Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na trajnima zavjetima s. Kristina Marije od Isusa Zeković

Lasinja, samostanska crkva Kćeri Srca Isusova, 8. prosinca 2022.

Čit.: Post 3,9-15.20; Ps 98,1-4; Ef 1,3-6.11-12; Lk 1,26-38

Draga sestro Kristina Marija od Isusa Zeković, drage sestre Kćeri Srca Isusova na čelu sa s. Mihaelom, draga rodbino naše zavjetovanice, drage susestre, dragi svećenici i redovnice, draga braćo i sestre!

Sve vas od srca pozdravljam, posebno sestru zavjetovanicu, sestru majku i sve sestre Kćeri Srca Isusova. Pozdravljam roditelje, rodbinu i prijatelje naše sestre Kristine, svećenike i sve vas, draga braćo i sestre, vjernici!

Život nam nalikuje na put. Tako se često i kaže da je život putovanje koje započinje rođenjem i završava smrću. Važno je znati kamo to putujemo da znamo izabrati kojim nam je smjerom ići kada dođemo pred izbor, na raskrižja života gdje treba izabrati kamo i kako dalje. Mogli bismo reći da je i naša s. Kristina danas na jednom važnom raskrižju. Mogla bi krenuti i lijevo i desno, ali ona želi ići naprijed, ravno slijedeći Krista u redovničkom životu, u ovoj zajednici Kćeri Srca Isusova. To je izbor ravan vjenčanju, o tom izboru ovisi budući život.

Poput Blažene Djevice Marije, koju je anđeo Gabrijel suočio s Božjom voljom za njezin život, i koja nije sve razumjela što to Bog od nje traži, ali mu je povjerovala, i mi povjerujmo Gospodinu i ne odupirimo se njegovoj volji. Evo, pred očima nam je živi primjer: sestra Kristina! Ona je pošla za Gospodinom, premda joj na njezinom životnom putu neće sve biti posuto cvijećem i lako, jer zna da ju čekaju i kušnje i teškoće, ali prihvatila je taj put uzdajući se u Gospodina.

Mariju najprije anđeo mora ohrabriti: „Ne boj se, Marijo!“ jer se očito bila prestrašila. Upitala se, kakav bi to bio pozdrav jer ju je anđeo oslovio riječima „milosti puna“ i „Gospodin s tobom“. Znala je ona da ju Bog voli, ona ga je poznavala i molila mu se od ranog djetinjstva, tako su ju odgojili njezini roditelji sveti Joakim i sveta Ana, čitala je Sveto Pismo i pohađa Hram u Jeruzalemu, dapače izgleda da je neko vrijeme u njemu i boravila, ali nije razumjela zašto je ona posebno puna milosti. Anđeo joj je tada protumačio što Bog smjera s njom, što od nje očekuje. A očekivanja nisu bila mala. Ona je bila izabrana da rodi Mesiju kojeg anđeo prikazuje kao kralja koji će zasjesti na Davidovo prijestolje te će zauvijek vladati. I makar joj je to moglo izgledati privlačno, ona postavlja pitanje o mužu s kojim još ne živi, kojeg još nije upoznala. Tek tada dobiva neshvatljiv odgovor da će joj Duh Sveti dati da začne i rodi sina koji će biti Sin Božji. I na spomen rođakinje Elizabete, koja je nerotkinja i u poodmakloj dobi, a Bog ju je učinio plodnom te joj je to već šesti mjesec, nakon što Gabrijel zaključuje tumačenje riječima: „Ta Bogu ništa nije nemoguće!“ Marija pristaje i izgovara svoje sudbonosne riječi: „Ecce ancilla Domini, fiat mihi secundum verbum tuum – evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi“. (Lk 1,26-38)

Tako Marija postaje nova ili druga Eva. Čuli smo u čitanju iz Knjige Postanka (Post 3,9-15.20) kako su prvi ljudi sagriješili, kako je žena Eva dala svom mužu plod sa stabla s kojeg im je Bog zabranio jesti.

Evo, na jednoj strani neposlušnost, a s druge strane poslušnost Bogu.  Eva i Marija.

Nije li tako i danas? Koliko li se današnji ljudi pokušavaju suprotstaviti Bogu i njegovoj volji time što neprestano čine ono što pokazuje da ne poštuju ni sebe, ni druge, ni prirodu ni ikakvu objektivnu zadanost? Niti se poštuje Božja volja o čovjeku, koji je stvoren kao muško i žensko, niti se poštuje priroda koja je dana čovjeku ali ne da ju uništava nego da se njome služi. Kako je moguće da su se podigle tolike ideologije i da se eksperimentira sa svime, pa i s čovjekovom naravi, te se uvode svakakve nove ideje u samorazumijevanje čovjeka, njegova spola i roda, njegove genetike i cilja na zemlji? Zašto? Jer se ne prihvaća Božja volja, jer se čovjek podiže protiv onoga što mu je Bog dao i zadao, da to poštuje, da to ne dira jer će time dirnuti u samu bit života i ugroziti ju.

