Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na blagdan Svih svetih

Sisak, 1, studenog 2024.

         Dragi vjernici, draga braćo i sestre,

Dočekali smo još jedan blagdan Svih svetih. Znamo, njime slavimo zajednicu spašenih na nebu, s nadom da su naši najmiliji koji su završili svoj zemaljski put i prešli s ovoga svijeta na drugi, među njima, kao i da ćemo se i mi sami jednog dana njima pridružiti i biti ponovno zajedno, u Bogu.

Je li to utopija, mjesto koje ne postoji? Mogli bismo tako reći gledajući samo iz zemaljske perspektive. Kad vidimo sve te ratove, mržnju među ljudima, ubojstva, prijevare… zar ne izgleda nemoguća misija: biti svet? Gospodin nas međutim danas uči gledati iz njegove, nebeske perspektive – sub specie aeternitatis. To dakako nije lako, ali ako smo u Bogu, nije ni teško. Ljestvica vrijednosti gledajući iz Božje perspektive je drukčija negoli samo ljudska odnosno zemaljska.

Mi ljudi često prosuđujemo vrijednost nečijeg života njegovom uspješnošću. Ako je netko postao neki slavni, priznati ili bogat čovjek, to nam se čini da je (bio) ispunjen i vrijedan život. Ipak nije tako u Božjim očima.
Upravo o tome govore nam svi sveti, oni koje danas promatramo svojim duhovnim očima, među kojima ima mnoštvo onih koji nisu proglašeni – niti će ikad biti – svetima. Njihovih imena nema u kalendaru, njih se ne spominje među velikanima ovoga svijeta niti im se podižu spomenici. Njima nitko više niti ne zna imena, niti im imena stoje na natpisima ulica i trgova.

Ne, nikako ne smijemo zanemariti naše poznate velikane i svece. Dapače, oni prednjače među njima, među svima svetima, no danas posebnu pozornost trebamo pokloniti baš onima koji su nepoznati a bili su velika srca, ljudi široke duše i pravi ostvareni Božji ljudi. Mi smo baštinici ljudskosti upravo njih i njihove vjere.

Što to čini neke ljude blaženima i svetima koje danas slavimo? Najprije, valja vidjeti da je svaki čovjek koji je (bio) svet, zapravo veliki obdarenik Božji: Bog mu je naime darovao tu osjetljivost duše kojom pomaže drugima koji su u nevolji, koji ljubi iznad svega Boga i u njemu svakog čovjeka. Milost koja boravi u čovjeku djelo je Božje a ne ljudsko. Čovjek dakako mora surađivati s Božjim darom, ali sve dobro Božje je djelo!

Drugo, ta nepoznanica – naime to da ne znamo koliko se ljudi spašava, koliki su proslavljeni u nebu (nasuprot onima koji se ne spašavaju, koji propadaju) – također je velika milost za nas. Naime, kada bismo znali koji su to naši najmiliji koji su se spasili i koji se nisu spasili, mogli bismo upasti u krivi način ponašanja i život bi naš bio previše normiran, mogao bi prijeći u neku rutinu, šablonu, neosobni odnos. A Bog želi da se trudimo i uvijek se s njim osobno odnosimo… On je naša referentna točka, onaj o kome sve ovisi. On nam daje naše sposobnosti i snagu Duha da sve što je dobro ostvarimo.

I tako nas ostavlja u neznanju da bismo neprestano bili u nadi. Jer kada bismo sve znali ne bi bilo mjesta nadi i riziku. A to je dobro, što znamo koliko nam je potrebno a ne znamo sve.

A što znamo?

Znamo da se Bog smiluje svima koji ga traže. On je uvijek dobrostiv duši koja ga želi, koja – drugim riječima – želi činiti dobro a izbjegavati zlo…

Bog se smiluje siroti i udovici, „On se smiluje slabima i ubogima i spasava život nevoljnima“ (Ps 72,13) Iz Mudrihizreka čitamo: „Ne dopušta Gospodin da gladuje duša pravednika, ali odbija pohlepu opakih… Pravednikov je spomen blagoslovljen… Pravednikova su usta izvor života, a opakomu usta kriju nasilje. Mržnja izaziva svađu, a ljubav pokriva sve pogreške. Na usnama razumnoga nalazi se mudrost…“ (Izr 10)

Volio bih se, braćo i sestre, danas zaustaviti na dva Isusova blaženstva: „Blago čistima srcem: oni će Boga gledati!“ i „Blago progonjenima, njihovo je kraljevstvo nebesko.“ Gospodin je rekao: „Oko je tijelu svjetiljka. Ako ti je dakle oko bistro, sve će tijelo tvoje biti svijetlo. ²³ Ako ti je pak oko nevaljalo, sve će tijelo tvoje biti tamno.“ (Mt 6,22-23)

Sveti Augustin pak zapisa: „Čistima je sve čisto – mundis omnia munda“, što je preuzeo od Pavla koji piše svom učeniku: „Čistima je sve čisto; a okaljanima i nevjernicima ništa nije čisto, nego su im okaljani i razum i savjest.“ (Tit 1,15)

Što je to čistoća i kako do nje doći?

Očito da je za Gospodina važno „čisto srce“… dakako, važno je i čisto oko, ali iznutra iz srca izlaze sve namisli, i dobre i zle… Oko je pak ogledalo nutrine, odraz srca… Očima promatramo vanjštinu a srcem nutrinu. I jedno i drugo su u međuodnosu, ni bez jednog ni bez drugog čovjek ne može biti čist.

