Mons. dr. Vlado Košić, biskup sisački
Homilija na Pepelnicu 17. veljače 2010.
Katedrala Uzvišenja Sv. Križa u Sisku
Draga braćo i sestre, dragi prijatelji, započeli smo sveto korizmeno vrijeme i sada ćemo nakon ovog razmatranja posuti glave i pepelom. Evo to je lijepa, simbolična gesta koja pokazuje s jedne strane da smo prolazni, da je naš život kratak na ovom svijetu i da si to trebamo posvijestiti; evo može se uzeti, i u starini se uvijek uzimala prigodom pepeljenja riječ: „Sjeti se čovječe da si prah i da ćeš se u prah vratiti.“
Međutim, drugo značenje je također u tome da znamo ne samo to da smo materija, nego da je naš život nestabilan i nesiguran poput pijeska, poput praha kojega nosi vjetar u pustinji, kovitla njime, mi nemamo sigurnosti na ovomu svijetu. Mi kršćani, svoju sigurnost utemeljujemo u Bogu. On je onaj koji drži kao čvrsta stijena naš život i zato su riječi proroka Izaije: „Ako se na mene ne oslonite, opstati nećete“ (Iz 7,9 ) – riječi Božje kojim nas poziva da se u svom životu doista oslonimo na Gospodina, da u Njemu tražimo i nalazimo sigurnost svoga života.
Druga je riječ: „Obrati se i vjeruj Evanđelju.“ I tu riječ češće danas izgovaraju i izgovorili su diljem svijeta svećenici, đakoni, biskupi kada pepele glave vjernika. Korizma je inače osobito prikladno vrijeme za obraćenje. Ecclesia semper reformanda, stara je uzrečica koja dakle kaže da se Crkva uvijek mora obnavljati. Obnova, reforma, obraćenje, dužnost je svakog kršćanina i čitave Crkve kao zajednice. Mi uvijek moramo pred Bogom stajati u svijesti da smo slabi vjernici, da nam je potrebno napredovati, da nismo nikada dostigli puninu mjere Kristove, da smo na putu, da je On naš cilj, a da smo mi pred Njim bezvrijedni, i da često moramo priznati svoje slabosti i nedostatke.
Evo, korizma je upravo vrijeme, ta četrdesetnica, 40 dana, po uzoru na 40-dnevni Isusov post, da i mi u tišini svoga srca dublje upoznamo sami sebe, da od ove površnosti svijeta u kojoj živimo, koja nas zapljuskuje iz medija, iz javnoga života, pa i iz naših međuljudskih odnosa koji se često svode samo na jednu površnost, uputimo svoje oči i proniknemo svoje srce, da vidimo dublje i vidimo bolje. Potrebno je zato, evo, da nam ovo sveto vrijeme pomogne da zapravo, rekao bih, vedrije živimo. Jest ovo vrijeme kada se osobito posvećujemo pobožnosti Križnoga puta, promatranju muke Kristove, evo, u Velikom tjednu osobito se razmatra muka Isusova, ali ne zato da bismo tu stali, da bismo samo oplakivali Krista, da bismo s Njime zajedno oplakivali i sebe, jadikovali i govorili kako je teško, kako je naš ljudski život sama patnja, bol i muka. Ne zato. Nego mi promatramo Kristov križ i mi se zapravo i sami pritjelovljujemo Kristu patniku da bismo otkrili dubinu, ljepotu i radost života. Doista samo s Kristom koji je pokazao najveću ljubav i mi možemo otkriti tu najveću tajnu života – ljubav prema Bogu i prema bližnjima. A nje nema bez spremnosti na žrtvu.
Evo, Gospodin Isus govori nam danas u evanđelju, Matejevu evanđelju, o tomu koji su to oblici prave pobožnosti i kako ih treba vršiti. Evo, zanimljivo, najprije počinje s milostinjom, a onda govori i o molitvi i o postu. Evo, to su osobite, rekao bih i forme i oblici pobožnosti u korizmi kada smo pozvani na intenzivniju brigu za siromašne, da mislimo na svoje bližnje kojima je teško, da im znamo pomoći – to znači milostinja. To je prvo. A onda i da se posvećujemo intenzivnijem razgovoru s Bogom – to je molitva, i također da budemo spremni i na oblike pokore – to je post, evo on označuje spremnost na odricanje, spremnost na žrtvu.
Međutim, kako treba činiti te vježbe pobožnosti da budu Bogu ugodne?
Evo, moguće je činiti to, kako Isus kaže, na način kako to čine farizeji i pismoznanci. A kako to čine? Da ih ljudi – vide.
A moguće je to činiti i tako kao što je to On činio i kako želi da mi činimo, njegovi učenici, a to je – u svojoj skrovitosti, pa da to vidi Otac nebeski i da nam On uzvrati svojom vječnom nagradom. Da li nam je važno da nas ljudi vide, da nas ljudi hvale, pa i preko tih oblika pobožnosti, osobito milostinje – često se to događa, kada se drugome pomaže, kako kaže Gospodin: „Ne trubite pred sobom!“, a neki trube, žele to svima razglasiti, neka svi znaju kako sam ja dobar, velikodušan, kako ja pomažem. Od toga nema pred Bogom nikakve zasluge, govori Gospodin, jer oni su već primili svoju nagradu, primili su svoju plaću, a to je – ljudska hvala.
