Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na Dan obitelji

Sisačka katedrala, 5. listopada 2019.

Dragi vjernici, osobito članovi naših obitelji!

Srdačno vas sve pozdravljam, od male djece, osmoškolaca i srednjoškolaca do roditelja i djedova i baka, na ovom našem već tradicionalnom okupljanju na Dan obitelji Sisačke biskupije!

Pozdravljam povjernika za pastoral braka i obitelji u našoj biskupiji Branka Koretića, pozdravljam braću svećenike i sve okupljene!

Što želimo ovim okupljanjima postići? Najprije želimo se susresti, doživjeti ljepotu zajedništva te na taj način posvjedočiti svoju vjeru, da bismo od biskupa i svećenika, predstavnika Crkve, primili zahvalnost i potporu u svojem obiteljskom životu. Kao što je svećenički poziv zvanje, tako je i roditeljski poziv zvanje – zvanje koje možemo nazvati duhovnim jer je potaknuto i vođeno od Duha Svetoga. Vi kao očevi i majke, kao djeca i članovi obitelji u svojem obiteljskom životu vršite volju Božju. Imati obitelj, stvoriti i izgrađivati obitelj, biti član obitelji, volja je Božja. Tako je Bog stvorio čovjeka i dao mu zadaću da se združe muško i žensko i da stvore obitelj, prihvaćajući i podižući djecu.

I svi smo mi, bez obzira kakve zadaće u životu preuzmemo kasnije, potekli iz obitelji i članovi smo svojih obitelji. To je milost, Božji dar: imati roditelje, majku i oca, imati braću i sestre, biti član obitelji.

I Isus, naš Gospodin i Spasitelj bio je član Svete obitelji: odrastao je u Nazaretu, u domu Josipa i Marije. I on je, premda Sin Božji, postao sinom čovječjim, koji je znao poštivati svoje roditelje, bio im poslušan i pomagao im. Govorili su za njega da je sin drvodjeljin, da ima rodbinu i da je poznata njegova obitelj. Međutim, kada je otišao od kuće i počeo propovijedati kao prorok i učitelj, došla je jednom njegova obitelj, majka i rodbina, da ga vide. A on je odgovorio: „Tko su moja majka, moja braća i sestre? To su oni koji Riječ Božju slušaju i vrše!“ Tako je i sve nas, koji njega slušamo i njegovi smo učenici, uključio u svoju obitelj. A kada je umirao na križu, pod kojim su bili njegova majka Marija i ljubljeni učenik Ivan, on je rekao majci: „Majko, evo ti sina!“ a učeniku: „Evo ti majke!“ i Ivan evanđelista dodaje: „I od toga časa uze je učenik k sebi.“

Mi naš Dan obitelji običavamo slaviti u mjesecu listopadu. To je mjesec u kojem je blagdan Marije, kraljice krunice te se i čitav mjesec rado naziva Marijinim mjesecom. U tom mjesecu, koji je posvećen Mariji, i mi uzmimo Mariju za majku, uzmimo ju k sebi, u svoju obitelj.

Često se i Crkvu zove velikom obitelji: doista, zajednica vjernika, na čelu s Papom i biskupima, velika je obitelj u kojoj je zajednički Otac sam Bog, a mi smo stoga prava braća i sestre. Tako se i nazivamo kad smo u crkvi – biskup i svećenik ili đakon uvijek pozdravljaju: draga braćo i sestre!

Stoga možemo reći da je to baš dostojno i pravedno da se kao zajednica okupljamo na Danu obitelji u crkvi, u našoj katedrali.

