Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na blagdan Drinskih mučenica

Sarajevo, crkva Kraljice sv. krunice, 15. prosinca 2022.

/Čit.: 2 Mak 7,1-2.9-14; Rim 8,31b-39; Lk 9,23-26/

Drage sestre Kćeri Božje Ljubavi, drage redovnice, braćo svećenici, dragi vjernici,

Danas je dan mučeništva naših blaženica – to su sestre: s. M. Jula Ivanišević, s. M. Berchmana Leidenix, s. M. Krizina Bojanc, s. M. Antonija Fabjan i s. M. Bernadeta Banja. Zato je to i blagdan, dapače u ovoj crkvi, koja je i njihovo svetište, ovo je svetkovina. One su dakle stradale 15. prosinca 1941. u Goraždu, odnosno u Sjetlini, i nakon četiri dana prisilnog hoda preko Romanije ubijene su i bačene u rijeku Drinu.

O poruci koju nam daje Drina, u koju su bačene sestre blaženice, govori nam pjesma Mile Babić, Zavjet na Drini:                     

Pogledaj Drinu…

Drina poruku nosi

samo slušaj…

čuješ li za što si stvoren

sjeti se zapravo tko si

Iskorači…

za Nebo si rođen

na Dobro pozvan

nemoj sam svoje stavljati granice

pusti Bogu da piše tvoje stranice

Odluči…

uzori su ti dani

ljubav te Očeva brani

i ti iz sebe iskoči

i u vječnu ljubav uskoči

Poslušaj Drinu…

Drina poruku nosi

Blažene sestre mole

nad vodom čuje se glas:

Isuse, spasi nas!

Vjeruj…

Drina poruku nosi

neka blažena, bistra i bez blata

opere čovjeka starog

i novi neka se rodi

na slavu Boga i siromaha brata!

Čitanja Božje Riječi izabrana za današnji dan govore o mučeništvu i njegovoj poruci.

Prvo čitanje iz Staroga zavjeta donosi kako su braća Makabejci, njih sedmero, hrabro podnijeli smrt jer se nisu htjeli odreći svoje židovske vjere pred bezbožnim kraljem. Naime, kralj je nasilno želio uvesti višebožačku helenističku religiju, a oskvrnuo je i Hram te u njega stavio kip Zeusa. Bilo je to u 2. st. prije Krista za vladavine  Antioha IV. Epifana, iz dinastije Seleukovića. Sedmorica braće (u 2Mak 7) sudjelovala su u slavnoj pobuni protiv sirijske dinastije Seleukovića te su bili kažnjeni smrću, no mogli su se izbaviti da su odbacili svoju vjeru i njezine zakone. To međutim nisu željeli te su slavno poginuli.

Možemo reći da je nešto slično snašlo i naše sestre, Drinske mučenice. One se nisu pokorile zahtjevima vojnika koji su ih zarobili na Palama u njihovoj kući koja je bila Marijin dom za siromahe, za koje su se one brinule bez obzira na vjeru i narodnost. Često se to događa u životu da se naime progoni one koji su drugima činili dobro. Imamo puno takvih primjera, osobito iz Drugog svjetskog rata i iz Domovinskog rata. Umjesto da im oni za koje su se brinuli, budu zahvalni, oni ih lažno optužuju i čak progone i ubijaju. Slično se dogodilo i našem bl. Alojziju Stepincu pa časnim sestrama u Jastrebarskom i Sisku. Nisu li upravo oni spašavali tisuće i tisuće djece ratne siročadi, no umjesto da im budu zahvalni, nove vlasti nakon rata su bl. Alojzija osudile, a i danas ga neki lažno optužuju i progone, ka oi časne sestre koje su dale život da bi pomogle ratnoj siročadi.

Zanimljiv je hod naših blaženica. Prisilili su ih vojnici da na brzinu pođu s njima i da pješice idu preko Romanije prema Goraždu. To je prilično dalek put, a k tome bila je zima i snijeg. One nisu bile spremne za toliko pješačenje, pa je starica s. Berchmana ostala na putu, u Sjetlini, jer nije mogla izdržati tako naporni hod.  Radi se otprilike oko 55-60 km.

Putovati je obično lijepo iskustvo, pa i pješačenje. Pogotovo kroz lijepu prirodu, također po gorama kao što su Jahorina i Romanija. Ipak ovo nije bilo ni malo ugodno pješačenje. Prije svega zato jer je bilo prisilno, a prinudne putnice nisu bile adekvatno ni obučene ni obuvene.

Drina koju su ugledali nakon četiri dana hoda bila je, kroz nekoliko mjeseci prije prosinca, veliko groblje jer – kako svjedoči Dječak s Drine, don Anto Baković – u nju su bačeni leševi ubijenih muslimana i katolika, on tvrdi 8 tisuća njih. Zar je to bila već Srebrenica prije Srebrenice? Zašto toliki pokolj, što su bili krivi ti ljudi ovih ubojicama? S pravom se pitamo i ostajemo bez odgovora. Isto se to dogodilo i u Srebrenici u srpnju 1995., kad je pobijeno preko osam tisuća bošnjačkih muškaraca i dječaka s područja te enklave.

