Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na božićnoj misi

Sisak, bazilika sv. Kvirina, 25. prosinca 2025.

Svaki put kad se bratu nasmiješiš i pružiš mu ruku, to je Božić.

Svaki put kad zašutiš da bi slušao drugoga, to je Božić.

Svaki put kad odbaciš načela koja isključuju siromašne,

to je Božić.

Svaki put kad se nađeš zajedno s onima koji su u tjelesnoj ili duhovnoj bijedi, to je Božić.

Svaki put kad s poniznošću priznaš vlastite granice i slabosti, to je Božić.

Svaki put kad dopustiš Bogu da ljubi kroz tebe, to je Božić.

Tako je govorila sv. Majka Terezija.

Draga braćo i sestre, dragi župniče i rektore ove bazilike, dragi župni vikaru, dragi đakone, dragi bogoslovi, drage časne sestre, 

Svima koji vjerujete čestitam i želim SRETAN I BLAGOSLOVLJEN BOŽIĆ!

Božić je blagdan Kristova rođenja, on nas okuplja u toplini obiteljskog zajedništva, on nas ispunja mirom i radošću.

Kao što je napisala sveta Majka Terezija, kako smo čuli, Božić je uvijek tamo gdje se zapaža drugoga kraj sebe, njegove potrebe, sluša ga se i pomaže, kad se odvoji vrijeme za siromašne, i kad se s poniznošću priznaju vlastite slabosti, da bismo dopustili Bogu da preko nas ljubi našu braću i sestre, naše bližnje.

To je smisao Božića jer Sin Božji nije postao čovjekom – dakle postao je Božić tj. mali Bog– da bi to bila prigoda nekog vlastitog uživanja i pretjerivanja u slavlju, nego da bismo se posvetili drugima, kao što je to i on učinio jer zato je i došao – radi nas ljudi i radi našega spasenja. Učinio se siromašnim, da se mi obogatimo; učinio se slabim, da bismo mi postali jaki; učinio se čovjekom s ruba društva, dapače od ljudi prezren, da bismo mi bili Bogu poznati i dragi; učinio se spremnim za progon i samu smrt, da bismo mi s njime bili dionici Uskrsa i pobijedili svakog neprijatelja, svako zlo i grijeh.

Prorok Izaija nas poziva: „Kličite, zajedno se radujte, razvaline jeruzalemske, jer Gospodin je utješio narod svoj, otkupio Jeruzalem.“  (Iz 52,7-10) Kliktaj i radovanje dolazi uvijek poslije tuge i razvalina. Nakon što je Jeruzalem bio opustošen, prorok je znao da će Gospodin utješiti svoj narod, da će mu doći izbavljenje.

I za nas je to put. Mi tugujemo, mi osjećamo da smo ostavljeni, mi se mučimo u svojim brigama i neizvjesnostima, a Gospodin nas svejedno voli i on će nas utješiti jer on se brine za nas.

Poslanica Hebrejima (Heb 1,1-6) kaže: „Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima; konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu.“ Vidimo koja je to radost, koje ushićenje kad to sveti Pisac govori: Bog je uvijek govorio, ali sada, sada je progovorio u svome Sinu. Sam Božji Sin je Božji govor, Božja Riječ, Božji Logos. Nije više potrebno imati posrednike, sada sam Bog govori. I otkrio nam se u svojoj Riječi, u Sinu koji je objava Boga Oca. Koliko je uzvišenije to što se dogodilo „u ove dane“ tj. na kraju vremena, kada je Bog progovorio nama u Sinu, od onog „nekoć“ kada je Bog govorio više puta i na više načina po prorocima.

Sve je to znak velike Božje ljubavi, koja nas obuzima, kojoj se divimo i za koju Bogu zahvaljujemo.

Prekrasan Proslov Ivanova evanđelja (Iv 1,1-18) o Sinu Božjem govori kao o Božjoj Riječi, o Božjem Logosu: „U početku bijaše Riječ /Iskoni bje Slovo/, i Riječ bijaše u Boga, i Riječ bijaše Bog.“

To podrazumijeva puno toga. Najprije, da je Bog komunikacija, da on ne šuti, on je u sebi Riječ, govor. No Logos se može prevesti i kao Misao, pa i Smisao. To dakle kaže da je na početku – umjesto kaosa, nereda koji se sam stvori – Bog intervenirao svojom Mišlju, da sve bude Smisao.  Riječju je Bog stvorio svijet, tj. po svome Sinu, kako i ispovijedamo u Vjerovanju o Sinu Božjemu, kojeg ispovijedamo kao: „Rođena, ne stvorena, istobitna s Ocem, po kome je sve stvoreno.“ On je ona Mudrost koja se igrala pred Bogom dok je stvarao svijet koja kaže – u Knjizi mudrih izreka: „kad je stvarao nebesa, bila sam nazočna, kad je povlačio krug na licu bezdana… bila sam kraj njega, kao graditeljica, bila u radosti, iz dana u dan, igrajući pred njim sve vrijeme: igrala sam po tlu njegove zemlje, i moja su radost djeca čovjekova.“ (Izr 8,27.30-31) Sin je ljubljeni Božji Sin, onaj kojeg je Otac na dan Ivanova krštenja na Jordanu i na Taboru u času njegova preobraženja nazvao: „Ovo je Sin moj ljubljeni!“

