađuju svojim znanjem, vještinama i ljubavlju, da naši branitelji dostojno žive i da im se prizna njihova nemjerljiva zasluga za naš narod, da naša Domovina napreduje u poštivanju svih vrijednosti koje nam jedino mogu jamčiti siguran i miran život te svi izgrađujemo svoj zemaljski dom u radosti i poštenju da bismo jednom s Tobom prispjeli i u nebeski dom.

Završit ću Tvojom molitvom Majci Božjoj Bistričkoj koju si izrekao ovdje 7. srpnja 1935.:

“Majko Božja Bistrička, obećavamo da ćemo Ti ostati vjerni štovatelji, Tebi i Tvojemu sinu Isusu Kristu; vjerni dok budu žuborili potočići naši, šumile rijeke naše, dok se bude pjenilo sinje more naše; vjerni dok se budu zelenile livade naše, dok se budu zlatile njive naše, dok se budu sjenile tamne šume naše, dok bude mirisalo cvijeće domovine naše.” Amen.