Mons. Vlado Košić,biskup sisački
Homilija na Dan Sisačko-moslavačke županije
Martinska Ves, 11. lipnja 2019.
Dragi gosp. župane, poštovani zamjenici župana, gđo predsjednice skupštine Sisačko-moslavačke županije, poštovani čelnici HSS-a, draga braćo i sestre vjernici!
Danas je dan naše SMŽ, koja je izabrala današnji dan jer su oba prvaka, Antun i Stjepan Radić, rođeni u Desnom Trebarjevu u ovoj župi Martinska Ves, 11. lipnja – Antun 1868., a Stjepan 1871. godine. Recimo i to da je Antunu 10.veljače ove godine bilo točno 100 godina smrti. Obojica ove braće Radić bili su velikani naše hrvatske povijesti jer su kao narodni vođe prosvjetljivali narod i politički ga vodili kada je bio dezorijentiran. Stjepan je dapače svoj život završio kao hrvatski mučenik jer je umro 8. kolovoza 1928. od posljedice atentata u beogradskoj skupštini, kad su 20. lipnja 1928. ubijena još dvojica hrvatskih narodnih zastupnika, Đuro Basariček i Pavle Radić, a ranjeni dr. Ivan Pernar i Ivan Granđa. Mogli bismo zaključiti da je politika naše županije utemeljena na radićevštini kao borbi za svoj narod, sve do žrtve vlastitoga života.
No, ja bih danas s vama, dragi čelnici naše županije, nasljednici ideje i djela velike braće Radića, želio podijeliti s vama neke misli o politici kako ih je iznio naš papa Franjo, u knjizi „Politika i društvo“, Verbum, Split 2019. Knjiga je to razgovora koje je s Papom vodio francuski publicist Dominique Wolton, a izišla je u hrvatskom prijevodu prije dva mjeseca.
Mislim naime da se papine misli i današnja braća Radić, koje imamo pred očima na Dan naše Županije, lijepo nadopunjuju.
Čujmo nekoliko papinih rečenica:
„Svaki čovjek i svaka institucija u svijetu uvijek ima političku dimenziju. Za Politiku s velikim P veliki Pio XI. rekao je da je to jedan od najuzvišenijih oblika ljubavi prema bližnjemu. Zalagati se za ‘dobru’ politiku znači tjerati zemlju prema naprijed, raditi na napredovanju njezine kulture: to je politika. I to je umijeće…“ (23)
Više puta Papa s pohvalama govori o politici i ponavlja ovu rečenicu da je ona „najuzvišeniji oblik ljubavi prema bližnjemu“, dakako kada se ona posvećuje dobru zajednice, svojih bližnjih, svoga naroda.
I sam se ponosi kada ga se nazove političarom. Pripovijeda: „Na povratku iz Meksika sredinom veljače 2016. od novinara sam saznao da je prije izbora za predsjednika Donald Trump rekao da sam ja političar… Zahvalio sam mu što me nazvao političarom zato što Aristotel ljudsko biće definira kao animal politicum, i to mi je čast. Priznao je, dakle, da sam ja čovjek.“ (23-24)
Novinar Wolton podsjetio je Papu na njegove riječi izrečene 2015. u Bogoti: „Katolik se ne može zadovoljiti gledanjem s balkona.“ I pita: Treba li se dakle angažirati u politici?, na što je Papa odgovorio: „Da! Ali u visokoj politici.“ (105)
Na nekoliko mjesta Papa ponavlja kako „Crkva mora ući u ‘visoku’ politiku“, što znači da se „Crkva bavi politikom koja temeljem Evanđelja ljude vodi prema naprijed. Ne smije se miješati u ‘nisku’ stranačku politiku… niska politika stalno iskorištava Crkvu.“ (104), papine su riječi. To bi značilo da se Crkva i njezini predstavnici, a među njima i Papa, trebaju baviti vizijama o budućnosti čovječanstva i naroda, ali ne i sudjelovanjem u stranačkom političkom životu. Tu je papa Franjo blizak misli Stjepana Radića koji nije volio što se visoki kler miješao u stranačku politiku njegova vremena. Osobito je to zamjerao slovenskom svećeniku dr. Antonu Korošecu koji je bio čak i ministar u tadašnjoj jugoslavenskoj vladi, a radio je protiv hrvatskih interesa. A među vizije koje Papa zagovara spada zalaganje za mir, a protiv rata, zalaganje za očuvanje životnog okoliša, o čemu je Papa napisao i jednu encikliku „Laudato si“, tu je svakako preferencijalna opredijeljenost za siromašne, u što spada i solidarnost te pitanje odnosa prema ekonomiji, prema migrantima, obrana obitelji i perspektivnost mladih, pitanja o kulturi, tradiciji …
Kad govori o oruđima politike, tada Papa ističe nekoliko važnih elemenata: „Oruđe politike je blizina. Suočavati se s problemima, razumjeti ih. Ima nešto što smo zanemarili: nagovaranje. To je možda najsuptilnija, najprofinjenija politička metoda.“ (24)
„Pregovarati… Kada sjednemo za pregovarački stol, svjesni smo i sigurni da će u pregovorima svi nešto izgubiti, ali da će u konačnici svi biti dobitnici. Pregovaranje je oruđe mira, u njemu sudjelujemo s ciljem da izgubimo što manje… u pregovorima uvije nešto izgubimo, ali svi dobivaju i to je jako dobro. Kršćanskim jezikom rečeno, dajemo komadić svojega života za život cijeloga društva, za život svih.“ (32) Tu mi se čini da je Papa na istoj poziciji s našim Stjepanom Radićem, koji se žrtvovao za svoj narod, išao je na pregovaranje, sudjelovao u jugoslavenskoj skupštini, dao je svoj život za dobro drugih.
Nadalje, Papa kaže da „baviti se politikom znači prihvatiti da postoji napetost koju ne možemo razriješiti. Razriješiti putem sinteze znači uništiti jedan dio u korist drugoga… Baviti se politikom znači tražiti tu napetost između jedinstva i vlastitih identiteta.“ (24.25).
Kad je upitan, kakvu ulogu Crkva ima u politici, Papa ukazuje na to da je dijalog njezina zadaća, odnosno on to naziva: graditi mostove. Kaže: „Dijalog ne znači da se svi moraju složiti, ne, nego hodati zajedno, svatko sa svojim identitetom.“ (26) „Služba Crkve u politici je da gradi mostove… Treba graditi mostove kao Isus Krist, naš uzor, koga je Otac poslao da bude Pontifex, onaj koji gradi mostove. Po meni, to je temelj političkoga djelovanja Crkve.“ (28)
Kad je pitan o Europi, kaže: „Crkve moraju ući u taj dijalog, razmišljati o tome što se danas događa u Europi. Europa nije u dobru stanju.“ (91). Pri tom se Papa poziva na utemeljitelje Europe, sve dobre katoličke vjernike: „Schumana, Adenauera i De Gasperija…“ Za njih kaže da su uzori kako se vjernici trebaju uključivati u politiku. Kaže: „da to bude u duhu služenja. Iz ljubavi. Ne iz osobnoga interesa, iz pohlepa ili zbog vlasti. Neka bude u duhu velikih europskih političara…“ (108)
Evo, draga braćo i sestre, želio sam donijeti nekoliko misli pape Franje, iz njegove najnovije knjige, za razmišljanje. Svima, a prije svega vjernicima i političarima.
Neka ove misli budu poticaj, kao što su to bile i ideje i žrtva braće Antuna i Stjepana Radića, kojima molimo vječni mir a Domovini napredak. Amen.