Čistoća nije tek tjelesna, kad smo oprani vodom. Znam dobro poslovicu: „Voda pere sve do crnog obraza…“ koja želi reći da se sve može umiti, sve oprati, ali crni obraz ili još bolje zlo srce, a to znači nečista savjest, nečisto srce ne može. No, znamo da Bogu ništa nije nemoguće, on pere i naša grješna srca i savjesti koje nas opterećuju, ali ako mu se obratimo s molbom da nam se smiluje, da nam oprosti, da nas opere… Nemoguće je biti čist pred svetim i prečistim Bogom jer nas naša savjest uvijek opominje… ali moguće je kajati se, tražiti milost, činiti pokoru.

O tome govori i sveti Ivan ap. u Prvoj poslanici, kada kaže:  “Ljubljeni, ako nas srce ne osuđuje, imamo sinovsko pouzdanje u Boga.” (ib.3,21). A srce nas opominje… kako veli Ps 16: „Blagoslivljam Gospodina koji me svjetuje te me i noću srce opominje.“ (ib.7)

Sveti Ivan kaže, čuli smo prvo čitanje: „Vidjeh: eno velikoga mnoštva, što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga naroda, i plemena, i puka, i jezika!“ (Otk 7, 2-4.9-14)

Kako je utješna ova rečenica! Ona nas unosi u nebesku stvarnost gdje su spašeni ljudi iz svih naroda, plemena, puka i jezika, i to je nepregledno mnoštvo. Doista, utješno! Jer znamo neki se pitaju, ima li više spašenih ili je više onih koji propadaju? To ne znamo, ali nam je objavljeno da je spašenih „veliko mnoštvo što ga nitko ne može izbrojiti.“

A psalmista se pita:  „Tko će uzići na Goru Gospodnju,
tko će stajati na svetom mjestu njegovu?
Onaj u koga su ruke nedužne i srce čisto…“ (Ps 24, 1-6)

Opet govor o čistom srcu! Kako sačuvati srce čistim, ili kako oprati nečisto srce da postane čisto?

Sveti Ivan apostol u Prvoj poslanici (1 Iv 3, 1-3) nas uči:

„Predragi! Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo, i jesmo. A zato nas svijet ne poznaje što ne poznaje njega. Ljubljeni, sad smo djeca Božja i još se ne očitova što ćemo biti. Znamo: kad se očituje, bit ćemo njemu slični jer vidjet ćemo ga kao što jest. I tko god ima tu nadu u njemu, čisti se kao što je on čist.“ Mi smo djeca ljubljena djeca Očeva i on će se očitovati nama te ćemo mu biti slični… i ta nas nada čisti!

Evanđelje po Mateju (Mt 5, 1-12a) donosi Isusova blaženstva:

„Blago čistima srcem: oni će Boga gledati!…

Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko!… Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima!“ Ovo su dakle dva blaženstva:

Obećanje je to dakle čistima srcem, koji će Boga gledati, i to je radost jer je velika naša plaća na nebesima. Tko bude dostojan vječnoga života, plaća će mu biti gledanje Boga. A za to mu je potrebno čisto srce.

Mogli bismo i ovako reći: ako netko i nema čisto srce, tj. teško je zgriješio, i to se srce može očistiti tako da zbog Isusa trpimo progonstvo i svako zlo. Tko križ svoj, progonstvo, patnju, bolest tako prihvaća taj će steći kraljevstvo nebesko!

Doista, nije lako biti u prijateljstvu s Isusom. On sve traži a za uzvrat daje – s trpljenjem i progonstvom – život vječni. On daje sve, ali nas uvodi u svoje otajstvo križa, jer bez muke i smrti nema ni uskrsnuća. To je Isus ostvario, to čeka i nas.

I ne smijemo se žaliti kada dođe križ, dapače, upravo to je pravi put. Samo s Kristovim križem možemo biti dionici Kristova uskrsnuća.

Mi danas zapravo slavimo uskrsnuće naše braće i sestara koji su na kraju svojeg života, prošavši kroz mnoge patnje, došli do Uskrsa. Premda se ne nazire kraj patnjama, za onoga koji trpi, on noseći svoj križ kroči naprijed prema Životu. I osvaja ga ako hodi zajedno s Kristom. A trpljenje je doista put prema Uskrsu ako je poradi Krista, i s Kristom.

Kako je lijepo imati tako mnogo braće i sestara! To je „općinstvo /ili zajedništvo/ svetih“ što ispovijedamo u Vjerovanju: vjerujem u općinstvo svetih…

O tome bismo trebali češće razmišljati, ne samo na blagdan Svih svetih. Mi smo svi pozvani na svetost, bez obzira u kojem staležu bili, koji posao obavljali, živjeli sami ili u obiteljskom zajedništvu, živjeli u ovim ili onim okolnostima… sve su okolnosti prikladne jer u svim nam je prilikama moguće steći svetost tj. doći do Isusa. On nas čeka i u našem bratu i sestri, u našem suprugu i supruzi, u našem djetetu i našem ocu i majci, u našem djedu i baki, u našem susjedu…

Papa Franjo voli govoriti o „svecima u susjedstvu“ jer vjeruje da su sveci među nama, da mi živimo zajedno sa svecima… valja nam ih samo prepoznati i – slijediti.

Svi sveci i svetice Božje, molite za nas. Amen.