Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na đakonskom ređenju Croata Balije

Sisak, bazilika sv. Kvirina, 26. listopada 2024.

Čit.: Dj 6,1-7a; 2 Kor 4,1-2.5-7; Mt 20,25-28…

Dragi Croat, draga majko Ivana i polubrate, draga rodbino i prijatelji, dragi nedavno zaređeni đakoni, dragi bogoslovi, sjemeništarci, dragi svećenici, đakoni i časne sestre, draga braćo i sestre!

Danas se veseli Majka Crkva jer potvrđuje i prima još jednog klerika, đakona u svoje redove. Sveti red, u prvom stupnju je upravo đakonat. O sadržaju i smislu ovog sakramenta govori nam današnja Božja Riječ.

Kao što smo čuli u čitanju iz Djela apostolskih (Dj 6,1-7a), apostoli su već u prvo vrijeme Crkve odredili sedmoricu muževa da im budu na pomoć. Što se tražilo od tih kandidata i za što su ih postavili u službu đakona? Kaže sveti Luka: da oni trebaju biti „muževi na dobru glasu, puni Duha i mudrosti…“ Željeli su ih staviti za svoje pomoćnike, da služe sirotama i udovicama kako bi se sami apostoli mogli više posvetiti propovijedanju Riječi Božje. U molitvi su položili ruke na njih i tako ih pridružili svojoj službi.

Sveti Pavao pak piše Korinćanima (2 Kor 4,1-2.5-7) da je njegova služba propovijedati Krista svima, a njima, vjernicima, je njihov sluga… Zanimljivo je što Apostol kaže da zbog toga što tu službu propovijedanja Božje Riječi ima po milosrđu Božjem, ne malakše. Suprotno malaksalosti je ustrajna marljivost. Uporno i marljivo raditi svoj posao je teško, lakše je to činiti prigodno i manje opterećeno. Ipak ako po milosrđu Božjem primamo neku službu, od nas se traži da ju vršimo ustrajno i bez malaksalosti, ne umarajući se. Međutim danas mnogi koji proučavaju stanje klera u Europi kažu da su mnogi svećenici umorni. Zašto se daju umoriti, zašto ne vrše svoju službu poletno i puni energije? Razumljivo je da umor dolazi nakon dobro izvršenog rada. Rad i radost idu zajedno, čak neki kažu da su to dvije riječi od istog korijena. U svakom slučaju čovjek je radostan kada na kraju dana može umorno leći svjestan da je izvršio svoj posao. Posao pak je riječ koju u starini naši pisci upotrebljavaju i u značenju poslanje. Npr. Juraj Mulih napisao je knjigu Posel apostolski, što znači Apostolsko poslanje. I biti apostol je posao, ali još više to je poslanje, i premda dobro izveden posao može umoriti, on donosi radost i brzo se čovjek oporavi i može nastaviti taj rad koji ga veseli. Možda je upravo to odgovor na pitanje zašto se neki umaraju toliko da i samo svećeničko zvanje doživljavaju kao trajni umor. Nije li to zato što se izgubila radost u tom pozivu? A to je Božji dar, milost ali i čovjekov mar. Prof. Šagi-Bunić napisao je knjižicu: Kršćanstvo nikada ne može biti umorno. Doista, kako je to moguće? Pa rekao bih, zato jer je naš izvor i nadahnuće, naš oslonac i naša radost u Kristu Isusu i on nas trajno odmara i daje snagu za poletno vršenje službe koja nam je povjerena.

U tome i jest ova poenta: đakonat, kao i drugi i treći stupanj svećeničkog zvanja, jest služba – ali u smislu služenja, ne u smislu službenosti: mi smo pozvani i poslani drugima, pa i svima, služiti. Biti sluge svojoj braći, kako Pavao kaže. 

Možda bi bilo dobro reći: poslužitelji, čime bi se bolje naznačilo to služenje u smislu davanja usluge, priskakanje u pomoć, pomaganje braći i sestrama. Netko će reći: pa ne trebaju svi takvu pomoć. Doista, tako se neki i odnose prema nama svećenicima, kao da nas ne trebaju. Ali mi trebamo postati svima sve, pomoći im da se otvore duhovnim stvarnostima i da u suradnji s nama otkriju radost blizine Božje, Isusa našeg Spasitelja, snagu Duha Svetoga.

U istom odlomku Apostol Korinćanima govori o tome da mi „ne propovijedamo same sebe, nego Krista Isusa Gospodinom“. I to, ako propovijedamo sami sebe može umoriti jer ne znamo što bismo još izmislili, koje zabave dali ljudima, kako ih privukli… a to zapravo nije naš zadatak jer ne trebamo privlačiti ljude k sebi nego Kristu. I tu je naša prednost i jakost: nismo mi važni, mi smo zapravo posve nevažni, važan je samo Krist! I k njemu, kojem svako ljudske srce teži i u kojem jedino nalazi smisao i puninu svog života, valja pomoći ljudima prvenstveno našim vjernicima, ali i svima pa i nevjernicima, nam valja upućivati ljude. Ako tako shvaćamo svoje poslanje, tada nam nije važno – ili barem nije na prvom mjestu – što će ljudi reći, kako će nas oni gledati i procjenjivati, nego se imamo uvijek pitati, kako nas Bog prosuđuje i odgovaramo li njemu na njegova očekivanja.