Nadalje, isti taj Ivanov proslov za Sina kaže da je Život i da je Svjetlo istinsko koje obasjava svakog čovjeka… „Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet; bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše.“ Već tu na početku evanđelja apostol Ivan bilježi odbacivanje ljudi kojima je Božji Sin došao. Došao je k svojima, ali njegovi ga nisu primili. Pa ipak neki su ga primili. I on, sveti Ivan, je među njima. I mi smo, braćo i sestre, među onima koji Boga primiše, koji smo zato postali „djeca Božja“. I prekrasno nastavlja: „I Riječ tijelom postade i nastani se među nama“ – to su riječi koje svaki dan molimo moleći Angelus sjećajući se Navještenja Gospodnjega, časa kad je Marija po anđelu Gabrijelu primila vijest da ju je Bog izabrao da bude Majka Sina Božjega. On je došao – „pun milosti i istine“.

I nije moglo biti drukčije jer on je sama Milost i sama Istina. Zato smo i mi pozvani da kao njegovi učenici budemo neprestano u milosti i u istini.

U samu tu tako svečanu objavu Ivan evanđelist ubacuje i Ivana Krstitelja za kojega kaže „bi čovjek poslan od Boga“ (r.6), Ivan koji svjedoči za njega. On nije bio Svjetlo nego svjedok poslan da posvjedoči za Svjetlo. Viče: »To je onaj o kojem rekoh: koji za mnom dolazi, preda mnom je jer bijaše prije mene!«

Ivan Krstitelj je najveći rođen od žene jer je bio zadnji prorok i jer je imao tu povlasticu ne samo najaviti nego i pokazati Mesiju. On je govorio: „Evo jaganjca Božjega, evo onoga koji oduzima grijehe svijeta!“ Riječi su to koje onaj koji predvodi Euharistiju svaki puta izgovara kad pokazuje Presveti Kruh prije same svete Pričesti.

Ivan je znao svoje granice. To često nama ljudima nedostaje. Ima puno umnih i sposobnih ljudi, ali malo ih je koji su svjesni svojih granica. Koji znaju tko su. On nije dopustio da ga zovu ni Rabbi, ni Vođa ni Učitelj, on nije bio Mesija i to je otvoreno i jasno rekao: „Za mnom dolazi onaj koji je prije mene… On treba da raste a ja da se umanjujem“.

„Doista, od punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost.“ – kaže dalje Evanđelista. Sola gratia, sama milost, sve je milost – ponavljao je sveti Augustin kad se obratio. Pokušavao je on dugo promijeniti svoj život, razumski je shvaćao da je na krivom putu i želio ga je ostaviti i biti vjernik poput svoje majke Monike i slijediti biskupa Ambrozija, ali nije mogao. Sve dok mu nije bilo dano. I tada je rekao: „Sve je milost!“

I to je ta velika razlika: „Zakon bijaše dan po Mojsiju, a milost i istina nasta po Isusu Kristu.“ Stari zavjet je dobar, Židovi ispovijedaju pravu vjeru u jednoga Boga, tako ih je naučio Mojsije, ali to je samo Zakon koji ne spašava. Potrebna je milost, a nju je donio Krist. Zašto treba vjerovati Kristu?

Jer je on jedini došao od Boga koga „nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu, on ga obznani.“ – kaže sveti Ivan. Zato je Isus jedini Put, jer on je jedina Istina i on je jedini Život. Samo on može čovjeka dovesti do Boga, samo je on jedini Spasitelj svijeta i svakog čovjeka. Njega danas i mi prihvaćamo i zahvalna srca mu kličemo: Dođi, Gospodine Isuse! Dođi u naša srca, dođi u naše obitelji, dođi u naše gradove i sela, dođi u našu Biskupiju, dođi u našu Domovinu Hrvatsku i u sav svijet! O riječi koja je glasnik Riječi pjeva pjesnik Ivan koja je stala u stroj sastavljen od slova i koja je poslana u „razbijanje mraka, u bitke za misao, za smisao“ (I. Tolj) svih naših pobjeda koje su moguće samo s Bogom. Amen.