Homilija na Cvjetnicu 24.03.2013.

mons. Vlado Košić, biskup sisački

HOMILIJA NA CVJETNICU 2013.

Draga braćo i sestre,

Cvjetnica je – nedjelja Muke Gospodnje. Prije sv. Mise blagoslovili smo maslinove grančice i cvijeće koje smo ponijeli u svečanom ophodu kao znak da mi Krista pozdravljamo kao svoga Kralj. Slušajući najprije Evanđelje koje opisuje Isusov slavan ulazak u Jeruzalem, a potom muku koja donosi Kristovo trpljenje i smrt, pitamo se: što je čovjek? Čovjek koji najprije kliče Kristu kao kralju, a za samo nekoliko dana tog istog svoga Gospodina izdaje i ubija?

Gospodin naš Isus Krist trpio je muku križa, ali mu je još teža bila muka koju je trpio od svoga naroda, štoviše i od svojih učenika koji su ga u najtežim trenucima napustili – kao što bi prof. B. Duda znao reći: „muka po apostolima“ Kristu je bila najteža.

A mi? Je smo li mi u mnoštvu koje kliče Kristu kralju: „Hosana!“ ili u rulji koja traži njegovu smrt i viče: „Raspni ga, raspni!“?

Kada tako razmišljamo, pitamo se tko je naš najveći križ, naša muka. Također se pitajmo jesmo li mi sebi, svojim bližnjima i Crkvi – križ?

Poslušali smo čitanja.

U knjizi proroka Izaije Krist je prikazan kao odlučan i hrabar Sluga Božji: „ja se ne protivih niti uzmicah; leđa podmetnuh onima što me udarahu, a obraze onima što mi bradu čupahu, i lica svojeg ne zaklonih od pogrda ni od pljuvanja. Gospodin mi pomaže zato se posramiti neću.“ (Iz 50,5-6) Pitamo se, kako je to Gospodin Isus mogao biti tako čvrst, tako stalan i hrabar? Ne bi li ipak čovjek uzmaknuo pred tolikom nepravdom koja se na njega sručila, ne bi li bilo logično pobjeći kad te goni nasilnik, posramljuje, pogrđuje, kad ti radi o glavi? Ali ne! On nije uzmaknuo: „ja se ne protivih niti uzmicah“, kaže Gospodin. Kako je malo takvih stamenih karaktera, ljudi koji su spremni za svoje uvjerenje trpjeti, dapače i umrijeti! No, naša povijest je puna upravo ovakvih kristolikih ljudi, časnih branitelja istine, svjedoka Božje ljubavi – usprkos nasilju nepravednika i mrzitelja istine. Pogledajmo samo naš Sisak: imali smo krvave rimske progone krajem 3. i početkom 4. stoljeća – u njima je stradao i mučeničkom smrću umro biskup sisački sv. Kvirin. Nije uzmaknuo, nije pobjegao, ustrajao je u obrani istine, u ispovijedanju istine da je Krist Gospodin – makar ga to stajalo života! Imali smo nadalje hrabre branitelje vjere i domovine u 16. stoljeću, kad je neprijatelj palio i žario, ubijao i nasiljem želio pokoriti Hrvatsku – imamo iz tog razdoblja kanonike Blaža Đuraka i Matiju Fintića te druge branitelje, koji se nisu bojali za svoje živote, nego su se izložili i borili za slobodu svoga naroda. Imamo poslije i poginule i stradale od komunističkog terora, poput svećenika Petra Žagmeštra i tolikih žrtava čija su ubijena tijela napunila preko stotinu jama diljem naše Biskupije – riječ je, prema izvješću PU SMŽ, o više od 45 tisuća žrtava, uglavnom Hrvata, katolika koji su stradali od zatorne mržnje nove vlasti koja je svim sredstvima krenula uništiti sve drukčije od sebe, stvarne i moguće protivnike. A nema ni jednog znaka niti ploče o tim žrtvama na tolikim masovnim grobnicama! A onda Domovinski rat, u kojem je stradao nebrojeni broj naših ljudi, samo zato što su bili katolici i Hrvati, počevši od svećenika Antuna Grahovara. Radi se o još uvijek neutvrđenom točnom broju žrtava koji se broji u tisućama, na području naše Biskupije.

