Mons. dr. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na euharistijskom slavlju povodom

Duhovne obnove mladih Sisačke biskupije  20. veljače 2010.

Katedrala Uzvišenja Sv. Križa u Sisku

Draga braćo i sestre, dragi mladi prijatelji!

Počela je korizma, posebno prikladno vrijeme za duhovne obnove, za razmatranje o sebi, o smislu svojega života, o nekim temama kao što je bila vaša danas, koja vas je okupila na ovu duhovnu obnovu u Sisku. Završavamo ovaj dan ovom svetom misom kojom Bogu zahvaljujemo za darovano. Makar je danas bio kišni dan, makar je bilo oblačno, bilo je vedrine u vašoj duši, nadam se, rekao bih kao i na dan slavlja uspostave biskupije, kada je bilo snježno, ali je bilo puno vedrine i na licima svih vas koji ste sudjelovali u organizaciji tog događaja, ali i na licima vjernika.

Vedrina ne dolazi od vremena, nego – iz srca i zato je potrebno gajiti osobito prisan odnos s Isusom Kristom. „Ne bojte se otvoriti srce Kristu“, govorio je papa Ivan Pavao II. koji je osobito ljubio mlade. To je ponovio i na svom početku pontifikata papa Benedikt XVI.: „Ne bojte se, Krist vam ništa neće uzeti, On će samo darovati novo duhovno bogatstvo koje će oplemeniti vaš život, vaše srce“.

Čuli smo u evanđelju kako je apostol Matej, carinik Levi, pošao za Isusom, bio u svojoj carinarnici, a Isus ga je pozvao: „Pođi za mnom“.

Te riječi trebali bismo čuti svaki od nas danas u svom srcu jer svima nama Gospodin Isus upravo te riječi upućuje: „Pođi za mnom“.

Pitanje je – želimo li se odazvati.

Sjećam se one slike znamenitog Caravaggia u Svetom Ljudevitu Francuskom u Rimu na kojoj je Isus ispružio ruku, pokazuje prema cariniku koji sjedi za stolom gdje broje novce, a Matej pokazuje prstom prema sebi i kao da se čudi, oči su mu otvorene i kao da pita: „Zar – ja? Zar ja, Gospodine?“ Ali Gospodin poziva: „Pođi za mnom“.

Sveti je Luka zapisao da je on sve ostavio, ustao i pošao za Njim, a onda mu je priredio večeru na kojoj su bili mnogi carinici, a tu se još dodaje i grješnici. I zato su se pitali farizeji, oni koji su nekako imali ugled kao pobožni vođe naroda: „Zašto, zašto taj učitelj blaguje s carinicima i grješnicima?“, a Isus je to prozreo i odgovorio im je: „Ne trebaju zdravi liječnika, nego bolesni. Nisam došao zvati pravedne, nego – grješnike“.

Draga braćo, mi smo pred Bogom uvijek grješnici, uvijek se na početku mise kajemo za svoje grijehe, prije svete pričesti govorimo: “Gospodine, nisam dostojan da uđeš pod krov moj“. Svjesni dakle svoje slabosti, znamo da se neprestano trebamo obraćati, ali nas osobito hrabri, raduje i potiče na optimizam činjenica da Isus voli grješnike, da ne ostavlja one koji su posrnuli, da dapače iz njihovih redova izabire svoje najbliže suradnike, da dakle svakome pruža šansu da se promijeni, da započne iz početka.

„Zar ja Gospodine?“ čudio se i Petar, sjetite se, dapače, molio Ga je: „Gospodine, idi od mene, grješan sam čovjek“ (Lk 5,8). Kao da je htio reći: ima vjerojatno boljih od mene, zašto si baš na mene bacio oko? Gospodin je međutim baš izabirao jednostavne, pa i grješne i slabe ljude, ali je do njih učinio sposobne da svoj život promijene, da pronađu smisao i da budu radost i drugima. Slao ih je da govore i svima propovijedaju Radosnu vijest, Evanđelje.

Dragi prijatelji, mladost je sama po sebi jedno vrijeme radosti i kada čovjek ima puno optimizma, kada je nekako okrenut budućnosti.

Kažu da je Michel de Montaigne rekao da je:“ Dobar život kada u zrelosti ostvarujemo snove mladosti“.

