Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na svetkovinu Bogojavljenja

Sisak. Pastoralni centar katedralne župe, 6. siječnja 2023.

Draga braćo i sestre,

Danas slavimo Bogojavljenje – Teofaniju. Sam naziv blagdana govori da se Bog objavio. On transcendentni i nama ljudima nedohvatljivi Bog postao je nama bliz, jedan od nas. Sin Božji rodio se kao sin čovječji od Djevice Marije. I dok smo na dan Božića promatrali to Dijete zajedno s obližnjim pastirima koji su dohrlili vidjeti što se to dogodilo jer su ustupili i svoju štalu da se smjeste u nju Marija i Josip, te se tu rodio Isus, danas promatramo mudrace koji su došli s dalekog Istoka da bi upoznali novorođenog Kralja i poklonili mu se. Pastire su potaknuli anđeli da potraže novorođenoga, a mudrace s Istoka zvijezda koja ih je pozivala da ju slijede i pronađu Kralja.

Čuli smo u evanđelju (Mt 2, 1-12) oni dolaze na kraljevski dvor u Jeruzalemu, međutim tu nema nikakvog novorođenog kralja, dapače kralj Herod i sav dvor na tu su se vijest uznemirili. No lukav je taj Herod: on moli mudrace da nakon što pronađu novorođenoga dođu i jave mu da mu se i on pokloni. Bila je to zamka jer on je snovao kako da se riješi takvog nekog suparnika, novog kralja. Mudraci nastavljaju put i opet im se pokazuje sjajna zvijezda koju slijede i nalaze u Betlehemu dijete Isusa, klanjaju mu se i darivaju ga.

Zamislimo kako su se morali osjećati Marija i Josip kada su u špilju odnosno pastirsku štalu došli najprije pastiri, a onda i ovi mudraci tražeći novorođenog Kralja te mu se poklonili. Bili su iznenađeni, ali i obradovani. Marija je tako dobivala potvrdu da je to dijete doista posebno, da ga prati Božja zaštita i blagoslov. Slutila je da je istina što joj je rekao anđeo Gabrijel da je on Sin Božji čije kraljevstvo neće imati kraja.

I dok su pastiri predstavnici izabranog židovskog naroda, mudraci s istoka su predstavnici pogana, onih naroda koji ne poznaju pravoga Boga ali za koje je također rođen novi Kralj.

Sveti Pavao govori u poslanici Efežanima (Ef 3, 2-3a.5-6) kako je otajstvo Božje objavljeno i poganima, koji su tako postali subaštinici i sudionici Božjih obećanja.

Židovi su smatrali sve druge nežidovske narode poganima jer nisu poznavali pravoga Boga.

Papa Benedikt XVI., koji je jučer pokopan u bazilici sv. Petra u Rimu, pisao je o tome kako su se prije smatrali poganima oni koji nisu u Crkvi, koji ne poznaju Krista. Međutim, nastavlja on, danas se na žalost mora reći kako su pogani i u Crkvi, tj. oni koji su kršteni a ne žive kršćanski. Je li danas ovaj blagdan poziv na molitvu i za te „crkvene pogane“, tj. kršćane koji od kršćanske vjere imaju samo ime i krštenje, ali po svome životu ničim ne pokazuju da su kršćani? Da, molimo za njih.

Doista vidimo da nas je sve manje. Ne samo zato što iz naših krajeva odlaze mnogi i osobito mladi ljudi pa naše Domovina postaje sve više prazne te će ju naseliti vjerojatno neki drugi narodi koji neće biti kršćani. Ali i njima i nama naviješta se evanđelje i onaj koji povjeruje, krsti se i pođe za Kristom prestaje biti poganin ako i živi po načelima kršćanske vjere.

Vidimo Heroda koji bi najradije ubio to Dijete. Dapače on i naređuje pokolj nevine dječice u Betlehemu. Jesu li danas svjetski političari bliži krvožednom Herodu ili trima kraljevima s Istoka, kako volimo nazivati svete mudrace koji su tražili Isusa da mu se poklone? Dok je vlastodržac Herod zaljubljen u svoju moć i ljubomorno ju čuva i ne želi izgubiti, pa i uz cijenu ubojstva nevine djece, sveta tri kralja napuštaju svoja kraljevstva na dalekom Istoku i dolaze u izraelsku zemlju tražeći novorođenoga Kralja, koji spaja Židove i pogane, koji ujedinjuje sve ljude u ljubavi i donosi svijetu mir.