Ti su ljudi izgleda smetali onima koji su na tom području željeli stvoriti čisti etnički prostor bez drugih naroda, bez obzira što su oni tu bili autohtoni, tj. rođeni i nisu nikoga ugrožavali.

Hrabrost ljubavlju se oduprijeti mržnji nije tako česta. Obično ljudi kad vide takvo sumanuto ponašanje pojedinaca i skupina koje im rade o glavi, bježe, odlaze i ne žele riskirati život. To su mogle i naše mučenice, pogotovo s. Jula koja je bila odsutna kad su upali vojnici u njihov Dom na Palama. Ne, ona se pridružila svojim sestrama i hrabro se suprostavila nasilju. Nasilje je međutim pobijedilo, ili se barem tako činilo jer one su ubijene i nasilno završile život u Goraždu i u valovima rijeke Drine. Ipak nasilje nikad ne pobjeđuje, pa tako ni u ovom slučaju. Izvoditelji ovih zločinačkih djela prali su svoje noževe u kući Bakovićevih, osjećali su se nadmoćno, ali ubili su nenaoružane i nevine žene-redovnice koje se nisu mogle njima suprotstaviti silom, no suprostavile su im se svojim otporom. One jesu umrle, ali nisu poslušale njihove naredbe, nisu im se pokorile i nisu učinile što su oni željeli. Tako da su u svom bijesu, nakon njihova skoka s kata te vojarne, danas osnovne škole, njih polomljene pobili i bacili sutradan u rijeku. Pokolji su nakon ulaska četnika trajali cijeli prosinac i sve do kraja siječnja 1942. godine.  Na tri mosta u Goraždu pobijeno je mnoštvo ljudi i bačeno u Drinu.

Don Anto Baković posvjedočio je: „Naša kuća u Goraždu bila je vrlo blizu vojarne (200 metara), a s obzirom da je kuća bila prostrana, u njoj su stanovali četnički oficiri. To je mene i moju obitelj spasilo da ne budemo zaklani i bačeni niz Drinu. Najviše mi se u pamćenje urezalo da je majka u mrklu hladnu prosinačku noć 14. prosinca otvorila prozor sobe u kojoj smo spavali jer smo začuli vrisak i ženske jauke. Bile su to četiri časne sestre koje su se očito neko vrijeme skrivale, a potom opirale četničkim nasrtajima. Struje nije bilo. Samo mrkli mrak kroz koji je odzvanjalo zapomaganje časnih sestara. „Isuse, spasi nas!“ – i danas čujem taj vapaj, kao da se dogodilo jučer, a ne prije 70 godina. Sjećam se toga straha koji smo i mi osjećali. Plašili smo se da će četnici koljači doći i na naša vrata. Majka je nas djecu (moje tri sestre i mene) brzo obukla i uputila nas da iskočimo kroz prozor ako bi četnici došli u našu kuću. I inače smo moje sestre i ja znali bježati kroz prozor kad bi se našoj kući približili ti pijani i krvoločni četnici. Međutim, imali smo sreću u nesreći da smo poznavali četnike koji su klali, ali i pojedince koji su spašavali. Naime, Mrgud Kosorić, pravoslavni paroh i veliki prijatelj naše obitelji, zamolio je jednog četničkog oficira da stanuje u našoj kući i da nas štiti.

Drugi detalj koji mi se duboko urezao u sjećanje jest da sam u svitanje 15. prosinca navukao četničku šubaru s kokardom (koju mi je sašila Srpkinja Ana Drašković, velika prijateljica moje majke, kako bih se spasio od četničkoga pokolja) i krenuo prema rijeci Drini tražeći svojega oca među leševima koji su ondje svakim danom dovlačeni. Premda sam se bojao da bih među leševima mogao ugledati očevo tijelo, ipak sam gotovo svakodnevno odlazio na Drinu. Tako i toga jutra. Tapkao sam u polumraku. Nigdje nikoga. Nigdje žive duše. Tišina. Došao sam do mjesta koje bih i danas prepoznao i ugledao ondje četiri ženska leša, onako kako sam to opisao u svojoj knjizi Drinske mučenice (1990.). Svaka od sestara imala je desetak rana od četničkih noževa. Približio sam im se, brojao im rane, drhtao od zime i straha, plakao i zapomagao, a onda sam potrčao ispričati majci što sam vidio. Evo, prošlo je 70 godina, a prizor zaklanih časnih sestara na obali Drine tako bolno živi u sjećanju, kao nijedan drugi u životu.

Treći detalj koji nikako ne mogu zaboraviti jest da su ti četnici koji su zaklali časne sestre nakon svega došli u našu kuću i tražili od moje majke i gospođe Angeline (krojačica koja je živjela na katu naše obiteljske kuće od 12 soba) da im peru noževe i kuhaju rakiju. Bio sam skriven u hodniku, ali sam mogao čuti sve što su govorili. Moja ih je majka već te noći detaljno ispitala o svemu što se dogodilo. Zgrozilo nas je ono što smo čuli.“ Tako svjedok don Anto.