Dakle u mladosti treba sanjati, treba maštati, treba planirati, a onda ostvarivati u zrelosti to što se sanjalo u mladosti. Evo, vaše vrijeme je, dragi mladi, vrijeme planiranja, vrijeme u kojem trebate utirati put i pripremati temelje za svoju budućnost, na što ćete položiti svoj život. A što je taj temelj kojega izabirete za svoju budućnost?

Gospodin pita, Gospodin poziva, Gospodin pokazuje svakoga od vas riječima: „Pođi za mnom“.

Poći za Gospodinom Isusom znači odazvati se, ne samo naučiti Njegov nauk, Njegove zapovijedi, znati Katekizam, slaviti blagdane, biti nekako na vanjštini kršćanin, nego upoznati Isusa Krista i poći za Njim znači – uzljubiti Ga, biti privržen Njemu osobno, upoznati Njegovu osobu, zavoljeti Ga i željeti biti s Njime. A onda će nas On naučiti kako su upravo ti osobni odnosi važni.

U knjizi proroka Izaije čuli smo koliko je važno da gajimo dobre odnose prema bližnjima, da je u tomu post koji je mio Gospodinu, u ovom korizmenom vremenu, da se odričemo nečega, ali ne da mi time sebi slavu stvaramo, nego da dademo kruha gladnima, da nasitimo potlačene i kada tako mislimo na druge, tada će, kaže: „Naša svjetlost zasjati i tama će tvoja kao podne postati“.

„Kriste, Tvoj lik nek svijetli u meni, ne daj da tmine mi moje govore!“

Tako pjeva jedna pjesma koja se voli pjevati u zajednici Taize: „Neka Tvoj lik svijetli u nama, ne daj da tmine mi moje govore“. Dakle postoje te tmine, postoje neki problemi u srcu, postoje neke predrasude, nešto smo pokupili od svojih bližnjih, nešto nam natovaruje na leđa i doktrinira nas život, stvarnost oko nas, okolnosti u kojima živimo, ali tu tamu je Isus pobijedio, mi smo uvijek optimisti, mi uvijek pred teškoćama znamo da ih možemo pobijediti s Kristom Gospodinom. Evo, zamislite, Levi, carinik Matej je bio grješnik, okupio je grješnike da se od njih oprosti, oni su bili javni zapravo, poznati grešnici koji su bili prezreni u izraelskom narodu, ali Isus ga je pozvao i on se uspio po Isusovom pozivu odijeliti od tog svog grješnog života i poći za Isusom i biti Njegov učenik, dapače, svjedočiti za Njega pa i krv svoju proliti kao i svi apostoli za Isusa.

Zahvalni smo Gospodinu koji nam daje tu snagu da živimo vedrinu duše, da smo svjesni da je Krist pobijedio svaku tamu naše duše, da možemo rastjerati i najgušće oblake.

I vi ste, dragi mladi, ta vedrina i taj razlog optimizma naše biskupije i naše budućnosti. Evo, vi ste nositelji radosti, entuzijazma i otvorenosti Kristu Gospodinu. Ustrajte u ljubavi prema Njemu i dajte da vam On govori, da vas uči, da vam prosvijetli srce i da ga prodahne ljubavlju da možete vidjeti brata i sestru pokraj sebe, da ne mislite samo na svoj uspjeh, na neke svoje probitke, nego da budete spremni okrenuti se i služiti i svojim bližnjima. Tada će vaša svjetlost zasjati, tada će vaše tmine nestati.

Tako nas Gospodin danas poučava, mi ga poslušajmo, pođimo za Njim kao apostol Matej. Pođimo za Njim svaki dan. U novim okolnostima uvijek Mu odgovarajmo spremnošću svoga srca, ljubavlju svoje duše, i biti ćemo ne samo oni koji vedrinom odsijevaju, nego i oni koji druge razvedruju, koji unose vedrinu i radost u odnose u ovom našem gradu, u ovoj našoj biskupiji, u župama u kojima boravite, u obiteljima u kojima živite, u školama, na fakultetima na kojima studirate, na kojima susrećete svoje kolege.

Neka nas sve Gospodin Isus u ovo korizmeno vrijeme kada nas poziva na dublje i intenzivnije življenje naše kršćanske vjere, svojom milošću obdari da budemo Njegovi učenici kao što je to bio sveti apostol Matej, da otkrijemo ljepotu života s Njim, da pođemo za Njim i da Ga slijedimo do kraja svoga života. Amen.

Izgovorenu homiliju snimila i zapisala Antonija Tomazinić