Posebno smo pozvali tzv. obitelji pet plus, tj. obitelji s petero i više djece. U našoj Sisačkoj biskupiji, prema evidenciji mog tajništva, imamo 189 takvih obitelji koje imaju petero ili više djece. Vama želimo posebno posvetiti ovaj dan i reći vam veliko hvala, jer bez vaše žrtve ni naša služba ne bi imala smisla, jer ne bismo imali kome služiti kada se vi, velikodušni očevi i majke, ne biste žrtvovali za vašu djecu, donosili ih na svijet i svojom ljubavlju podizali. Zato vam želimo biti potpora i pomoć. Želimo vam reći da ste vi svim obiteljima u našoj Biskupiji primjer jer poruka koju vi dajete je kako je lijepo imati djecu, kako su djeca najveće bogatstvo te kako bez djece ni narod ni Crkva ne bi imali budućnost. Zato vam velika hvala! Nadam se da će ovakvi naši susreti, kao i krštenja po župama, kad biskup ili neki svećenik njegov delegat dođe i krsti peto ili brojnije dijete jedne obitelji, biti poticaj i ostalim obiteljima koje imaju tek jedno ili dvoje djece da se odvaže te prihvate velikodušno više djece.

Djeca su Božji blagoslov! Djeca su radost ne samo roditeljima nego i djedovima i bakama, braći i sestrama, svima u rodbini, susjedstvu, u župi, biskupiji i u čitavom našem narodu.

Danas Crkva slavi spomendan svete Faustine Kowalski, poljske redovnice s početka 20.st. (1905.-1938.), koju je papa Ivan Pavao II. proglasio svetom 2000. godine. Ona je bila promicateljica pobožnosti prema Božjem milosrđu, te je papa sv. Ivan Pavao II. uveo i blagdan Božjeg milosrđa, na Bijelu nedjelju, a zanimljivo je da je upravo u predvečerje tog blagdana i sam preminuo 2005. Božje milosrđe posebno je draga tema sadašnjem papi Franji, koji je 2016.i proglasio Godinom milosrđa. Želja je Crkve da se svi vjernici više usredotoče na promatranje Božjeg milosrđa, da vjeruju u milosrđe Božje koje je Otac objavio u svome Sinu, da ne žive pod teretom svojih grijeha nego da vjeruju da ih je Bog odbacio te da bez tog bremena mogu radosno živjeti, nakon što im je Bog oprostio.

Svi smo mi grješnici, ali se trebamo za svoje grijehe pokajati, ispovjediti ih i milošću Božjom više ne griješiti. A snaga za takvo, novo ponašanje upravo je Božje milosrđe: kad Bog nama toliko oprašta, koliko li smo tek mi pozvani svojim bližnjima opraštati! Petar je jednom pitao Isusa, koliko puta mora oprostiti svome bratu kad ovaj pogriješi, je li dovoljno sedam puta? Isus mu je odgovorio: „Ne kažem ti sedam puta nego sedamdeset puta sedam!“ To znači bez brojanja, bez kraja, uvijek! To mora biti i važan način kako se trebaju odnositi među sobom i članovi jedne obitelji! Kad netko pogriješi, tada je potrebno da se ne spominje vječno ta pogreška, već se treba velikodušno oprostiti! Samo kad se tako međusobno odnose muž i žena, roditelji i djeca, djeca i roditelji, u toj obitelji vladat će mir, radost i zadovoljstvo. I grijeh drugoga treba pokušati razumjeti, ako ne drukčije, zbog toga što smo svi samo slabi ljudi. Naša je narav ranjena, grješna, i mi ne možemo sami od sebe biti sveti, bez grijeha. To je dar Božji, Božja milost, a često upravo zato što možemo iskusiti da nama Bog oprašta velike grijehe, pa smo onda pozvani da i mi opraštamo svojim bližnjima, često malene grijehe, ali i velike kad vidimo da je njima žao i da trebamo jedni druge, a ići naprijed nije moguće ako se međusobno predbacuju optužbe za ovo i ono, ne! To treba presjeći čineći djela milosrđa, a to znači oprostiti. Ili još bolje, ono što je papa sv. Ivan Pavao II. govorio: oprostite i molite oprost! Nikad ne smijemo misliti kada opraštamo drugima da smo mi veći od njih, nikada! Jer ne znamo kako su naši grijesi mogli teško njih raniti, a da toga nismo ni svjesni. Zato smo pozvani da bez granica iskazujemo svojim bližnjima milosrđe, da opraštamo i da molimo oproštenje jer samo pomireni s Bogom i među sobom možemo graditi naše obitelji, Crkvu i domovinu u miru i slozi, zajedništvu i radosti.

