Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na Tijelovo 2019.

Sisačka katedrala, 20. lipnja 2019.

Draga braćo i sestre,

Danas je svetkovina Tijela i Krvi Kristove, kojom slavimo prisutnost Gospodina našega Isusa Krista uskrsnuloga, trajno i realno nazočnog u Euharistijskom kruhu i vinu.

Zanimljivo je da je naš Gospodin želio biti toliko nama ljudima bliz da nije ostao s nama u komunikaciji samo u duhu, nego je želio da to bude i stvarna komunikacija, u tijelu, u dodiru, u hrani i piću. Najprije je došao među nas tako da se utjelovio, postao od nevidljivog i transcendentnog Boga vidljiv čovjek, da bi poslije uskrsnuća i uzašašća te poslanja Duha Svetoga, ostao među svojim učenicima u znaku kruha i vina u svakoj svetoj Euharistiji koja će se prinositi u njegovo ime dok god bude kršćana, do kraja svijeta.

Mogli bismo reći da je današnja svetkovina pohvala Božjoj inkarnaciji, zahvala za njegovu tjelesnu nazočnost, klanjanje njemu jedinome koji je nevidljiv ali je postao vidljiv, koji je nedohvatljiv ali je za nas postao dohvatljiv, koji je postao naša hrana i piće, onaj koji nam prija, godi i u kojem uživamo.

Riječ je Božja koju smo danas slušala bogata porukama…

Odlomak iz Knjige Postanka (Post 14,18-20) govori o jeruzalemskom kralju Melkisedeku – što doslovno znači: kralju mira – koji pred Abrahama iznosi kruh i vino. To su ta dva znaka gostoljubivosti, jedan označuje jelo, drugi piće, da se njima Abraham okrijepi. To je zapisano o susretu nakon što je Abraham bio u bitci i izvojevao pobjedu. Kao da izvješće želi reći da je blagovanje kruha i vina slavlje pobjede. Nas posebno zanima to što je upravo te znakove uzeo Isus na svojoj oproštajnoj, posljednjoj večeri koja je ujedno bila pashalno slavlje pa je, kako je u Židova običaj, i sadržavala blagovanje beskvasnog kruha, ali i jaganjca, te ispijanje vina, kao čaše blagoslova. Osobito su znakovite Isusove riječi: „Ovo činite meni na spomen – to tako lijepo zvuči na latinskom: Hoc facite in meam commemorationem!“  Kao da su usta puna te riječi: komemoracija, spomen. Isus je želio da ga se spominjemo, da mislimo na njega, da budemo s njim. I to je baš ovaj način koji je on izabrao da se to zbiva, zajedništvo oko stola, blagovanje i ispijanje čaše. Gospodin nam se predstavlja kao onaj koji svoje učenike okuplja, kao onaj koji priprema gozbu, koji je radostan što smo mi oko njega na toj gozbi. Isus iz Nazareta bio je veoma osjetljiv na ljudsku blizinu, volio je ljude, želio je provoditi vrijeme s njima, volio je druženje na gozbama… Sjetimo se kako je bio i na jednoj svadbi, pa onda kako je bio na večeri kod carinika Mateja koga je pozvao među svoje učenike; kako je bio kod farizeja Šimuna kad mu je došla žena koju su svi smatrali javnom grješnicom a ona mu je pomazale noge; zatim kako se volio svraćati svojim prijateljima u Betaniju: Mariji, Lazaru i Marti, koja mu je pripremala jelo; a jednom se sam pozvao i posjetio carinika Zakeja koji se na tu Isusovu gestu toliko iznenadio da je odlučio ispraviti sve nepravde koje je počinio i svima koje je oštetio to nadoknaditi. I poslije uskrsnuća Gospodin dolazi svojim učenicima i traži od njih jelo ili im drugom prilikom sam priprema doručak… Tako nam se Isus pokazuje kao čovjek koji je sklapao i njegovao mnoge veze prijateljstva s različitim ljudima. Tako je na kraju svog života okupio i svoje apostole i večerao s njima, da bi ustanovio jedinstvenu gozbu, presvetu Euharistiju.

Ujedno, kako to bilježi i sv. Pavao u Poslanici Korinćanima (1Kor 11,23-26), Euharistija je ne samo gozba nego i spomen na Kristovu žrtvu. Riječi koje Isus koristi nisu samo poziv na zajedničko blagovanje: jedite kruh – to je moje tijelo, pijte vino – to je moja krv, nego on kaže: Tijelo se moje za vas predaje, krv se moja za vas prolijeva… Posebni naglasak Pavao daje uzimanju vina za koji donosi Isusove riječi: „Ova čaša novi je savez u mojoj krvi“. Taj je dakle savez koji je po njemu Bog sklopio s ljudima NOVI savez, a ostvaren u NJEGOVOJ KRVI.