Evanđelje koje smo izabrali (Mt 20,25-28) je odlomak pouke Kristove nakon što je saslušao majku sinova Zebedejevih koja ga je molila da njezina dva sina sebi u svojem kraljevstvu stavi sebi zdesna i slijeva… Riječ je o Ivanu i Jakovu, koji na drugom mjestu – kod Marka (Mk 10,35-45) sami traže od Isusa tu povlasticu. Kad se ostala desetorica razgnjeve na ova dva brata, Isus ih sve poučava govoreći: „Tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj…“ U Markovu  evanđelju neposredno prije ove pouke o tome tko je od apostola najveći Isus prima i blagoslivlje djecu i poučava sve prisutne: „Zaista kažem vam, tko ne primi kraljevstva Božjega kao dijete, ne u nj neće ući.“ (Mk 10,15) Kako je to moguće, pitamo se? Za Isusa su veća djeca nego njegovi apostoli, zar je važnije biti „kao dijete“ nego sjediti njemu s desna i s lijeva, biti mu prvi suradnici?
Što mislite kako bi se ponijeli današnji apostoli kada bi se dijete dovelo pred vjernike i reklo: ono je veće od vas, dijete slušajte prije negoli autoritete ljudske? Što nam zapravo Isus želi reći, što nam to djeca govore? Ona ne poznaju ljudske veličine, ona su spontana i iskrena, što misle to i kažu, vole one koji ih zapaze i posvete im vrijeme i pažnju. A veliki bi željeli da se uvijek njih sluša, da oni budu u centru pažnje, da oni o svemu odlučuju… i ljute se ako im suradnici i drugi ljudi to ne pružaju. Djeca nekada slično reagiraju: kad se posvađaju s ostalima koji ih ne slušaju i ne žele učiniti po njihovim željama, pokupe „svoje krpice i odu“. Pa ipak se brzo odljute i vrate se te pokušaju ponovno, nisu duga zlopamtila. To bi bilo dobro naučiti od djece. Također to da su iskrena, da ne pletu mreže svojih ogovora i ne razvijaju lukavu taktiku kako da dođu do svoga cilja. Lukavost je svojstvo đavla. Imamo prijevode gdje se u Očenašu moli: „izbavi nas od lukavoga“, što znači od zloga. Odsutnost intriga, zakulisnih igara i podmetanja svojstvo je djece koja sve kažu što misle, ne okolišaju i ne računaju što će im to donijeti te hoće li biti shvaćena ovako ili onako…

Svojstvo djece je da su svjesna da ne mogu sve, da ovise o starijima. Ona su bez oca, majke, djeda i bake, bez učitelja i starije braće i prijatelja nemoćna. A mi odrasli često zaboravljamo da nismo sve sami sposobni ostvariti. Bilo bi dobro ostati uvijek dijete, ali ne u smislu djetinjeg ponašanja, nego u smislu svijesti ovisnosti o Bogu i bližnjima.

Isus u ovom odlomku evanđelja koji smo pročitali govori svojim apostolima, kako vladari ovoga svijeta gospoduju nad svojim narodima i drže ih u pokornosti, no na te riječi dodaje: „Neće tako biti među vama!“ Već kod svetog Luke prijevod ovih riječi je: „Vi nemojte tako!“ (Lk 22,26) a meni se čini da bi bilo najbolje prevesti ih kao zapovijed: „Ne smije tako biti među vama!“ Jer u sva tri sinoptička evanđelje sljedeća riječ je „naprotiv…“ koja želi dati kontrapunkt ovom ponašanju koje Isusu nije prihvatljivo. Jedno su svjetovne vlasti, kraljevi, političari i sl., a drugo je hijerarhija u Crkvi. Oni koji su uzdignuti, koji trebaju biti na čelu zajednice, koji primaju sakrament ministerijalnog svećeništva u sva tri stupnja, ne smiju se ponašati ovim svjetovnim principom vladanja. Naprotiv, oni moraju svima služiti, „predstojnik neka vam bude kao poslužitelj“, kaže Isus u Lukinu evanđelju (ib.). U latinskoj verziji to je kontrast „praecessor“ – „ministrator“, a u grčkom: „hegoumenos“ – „diakonos“. Evo našeg đakona! On je dakle sluga, ili možda bolje reći: poslužitelj, premda je naslov tome „hegoumenos“, što znači „opat“, kako istočnjaci kažu „iguman“ a to upućuje na veći i stariji položaj unutar zajednice, a istog je korijena i riječ „hegemon – onaj koji ima prevlast, dominaciju“, međutim on treba biti „diakonos“ tj. poslužitelj, sluga.

I kad se pitamo, zašto tako Isus govori, što time hoće reći i gdje nalazi uzor takvom ponašanju kakvo očekuje od svojih učenika, onda je odgovor posljednja rečenica našeg evanđelja: „Tako ni Sin čovječji nije došao da bude služen nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge.“ (Mt 20,28) Uzor je dakle službenicima Crkve sam Krist Gospodin. On premda je – kako reče u Ivanovu evanđelju nakon pranja nogu apostolima – „Gospodin i učitelj“ (Iv 13,14), on – kako pjeva himan u Pavlovoj poslanici Filipljanima – „postade obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe poslušan do smrti, smrti na križu“ (Fil 2,7-8).

Danas je i spomen na sv. Dimitrija Srijemskog (+304) koji je bio đakon i mučenik, a zaštitnik je Srijemske biskupije i po kojem je grad Mitrovica dobila ime. Neka te čuva sveti Dimitrije i svi sveti đakoni, dragi Croat!

Kojeg li velikog ideala, ali i puta poniženja, skromnosti i poniznosti! Nasljedovati Krista, rekao bi Toma Kempenac. Da, dragi Croat, samo njega treba slijediti, samo za njim ići, neprestano učiti što je on govorio, što bi on sada od mene htio, razgovaraj s njim i slijedi ga. Tada nećeš nikad pogriješiti. Amen.