Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na Danu obitelji

Sisak, Pastoralni centar katedralne župe, 7. listopada 2023.

Danas Crkva slavi Mariju, Kraljicu krunice. Sjećanje je to na dan pobjede kršćanske vojske 1571. u bitci kod Lepanta. Tadašnji papa Pio V. pozvao je sve kršćane da se mole za pobjedu, i pozvao ih je da se mole Majci Božjoj molitvom krunice. I Marija je kao pomoćnica kršćana bila na pomoć kršćanima koji su izvojevali veliku pobjedu.

To je važno znati: po krunici se pobjeđuje, Marija nam uvijek može izmoliti od Boga milost kojom i mi možemo nadvladati različite kušnje, nevolje, bolesti, a osobito poteškoće u obiteljima.

Sveti papa Ivan Pavao II. rekao je da ona obitelj koja zajedno moli zajedno i opstaje. Na žalost mnoge obitelji se danas raspadaju, ljudi – premda su krenuli u zajednički život i već primili djecu – ne razumiju se i rastavljaju. To je teška pošast našega doba. Da bi ostvarili neki svoj cilj, otac i majka se razilaze i prekidaju svoj zajednički život, gazeći tako svoje zavjete, svoje obećanje da će „u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti“ ostati zajedno „sve dok ih smrt ne rastavi“! Najviše međutim trpe zbog toga djeca koja ne mogu razumjeti zašto se mama i tata više ne vole, zašto njih ostavlja jedan od roditelja i neće ga moći svaki dan pozdraviti u njihovom domu nego tek jednom ili dvaput u tjednu… Djeca tako i ne znajući primaju teške traume, zadobivaju duhovne rane i to ih trajno oštećuje.

No, dobro bi bilo pitati se, jesu li oni ikada zajedno molili? O kako je lijepo kad se obitelj zajedno okupi, ali ne samo na slavlje rođendana ili imendana, na slavlje prve pričesti ili krizme, na proslavu mature ili diplome, nego i na – dnevnu molitvu. Sigurno je već to puno kada se zajedno moli prije i poslije jela… to nije teško: svi se kratko umire i otac ili majka predmole kratku molitvu blagoslova ili zahvale. A još je ljepše ako se mogu zajedno – možda poslije večere – svi zadržati u molitvi krunice, pa predmoli sad jednu deseticu jedan član, drugu drugi i tako koliko ih ima… a mogu izmoliti i samo jednu deseticu, i to je više nego ništa.

Što je to tako veliko i lijepo u molitvi krunice da ju toliki sveci, toliki pape, toliki veliki ljudi preporučuju i sami mole?

Krunica je molitva koja smiruje… za jednu deseticu potrebno je tek nekoliko minuta: izmoliti Očenaš i deset Zdravomarija sa zazivom iz jednog događaja ili otajstva Kristova života… to je molitva razmatranja. Razmatranje je to Isusova života u društvu s Marijom, Majkom Isusovom koja je sudjelovala u svi tim događajima i kojoj se utječemo da nam njezin Sin, a naš Spasitelj Gospodin Isus udijeli potrebne milosti da živimo kao kršćani.

Obitelj je danas u velikim kušnjama. Život je užurban i traži od roditelja mnogo aktivnosti koje nije lako sve povezati. No, još je gore to što se stvara – kroz pojavu protucrkvenih zahtjeva, u podizanju čitavih ideologija koje žele osporiti obitelj i njezinu važnost – novi poredak, u kojem nema mjesta ni Bogu, ni Majci Božjoj ni kršćanskoj obitelji.

U tom kontekstu je obitelj najviše ugrožena. Na nju se udara puno više negoli se to činilo s onih stotinu lađa Otomanskog carstva na samo srce naše kršćanske vjere. Osporava se pravo roditelja da odgajaju svoju djecu u kršćanskom duhu. Djecu se želi lišiti svakog autoriteta, ona su stavljena u središte sveg obrazovnog i odgojnog sustava, što nije ništa loše jer djeca jesu uistinu najvažnija, ali način na koji se to radi nije dobar. Ne mogu odgajanici odgajati sami sebe, oni moraju učiti od odgojitelja i učitelja, a najviše od svojih roditelja.

Kako je to bilo u Svetoj obitelji, kako je Isus odgajan od Majke Marije i poočima sv. Josipa?

Isus je suveren već kao dijete, on zna tko je i za što je došao. Kada su ga Marija i Josip tražili u hramu, on im je rekao: „Zašto ste me tražili? Zar niste znali da mi je biti u domu Oca mojega?” A kada su se vratili u Nazaret, kaže sveti Luka da je Isus bio poslušan Mariji i Josipu, te da je napredovao u znanju i mudrosti pred Bogom i pred ljudima…

Danas za odgoj djece poslušnost nije više u prvom planu. Roditelji pokušavaju razgovarati s djecom i zajedno doći do nekih rješenja, ne želeći ništa nametati djeci. Pa ipak! Jesu li djeca odgojitelji ili su to roditelji, tko je odgovoran za put kojim treba ići? Čini se da su danas i otac i majka oni koji ne znaju dobro kojim putem ići kroz život pa ni djeci ne mogu pokazivati taj put. Ili? Možda se namjerno stvara taj kaos, svijet nejasnoća gdje se zamagljuje tko je tko i tko je za što odgovoran? Kad bi roditelji bili uvjereni da je za dobro njihove djece da svake nedjelje idu na misu, oni bi se trudili da im taj put neprestano pokazuju i da ih na nj zovu. Ali tada bi i sami trebali ići na misu pa ne bi bilo toliko teško nagovoriti djecu da i ona pođu. Ili ako se samo zahtijeva da djeca mole, a nikada se ne moli s njima zajedno, kako će to maleni usvojiti i smatrati nečim važnim u životu, ako to njihova mama i tata ne čine?

Molimo se za naše obitelji, posebno da usvoje molitvu i tako žive! Amen.