Ta žrtvena dimenzija Mise bila je u vrijeme prije Drugog vatikanskog sabora i prije reforme rimske liturgije u prvom planu, gotovo jedina. Danas se nakon Koncila vraćamo izvornom shvaćanju Euharistije, koja je i Kristova GOZBA i Kristova ŽRTVA. No, ako sad više naglašavamo gozbu, ne smijemo zaboraviti i ovaj vid – Euharistija je i spomen Kristove žrtve.

Teolozi su uvijek učili da je Euharistija žrtva, ali su govorili: nekrvna žrtva. Naime, krvna je bila jedna i jedinstvena, ona kad je Isus na križu umirao. Euharistija je žrtva ne po tome što se Kristova krv ponovno prolijeva, ne, nego tu je Isusova žrtva prisutna s onom istom ljubavlju iz koje je on prolio za nas svoju krv. Taj znak krvi Kristove u prinesenom vinu znak je ljubavi Kristove prema svim ljudima jer njegova se krv „prolijeva za nas i za sve ljude“.

I kad u Evanđelju (Lk 9, 11b-17) slušamo Isusovu zapovijed učenicima: „Podajte im vi jesti!“, to trebamo shvatiti kao poziv na sudjelovanje u njegovom čudu kojim on hrani ljude. Ljudi su gladni, i danas, po čitavom svijetu ima onih koji nemaju ne samo kruh svagdanji, nego ni prijateljsku blizinu, ni razumijevanje, ni ljubav… Jean Vanier, taj nedavno preminuli gorostas u brizi za invalide i malene, govorio je: „slušajte krik siromaha!“ Čujemo li mi taj krik, taj vapaj onih koji su sami, koji su bolesni, koji su izgubljeni?

I premda je Isus onaj koji može učiniti čudo, nahraniti mnoštvo, on treba nas i naše sudjelovanje. On poziva da se uključe i njegovi apostoli, učenici. Imali su samo pet kruhova i dvije ribe, i sigurno da to nije bilo dovoljno za mnoštvo od pet tisuća samo muškaraca. Pa ipak on traži da apostoli donesu k njemu ono što imaju. Kao kada je čudesno u Kani obdario siromašne mladence vinom, rekavši slugama da napune posude vodom.

To je istina o nama ljudima. Mi nemamo ni kruha ni vina, ali imamo to što imamo. I to Isus blagoslivlja i to dostaje gladnima i žednima. Jer Isus ima sve. No on želi da to sve i po nama i našem sudjelovanju s našim mrvicama umnoži i daruje ljudima.

Gospodin nas čini danas osjetljivima na svoju prisutnost: on je tu, u Euharistiji, u svetom kruhu i vinu. On nas čini osjetljivima i na potrebe naše braće i sestara, pa premda im ne možemo mi svojim malim mogućnostima zatomiti njihovu glad i utažiti žeđ, to može Gospodin a od nas traži da budemo uz njega i pridonesemo s onim što imamo. Premda je to premalo i nedovoljno, s Isusom je to dovoljno i obilno. Sveti Luka izvješćuje o tom obilju tako što kaže na kraju da je preostalo 12 košara ulomaka tj. ostataka s tog blagovanja.

Danas je također dan kada moramo misliti i na to kako Krista – Kruh života donijeti svojim bližnjima, onima koji ga ne poznaju, a gladni su ga, onima koji ga nisu sreli, a žedni su ga. Kako njima pokazati Isusa?

Mi ćemo nositi Euharistijski kruh u monstranci poslije mise i njime blagoslivljati sve prisutne nas vjernike, ali i sve nevjernike. Čitav ovaj grad sa svim njegovim stanovnicima, i čitavu našu Biskupiju. No, je li dovoljno samo pokazivati Krista u euharistiji? Pokaznica ili monstranca je ona zlatna urešena posuda u koju se stavlja Presveto ili Euharistijski kruh. Njega mi pokazujemo, zato se to i zove pokaznica. No, bi li bilo potrebno da se Krista pokazuje i drugim načinima? Ovo je jednom godišnje, nošenje Presvetog oltarskog sakramenta i pokazivanje izvan crkve, blagoslivljanje njime svih naših i vjernika i nevjernika. No, svaki dan mi ga pokazujemo u nama, ako on u nama boravi, ako on nas hrani, ako je on naše jelo i piće, svakodnevna hrana i potreba, prijatelj bez kojega ne možemo. Tada će to svi vidjeti, pa i kad nećemo izričito to govoriti. Tada će ga moći blagovati i oni koji kažu da ga ne trebaju. Po nama koje on hrani, a koji smo pozvani, kako Isus kaže: Podajte im vi jesti! – dakle, da po nama nitko ne ostane gladan Boga, žedan istine, neishranjen dobrotom, prazan i bez ljubavi… Nahrani nas sve, Gospodine, da budemo uvijek Tebi odani a našoj braći korisni.

Amen.