A Bog želi da se čini to što se čini samo Njega radi.
Zapravo je važna motivacija. Nije danas moguće živjeti tako skrovito da bi se bilo u nekoj pustinji, na pustom otoku, gdje se nikoga ne vidi, gdje nitko nas ne vidi. Zapravo je nemoguće dati pomoć, milostinju onome kraj sebe a da to barem on ne zapazi, dakle nije toliko pitanje da se to ne vidi, koliko radi koga ili čega se to čini. Ako je to samo radi ljudske hvale, to je onda premalo, to je nedovoljno, to nije dostojno. Potrebno je činiti dobra djela, potrebno je u ovom korizmenom vremenu intenzivnije se posvećivati molitvi, potrebno je prihvaćati oblike pokore da bismo zapravo bili bliže Bogu jer je prava motivacija ona koja čini neko djelo vrijednim ili nevrijednim.
Evo, Gospodin Isus želi da naša pobožnost, naša djela pokore, naša milostinja bude vrijedna pred Bogom, da nam Bog to nagradi zato jer to činimo – iz ljubavi prema Njemu.
No nećemo se odricati samo hrane, evo neki si uzmu, što je hvale vrijedno radije neko odricanje i od svojih zlih navika. Mi bismo prije svega trebali razmišljati kako da mijenjamo svoje ponašanje i to osobito u odnosu na ljude, na naše bližnje, kako da im budemo bolji, kako da imamo više razumijevanja, da se odričemo svoje – recimo to tako – sujete, da se odričemo svoje ljutnje, da susprežemo svoj gnjev, da se ne damo zavarati tuđim možda i nezgrapnostima pa da nas one potaknu da reagiramo burno, da ih onda ponižavamo, da budemo oni koji drugima čine nasilje.
Bilo bi potrebno da o tome razmišljamo kako da unaprijedimo, poboljšamo, uljepšamo naše međuljudske odnose. To bi bilo potrebno u ovom vremenu korizme, jer Gospodin kaže, evo čuli smo u proroku Joelu, da je potrebno – razdrijeti srca, a ne haljine. Židovi su imali običaj kada bi imali neke osobito burne osjećaje, bilo žalosti, bilo ljutnje, da razderu haljine. Tako su i postili, tako su činili i pokoru, međutim, kaže Gospodin Isus, to nije potrebno, jer nije vanjština ona koja nas pred Bogom čini vrijednima, nego treba mijenjati svoje srce. To je najteže. To je trajna zadaća svih nas koji smo pošli putem Isusa Krista, našega Gospodina koji je rekao da trebamo učiti od Njega i to jer je blaga i ponizna srca.
Naše srce je potrebno mijenjati.
Kada je Gospodin odgovorio apostolima na pitanje, smije li muž otpustiti ženu kao što je to bio Mojsije dopustio, dakle rastavu braka, onda je on rekao: „Da, Mojsije im je to dopustio, ali zbog tvrdoće srca – sklerokardia“. Postoji dakle i skleroza srca, otvrdnuće srca, ali srce je Bog darovao svakome od nas da bude kao što veli po proroku Ezekijelu, od mesa, da bude toplo srce, da imamo topline za svoje bližnje, da ih znamo razumjeti, da se odričemo od svojih krivih interpretacija, da im pomognemo uživljujući se u njihovu stvarnost i da im doista budemo bližnji, da im budemo blizu, osobito kada im je teško.
Molimo Gospodina da nas On mijenja svojim Duhom, da nam ovo sveto vrijeme ne bude samo vrijeme nekog vanjskog činjenja, nekih dužnosti, nekih oblika pobožnosti, nego da to bude doista iskreno vrijeme u kojem razmišljamo kako da svoje odnose unaprijedimo, kako da damo da Gospodin mekša naše srce, da nas čini sposobnima da budemo ljudi ljubavi, ljudi dobrote, ljudi susreta, ljudi nesebičnosti, oni koji ne misle samo na sebe, već koji misle na svoje bližnje i koji im pomažu.
Evo Gospodin će tada biti radostan, tada ćemo doživjeti radost Uskrsa, ne samo kao jedno vanjsko slavlje, ne samo kao jedan termin u kalendaru, nego kao nešto veliko u nama, nešto novo što smo mi doživjeli, što je stvarno dio našega života, naše sudbine i naše egzistencije.
Molimo da nas sve doista blagoslovi ovo sveto vrijeme i ispuni osjećajima tog traženja Božjeg lica u našim bližnjima ali i u samima sebi, u svom srcu koje trebamo dati Gospodinu da ga On Duhom svojim Svetim mijenja, da nas On preobražava u svoju sliku i tako budemo Njemu nalik, oni koji su spremni na susret s Bogom i s čovjekom. Amen.
Izgovorenu homiliju snimila i zapisala Antonija Tomazinić