Mons. Vlado Košić, biskup sisački
Homilija na Božić
Sisačka katedrala, 25.12.2020.
Radujmo se, kličimo i pjevajmo, rodio nam se Krist Gospodin, naš Spasitelj!
Draga braćo i sestre, svima neka nam je sretan i blagoslovljen Božić!
Blagdan Božića ove godine obilježavamo skromno, u uvjetima opće epidemije u kojoj se i nas vjernika dotiču stroge mjere koje su propisane. Sigurno je da čuvajući svoje i tuđe zdravlje iskazujemo i na taj način našu ljubav prema bližnjima. Razmjeri ove nesreće međutim toliko su veliki, da je i odgovor društva izuzetno restriktivan, do te mjere da možemo govoriti i o ukidanju nekih ljudskih prava, među koje spada i pravo na vjeroispovijest.
Nama je žao što ne možemo slaviti najveća otajstva naše vjere u zajedništvu sa svim vjernicima koji žele u njima sudjelovati. Naime, riječ je o našem identitetu koji je u ovim okolnostima doveden u pitanje.
Problem je u tome što mi kao kršćani ne možemo živjeti bez Euharistije i sakramenata jer ne možemo živjeti bez Isusa. Premda je lijepa, nije dovoljna tek virtualna nazočnost zajednice na našim slavljima, gledanje na TV ili preko interneta, molitva s drugima putem medija i društvenih mreža nije nam dovoljna, nego je potrebna naša i duhovna i fizička nazočnost da bismo bili dionici Kristove milosti. Duhovna je nazočnost važnija jer je potrebna i kod fizičke, i mi vjernici to znamo. Stoga, i kada ne možemo ništa učiniti, kako bi rekao naš sveti Blaženik Alojzije Stepinac, „kad vam uzmu sve, ostaju vam dvije ruke; njih sklopite na molitvu i bit ćete najjači!“
Tako je kardinal Gerhard Müller, bivši prefekt Kongregacije za nauk vjere, ovih je dana dao odgovor onima koji bi katolicima savjetovali da se samo “mole kod kuće”, da je sam Krist pozvao Crkvu da se okupi u spomen na njega. “Mi nismo spiritualistička religija”, kaže on. “Riječ je postala Tijelo, a mi smo bića od tijela i krvi i duše. Živimo u stvarnosti materijalnog svijeta – također stvorenog od Boga – i zato nam je potrebno ovo tjelesno vidljivo posredovanje sakramenata unutar zajednice vjernika.” U svakom slučaju nitko se ne može pričestiti preko televizije, a puno zajedništvo na misi je upravo primanje svete Pričesti.
„Riječ je tijelom postala“ (Iv 1,14), čuli smo navještaj evanđelja po Ivanu. Vječni Bog Sin, koji je Očeva Riječ, iz nama nevidljivog božanskog svijeta ušao je u naš nama vidljivi zemaljski svijet i uzeo naše tijelo, utjelovio se. Princip inkarnacije ili utjelovljenja načelo je po kojem živi i djeluje i Kristovo otajstveno Tijelo, Crkva. Mi ne možemo biti zajedno samo preko medija, jer mi smo živo Tijelo Kristovo te bez našeg zajedničkog okupljanja i slavlja Euharistije i sakramenata mi izdajemo Kristovu zapovijed. A on je rekao: „Ovo činite meni na spomen!“ Mi smo dakle pozvani na zajedništvo i ono je bitni, sastavni dio naše crkvenosti, naše pripadnosti Bogu i Crkvi, našeg vjerničkog identiteta. Stoga je nama teško u ova teška vremena ovako, u ograničenom broju, u zadanom vremenu i na određeni propisani način slaviti najveća otajstva naše vjere.
U naše molitve uključimo ovog Božića osobito sve one koji su zaraženi i koji u obiteljima ili u bolnicama boluju od ove ali i od drugih bolesti. Posebno se molimo za naše liječnike i sestre po medicinskim ustanovama jer oni na djelu svjedoče ljubav prema bližnjima. Često se zna reći da su u ovoj pandemiji oni naši junaci. Doista, moramo ih čuvati i cijeniti i reći im velika velika hvala! I moliti se za njih. Osobno sam to iskusio i svjedočim: mnogi liječnici su naši vjernici i upravo zato, jer su vjernici, s toliko brige i ljubavi skrbe se i njeguju zaražene bolesnike.
Molimo se i za odgovorne na vlasti i u nacionalnom stožeru, za naše političare i znanstvenike, da razborito vode brigu za sve oboljele, kao i za sav naš narod te da čuvaju i zdravlje ali i poštuju slobode pojedinaca i skupina, među kojima i nas vjernika.
Ovog se Božića uzdamo u našu duhovnu povezanost sa svima našima najmilijima, s kojima nećemo moći biti zajedno u većim okupljanjima ni u našim domovima, ni u crkvama, ali bit ćemo zajedno u molitvi. I nadamo se da posljednji puta ovako proživljavamo Božić. Neki kažu da su nam ukrali ovaj Božić, ali ako je Božić u našem srcu nitko nam ga ukrasti ne može i ne će, pa ni korona-virus ni itko drugi.