Drugo čitanje je iz poslanice svetoga Pavla koji Rimljanima, a i nama, poručuje da nas nitko i ništa ne može rastaviti od ljubavi Kristove. Ako smo u Kristu, on nas tako čvrsto čuva, grli i privija k sebi, da nas nikakvo zemaljsko zlo, ali i nikoji zao čovjek ne može od njega rastaviti. Ne može to ni smrt ni život, kako to Apostol lijepo nabraja. Ništa ništa!

Nije mogla ni nasilna smrt od Krista rastaviti naše blaženice, Drinske mučenice. Ni neprijateljski vojnici, ni četnici, ni jučer ni danas, nikada. One su bile sjedinjene s Kristom i on ih je čuvao. Zato je i s. Jula uzviknula: “Isuse, spasi nas!” Kako je znakovit ovaj usklik! I mi ga često izgovarajmo, ne samo u životnim opasnostima. Naša je vjera upravo u tome, da se pouzdamo da nas Isus spašava, da će nas spasiti od svakog zla, nevolje, trpljenja, i od same smrti. No još je gora druga smrt, kako to apostol Ivan opisuje, tj. ono što slijedi na drugom svijetu. Izmaknuti nam je tome, da nas Gospodin ne odbaci nego prepozna kao svoje i uzme k sebi. To je jedini smisao našeg života.

A u Evanđelju Gospodin nam poručuje: “tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti”. Doista, kaže on: “Ta što koristi čovjeku ako sav svijet zadobije, a sebe samoga izgubi ili sebi naudi?” Zar nije to najveća tragedija, izgubiti sebe? Zato, radujmo se sa sestrama blaženicama, koje su poradi Krista izgubile svoj zemaljski život, ali su ga zadobile u vječnosti, kod njega. Što zapravo znači život izgubiti i život sačuvati? Je li uopće moguće sačuvati zemaljski život? Ta on prolazi i ovako i onako, željeli mi to ili ne, čuvali ga ili ne. Jednom će završiti i tad ćemo se pitati: što nam je to bilo toliko važno, oko čega smo se najviše trudili, što smo htjeli pod svaku cijenu imati. Mladost? Ljepotu? Divljenje i hvalu drugih ljudi? Ili to da nas Gospodin prihvati, da njemu služimo i da za njim idemo…

Pogledajmo i na datum pogibije naših sestara blaženica: 15. prosinac, deset dana prije Božića, advent. Je li našim blaženicama, kad su od 11. do 15. prosinca hodale prema mjestu svoga mučeništva, kroz glavu prolazilo pitanje, što će biti ovog Božića, hoće li ga dočekati, gdje i kako ga proslaviti? Jer advent prolazi i pred vratima je Božić. Sigurno, imale su vremena o svemu razmišljati dok su gazile snijeg. Istina, vojnici su ih tjerali i vikali, ali one su mirno podnosile to nasilje… Božić su dakle dočekale već u nebu. I don Anto im se molio često, kao i njegova majka koja je od prvog časa vjerovala da su one u nebu.

I mi im se danas molimo, i ovdje u Sarajevu u crkvi sestara KBLJ koja je posvećena Mariji, Kraljici krunice, i u Goraždu i diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine, kao i u čitavom svijetu gdje žive hrvatski katolici.

Blažene Drinske mučenice, molite se za nas!

Vi ste svoju životnu borbu završile ustrajući u svojoj ljudskosti, u vjeri i vjernosti Kristu i svojem redovničkom životu.

Da, i u ljudskosti – jer nitko ne smije vršiti nasilje nad drugim čovjekom… i ne samo fizičko i spolno nasilje, nego ni psihičko ni s pozicije moći i vlasti, jer je netko drugome podređen ni virtualno naselje… nitko ne smije koristiti nikoji razlog na svijetu da bi drugoga na bilo što prisilio: niti da hoda po snijegu, niti da sluša tuđe zapovijedi, niti da pleše po tuđim notama, niti da se oda bilo kojem neželjenom činu. Jer čovjek je od Boga obdaren slobodom, on ne smije pristati ni na koji oblik prisilnog ponašanja jer ima neotuđivo ljudsko dostojanstvo…

Blažene mučenice Jula, Berchmana, Krizina, Antonija, Bernardeta, molite za nas! Bogu hvala mi danas nemamo takve oblike nasilja koje bismo morali podnositi, ali postoje i mali i neugodni oblici prisiljavanja na nešto što ne želimo i ne smijemo činiti. Čuvajte nas, ojačajte nas, svojim primjerom i svojim zagovorom da budemo poput vas svoji.

Blažene mučenice, udijelite slobodu svakom čovjeku, da se nikoga ni na što ne prisiljava, da se i u odgoju i u međuljudskim odnosima svi odnose s poštovanjem jedni prema drugima, kao prema svojoj braći i sestrama.

Blažene Drinske mučenice, zagovarajte naše sestre redovnice, osobito Kćeri Božje ljubavi, da vaša krv bude sjeme novih duhovnih zvanja, da se umnoži broj onih koje će slobodno i radosno služiti Kristu u Družbi koja je uvijek znala služiti ljudima, Crkvi i Domovini. Amen.