Još smo pod dojmom jučerašnjeg sprovoda pape u miru Benedikta XVI., utemeljitelja naše Sisačke biskupije. Zahvalni smo mu što je prihvatio molbu zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića i 5. prosinca 2009. ponovno uspostavio i tako obnovio našu drevnu Sisačku biskupiju. Papa Benedikt nije zadužio samo nas, nego i čitavu Crkvu i sav svijet. Bio je „ponizni radnik u vinogradu Gospodnjem“, dubokoumni teolog i branitelj kršćanske Europe. Kao vizionar navijestio je da će Crkva opstati u malim zajednicama koje će međutim biti žive, čiji će članovi svjedočiti o Isusu Kristu. Naime, doista je poganstvo zahvatilo i Europu i narode koji su se nazivali kršćanskima, a navalom radikalnog sekularizma to prestaju biti.

Mentalitet „diktature relativizma“ osvaja svijet jer ne samo da se potiskuje kršćanstvo i njegovi principi, nego se to čini u maniri diktature, potpune netolerancije na kršćanstvo. I dok se drugim religijama koje tek dolaze u Europu, zbog njihove naravi, popušta i sve dozvoljava, nama se uskraćuju već stečena prava, kao što je npr. čestitati i nazivati Božić svojim imenom, pa tako EU savjetuje da se čestitaju samo blagdani, da se ne bi povrijedilo one koji nisu kršćani! Pa se tako popušta i pred velikom promidžbom novih ideologija, kao što je rodna ideologija, pa se uvodi uz brak muškarca i žene, što je zajamčeno i našim Ustavom, i druge zajednice kao nove oblike bračnog i obiteljskog života, dapače im se dopušta i posvajanje djece… itd.

Dakle, ovaj svijet se drastično mijenja, i to ne u pozitivnom smislu, kako bismo mi kršćani željeli, nego u smislu protivnom kršćanstvu.

No, što je najgore i u Crkvi se sve više popušta i daje se pravo tim raznoraznim manjinskim skupinama da određuju što je ispravno a što nije. Ja znam reći: uvijek su uz naše crkve bili tzv. Bistrički bokci. No, nikada do sada nije se njima davalo da oni vode i određuju što se ima i kako činiti u Crkvi. A danas, pa i neki biskupi i neki kardinali, to čine.

Imao je pravo naš dragi papa Benedikt.

On je otišao, a mi se i dalje trebamo boriti.

Pobjeda je Božja, no što činiti da Crkva opstane čista i poput zvijezde poziva i vodi pogane prema Kristu?

Treba slijediti sveta tri mudraca, sveta tri kralja: valja doći pred Krista i pokloniti mu se. Valja ga obdariti onim što imamo. Mi nemamo zlata, tamjana ni smirne… ili ako i imamo nešto od toga, to nije njemu važno. On očekuje da mu dademo sebe. Da poput pape Benedikta budemo sposobni jednom na času svoje smrti reći jednostvano: „Isuse, volim te.“

Neki kažu da je to bio čas kad je on već ugledao Gospodina, kad se našao licem u lice s Kristom i da ga je Gospodin, kao njegova prethodnika svetog Petra, pitao: Benedikte, voliš li me? I on je odgovorio: Da, ja te volim.

Hoćemo li i mi biti sposobni tako odgovoriti u času susreta s Gospodinom? Hoćemo ako ćemo se i u životu njemu pokloniti. Ne nikakvim ideologijama, ni novim ni starim, ne nikakvim poganskim kultovima, ni veličinama ovoga svijeta. Ne!

Naše je tražiti poput svetim mudraca Gospodina i pokloniti se samo i jedino njemu. Kako nas je naš Gospodin naučio, kad je bio kušan u pustinji: Samo se Bogu klanjaj, i njemu jedinome služi!

Sveta tri kralja: Gašpare, Melkiore i Baltazare, molite za nas!

Amen.