Nije li dakle povijest naše Crkve i našeg hrvatskog naroda, osobito ovdje na području Sisačke biskupije, mučenička? Ali na žalost to mučeništvo se i dalje nastavlja. Ako se i smije danas reći što se dogodilo, to se ne poštuje i iz toga se ne izvlače prave posljedice, gotovo nikakve. Nitko do dana današnjega nije odgovarao za zločine počinjene nad katolicima u Drugom svjetskom ratu i poslije toga rata. A onda i većina onih koji su zločine počinili nad katolicima u Domovinskom ratu su abolirani, no što je najgore, naše se vlasti i najutjecajniji naši mediji odnose prema tim godinama i događajima kao da su glavni zločinci bili oni koji su u stvarnosti najveće žrtve, te kao da se oni, koji su stradali, trebaju ispričavati zločincima koji su ubijali, proganjali i pljačkali, palili im imovinu i rušili crkve i domove – danas se, posve izokrenuto, čak govori da su zločinci žrtve.

Stoga bih ja, braćo i sestre, danas sve nas pozvao na molitvu za naše političare i medije. Oni kreiraju javno mišljenje, oni utječu na živote sviju nas, a oni često ne čine ono radi čega su postavljeni u službe koje nose.

Što je Isusu bila muka po njegovu narodu i po apostolima, to je nama u Hrvatskoj danas muka po našim političarima i medijima. Doista, kad slijepac slijepca vodi oboje padaju u jamu – kako piše za Hrvate stradale u Bečkom Novom Mjestu, doduše u ironičnom i zlonamjernom smislu, ali na žalost za nas to danas vrijedi u doslovnom smislu.

Kad su na čelu stada vuci a ne pastiri, ovce idu u propast. Tako i u jednom narodu: kada nema pravih, neiskvarenih i poštenih vođa, narod propada.

A onda i „jednobojni“ i jednostranački mediji, sluge svojih nepoštenih gospodara, zavode narod. Kada vođe misle samo na sebe, a zaboravljaju da im je narod povjerio vodeće uloge da služe upravo tom narodu, tada se događaju razno-razna medijska umivanja zamazanih lica, operacije estetske kirurgije, zahvati koji trebaju stvoriti privid ljepote, dobrote i pravednosti.

Dok svi drugi narodi imaju pravo na ponos i vlastito dostojanstvo, na istinu o svojoj prošlosti i planove za sretnu budućnost, našem se narodu to brani i nameće mu se istina koja nikada nije postojala, a što je najgore tako mu se oduzima i toliko potrebna perspektiva za budućnost.

To je slika – na žalost – naše hrvatske stvarnosti.

Pa ipak, nedjelja Cvjetnice i muka Isusova govore nam o zori nove nade.

Kako god to izgleda nemoguće, kako god se to čini kao jedan veliki paradoks, to je – istina, što nam Isus i njegova muka poručuje: samo nas iskreno podnošenje patnje vodi u život. Poslušajmo što kaže sv. Grgur Nazijanski: „žrtvujmo sebe Bogu; pače, svaki dan žrtvujmo sebe i sva svoja djela. Prihvatimo sve doslovce: svojim trpljenjem nasljedujmo Kristovo trpljenje, svojom krvlju častimo Kristovu krv i veselo se popnimo na križ. Ako si kao Šimun Cirenac, uzmi križ i slijedi Krista. Ako si pribijen na križ poput onoga razbojnika, kao čestit čovjek priznaj Boga. Ako je on zbog tebe i tvojih grijeha bio ubrojen među razbojnike, ti radi njega postani pravedan i svet. Klanjaj se onome koji je zbog tebe raspet. Ako si i sam raspet, poberi i ti nešto ploda i iz nepravednog postupka prema tebi. Smrću kupi spasenje i s Isusom uđi u raj, da shvatiš koliko si dobra zadobio.“ (Drugo čit., subota Petog korizm. tjedna, Božanski časoslov II, 287).

Neka to bude, braćo i sestre, nama za razmišljanje i poticaj za djelovanje u ovom Velikom tjednu koji započinjemo. Amen.

Pin It on Pinterest