Molimo svetu Faustinu, molimo svetog papu Ivana Pavla II. da nam izmole sposobnost da budemo uvijek prema svima milosrdni, da ne budemo zlopamtila, da opraštamo i molimo od drugih oproštenje.

Danas smo u Riječi Božjoj slušali zanimljive poruke koje želimo primijeniti u svojem životu.

U Djelima apostolskim (Dj 1,12-14) čuli smo kako su apostoli, poslije Isusova uzašašća, u Jeruzalemu bili ustrajni u zajedništvu i molitvama. I tu sveti pisac lijepo kaže: „svi oni bijahu jednodušno postojani u molitvi sa ženama, i Marijom, Majkom Isusovom.“ Ovo je poziv i nama na molitvu. Kako je lijepa zajednička molitva u obitelji! Kad svi mole, i otac i majka, i djeca, okupljeni u zajedničkom domu, obitelj postaje Crkva u malom, domus Ecclesiae, kao na početku u vrijeme prve Crkve. Sveti papa Ivan Pavao II. rekao je da se ne rastavlja obitelj koja zajedno moli. Pa i kada se ne mogu sabrati svi članovi obitelji, lijepo je da barem nekoliko njih zajedno moli. Sad je mjesec listopad, mjesec krunice, i veoma je korisno i plodonosno zajedno moliti krunicu.

Bez molitve, bez tog razgovora s Bogom, u zajedništvu s Marijom i svim svetima, mi ne bismo mogli njegovati svoju duhovnost, otvorenost Bogu i njegovoj milosti. Zato se ne umorimo u molitvi! U slavlju Branimirove godine, prije 40 godina, geslo Katoličke Crkve u Hrvatskoj bilo je: „Hrvatska katolička obitelj dnevno moli i nedjeljom slavi Misu.“ Neka to bude i danas tako!

U evanđelju pak po Luki (Lk 10, 17-24) slušamo kako su se učenici Isusovi vraćali k Isusu, nakon što ih je bio poslao da naviještaju Kraljevstvo Božji, radosno mu govoreći: »Gospodine, i zlodusi nam se pokoravaju na tvoje ime!« Ali im je on rekao da je potrebno više se radovati »što su vam imena zapisana na nebesima.« negoli zbog toga što su im se pokoravali zlodusi i neprijateljske sile. O da, i mi se radujemo kad doživimo da smo nadvladali neke zle i neprijateljske sile, ali najveća je radost što nas Bog ljubi, što smo njegovi, što njemu pripadamo. Zato i Isus radostan zahvaljuje Ocu: »Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima.« Mi smo pozvani biti ti maleni, oni koji zahvalno iz ruke Božje primaju milost da smo njegova djeca, da smo naša mudrost nije od ovoga svijeta, nego nam je darovana.  Tako će i nama Gospodin moći reći: »Blago očima koje gledaju što vi gledate! Kažem vam: mnogi su proroci i kraljevi htjeli vidjeti što vi gledate, ali nisu vidjeli; i čuti što vi slušate, ali nisu čuli!«

Neka nam svima, braćo i sestre, bude na radost i duhovno ohrabrenje ovaj današnji susret na Dan naših obitelji!

Neka nam današnji spomen svete Faustine pomogne da se uzdamo u Božje milosrđe te i sami živimo u našim obiteljima međusobno milosrdnu ljubav i opraštanje!

Neka nas sve čuva i zagovara Blažena Djevica Marija, kraljica krunice, naša majka i zagovornica, majka naših obitelji, da budemo s njome ujedinjeni u molitvi i zajedništvu! Amen.