„U početku bijaše Riječ“ (Iv 1,1), započinje proslov Ivanova evanđelja. Početak je uvijek važan jer određuje i nastavak i tijek svega, pa tako i ukupnog života na ovom svijetu. Ali i još prije čitave povijesti, ne samo zemlje nego i svemira. Riječ Božja, Sin Božji koji izriče Boga i u kojem se potpuno ogleda, zrcali Bog, postao je u vremenu jedan od nas, čovjek rođen od Djevice Marije. Ta novost, da je došao među nas Bog koji je postao čovjekom, koji je uzeo ljudsko tijelo, koji se utjelovio – sigurno je najvažniji i najveći događaj ljudske povijesti i ukupne povijesti svijeta i svemira. Zar je čovjek toliko vrijedan da sam Bog dolazi spasiti ga? „Pa što je čovjek da ga se spominješ, sin čovječji te ga pohađaš?“, pitao se već starozavjetni psalmista (Ps 8,4). Pitamo se, po čemu smo se mi Bogu toliko svidjeli da je bio spreman to učiniti za nas? Je li bila katastrofa toliko blizu da je morao doći, je li bio posljednji čas? A on je toliko uložio u nas, stvorio nas ljude i darovao nam tolike milosti, a mi smo lutali i neprestano bježali od njega, slijedili krive bogove i klanjali im se a njega zaboravili, da je morao nešto učiniti. Ipak nije to učinio na tako veličanstven način na koji je izbavio svoj narod iz egipatskoga ropstva, kada je po Mojsiju izveo Židove preko Crvenoga mora po suhu. Ovaj puta došao je sam, ne po nekom svom proroku nego osobno, sam Bog. Ali došao je tiho, nije učinio nikoje takvo veliko i vidljivo djelo da bi svi o njemu govorili. U Betlehemu, gdje se to zbilo, rodio se Isus u običnoj pastirskoj štali, u špilji u kojoj su se čuvale ovce jer „za njih ne bijaše mjesta u svratištu“ (Lk 2,7). „K svojima dođe i njegovi ga ne primiše“ (Iv 1,11). Ti koji i danas ne primaju Spasitelja predstavnici su svijeta koji se opire Bogu. I tako će biti do kraja povijesti. No, ima i onih koji „ga primiše“ kojima „on podade moć da postanu djeca Božja“ (ib.,12). Oni „koji vjeruju u njegovo ime… rođeni su od Boga“ (ib.,13).
Sveti Hipolit napisao je u svojoj raspravi Pobijanje svih krivovjerja, govoreći o dolasku Riječi Božje u naš svijet, ovo: „Ne vjerujemo ispraznim riječima, niti nas zanose nagli porivi srca. Ne laska nam zanimljiva rječitost govora nego čvrsto vjerujemo riječima što ih je izrekla božanska snaga. Te je riječi Bog predao svome Sinu, a Sin ih je govorio i po njima odvratio čovjeka od neposluha. Nije ga silom podvrgao u ropstvo nego ga je dragovoljnim savjetom pozvao na slobodu. Otac je na kraju vremena poslao Sina – Riječ i htio je da više ne govori po prorocima i da se jasnije shvati ono što se propovijeda. Zapovjedio je da se Riječ ukaže očima, da je svijet vidi i spasi se. Upoznali smo da je ta Riječ od Djevice uzela tijelo i objavila staroga čovjeka u novome oblikovanju. Znamo da je on uzeo našu ljudsku narav. Da nije istu narav uzeo uzalud bi zapovjedio da ga slijedimo kao učitelja… Da ga ne bismo smatrali drugačijim od nas, htio je raditi, gladovati, žeđati, spavati, podnijeti muku i umrijeti. Očitovao je i svoje uskrsnuće prikazujući u svemu tome kao prvinu svoju ljudsku narav, da ti u patnji ne kloneš duhom, nego priznaš da si i sam čovjek i da očekuješ ono što je Bog njemu udijelio.“
A sveti Atanazije piše: „Riječ se zauzima za potomstvo Abrahamovo, veli Apostol. Stoga je trebalo da u svemu opstane braći sličan, pa da uzme i tijelo nama slično. Stoga, tu je Marija da to iz nje uzme pa da onda kao svoje za nas prinese… Tako se zbilo da je Riječ uzela ono što ima s nama zajedničko pa je to prinijela za žrtvu i posve istrošila kako bi nas uvela u ono što mi imamo zajedničko s njome… Sve to nije se zbilo prividno, kako su neki mislili. Nipošto! Nego Spasitelj doista posta čovjekom i tako se ostvarilo spasenje svega čovjeka. Stoga naše spasenje nije neki privid i ne tiče se samo tijela. Tiče se uistinu svega čovjeka, i duše i tijela. I to je spasenje ostvareno u samoj Riječi.“
Sveti pak Bazilije uči: „Duhovan je onaj koji više ne živi po tijelu, nego ga vodi Duh Božji pa se zove i jest sin Božji, suobličen slici Sina Božjega. I kao što je u zdravu oku moć gledanja, tako je u čistoj duši djelovanje Duha. Isto tako kao što je riječ u našem duhu, sad kao nešto u srcu mišljeno, sad kao nešto ustima izrečeno, tako je i Duh Sveti: on sad svjedoči našem duhu i u našim srcima kliče Abba, Oče!“
Upravo je po Riječi – Sinu u Duhu moguć novi čovjek, spašen čovjek.
Želim vam svima, braćo i sestre, sretan i blagoslovljen Božić i njime ispunjenu i punu milosti, zdravlja duše i tijela te ispunjenu svakim dobrom novu 2021. godinu Gospodnju! Amen.