I još se ti pokušaji pobune protiv Boga – a to treba čitati, i protiv prirode i protiv čovjeka – nazivaju slobodom te se uvode u zakone i norme koje bi društvo trebalo poštivati!

Nije li to apsurd i čovjekova sve veća autodestrukcija? Nije li to dekadencija povijesti u razvoju čovjeka?

Pa ipak prikazuje se kao napredak i u tom progresu se ustrajava tako da se sve, koji žele čuvati od Boga danu i zadanu prirodu odnosno narav stvorenja i samoga čovjeka, proglašava nazadnima i konzervativnima. Zapravo konzervativizam niti nije negativan jer njegovo je značenje, što mu sama riječ govori, u tome da čuva i očuva dano i zadano.

A što je zadano čovjeku kao njegova narav ili priroda? O tome govori današnje drugo čitanje, iz Poslanice svetoga Pavla apostola Efežanima (Ef 1, 3-6.11-12).

On je nas ljude, „u Kristu sebi izabrao prije postanka svijeta da budemo sveti i bez mane pred njim; u ljubavi nas je predodredio za posinstvo, za sebe, po Isusu Kristu, dobrohotnošću svoje volje, na hvalu slave svoje milosti kojom nas je zamilovao u (svome) Ljubljenome (Sinu).“ Riječ je o predodređenosti – predestinaciji, koja bi se mogla i krivo shvatiti, ali sveti Apostol tumači da se tu radi o tome kako smo u Kristu predodređeni, tj. da nas je Bog oduvijek želio i zamislio: biti u njegovu Sinu, njemu slični, njegovi sinovi i kćeri, nalik njegovom Ljubljenom Sinu. To pak znači da je naša narav zadana, da mi bez Boga ne možemo, da nužno njemu pripadamo i možemo napredovati samo u povezanosti s njim, dapače uronjeni u Krista, u jedinstvu s Kristom, Sinom Božjim. Jer i mi smo „zamilovani u Ljubljenome“, što je drugo ime za Mariju, ali to je i drugo ime za svakoga od nas krštenika.

To nije međutim zadanost koja bi gušila ili ograničavala našu slobodu jer sloboda nije u tome da se čini što nam se prohtije, nego da se čini dobro. I najslobodniji čovjek je onaj koji vrši Božju volju koja je za njega predviđena u njegovu životu. To je bio do kraja Sin Božji, Isus Krist naš Gospodin, to je bila i njegova Majka Bezgrješna Djevica Marija koju je Bog oduvijek zamislio i predvidio da bude majka njegova jedinoga Sina. Prihvaćajući Božju zamisao za svoj život mi postajemo najslobodniji na svijetu, jer se samo tako ostvaruje naš smisao i cilj života, naša budućnost koja pripada onomu koji nas ljubi najviše na svijetu.

Draga sestro Kristina, i Ti si pošla ostvariti u svom životu svoj poziv koji Ti je uputio Gospodin. Ti si taj poziv čula i odazvala se. Što znači taj Tvoj odaziv? Tvoji najbliži u obitelji osjećaju da Te na neki načini gube, Ti si ih napustila. Pa ipak Ti ćeš im od sada biti još bliža negoli prije jer ćeš biti u Gospodinu povezana sa svima koji Te vole i koje Ti voliš. Bog nas sve najviše ujedinjuje i daje nam pravo mjesto među ljudima. To je ono nevidljivo a toliko bitno za svakoga čovjeka, to je duhovna dimenzija odnosa koji je veći i dublji od bilo kojeg zemaljskog, vidljivog ili tjelesnog. No, da bi se to razumjelo potrebna je vjera. Bez vjere se doista ne može tako ni izabrati, ni živjeti. Ne može se razumjeti što je razlog takvom životu ako se ne uđe u otajstvo vjere i jedinstva s Bogom.

„Ecce ancilla Domini, fiat mihi secundum verbum tuum – evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi“ – reci i Ti, sestro, danas Gospodinu. Recimo to svi ovdje okupljeni. Ne govori jednako svima Gospodin kako mu trebamo služiti: jedni su pozvani u brak i obitelj, jedni u svećeničko ili redovničko zvanje, jedni živjeti u svijetu, drugi u skrovitosti izvan svijeta, ali svi trebamo vršiti volju Božju. Ti, sestro Kristina, ušla si u ovaj samostan da ovdje služiš Gospodinu, da tu budeš službenica Gospodnja. Slijediti riječ Božju u svom životu nije uvijek lako jer ju ne prepoznajemo uvijek jasno i razgovjetno. Ipak, to je najvažnije i zato ju trebamo osluškivati i tražiti. Kada nam je jasno u srcu, tada ju trebamo slijediti i ne okretati se više natrag. „Svaki koji stavi ruke na plug i okreće se natrag, nije prikladan za kraljevstvo nebesko“ (Lk 9,62) – rekao je Gospodin Isus. I Ti si, sestro, zaorala sada novu brazdu. Neka urodi velikim urodom,  mnogim plodovima, za Tebe, za ovu zajednicu Tvojih susestara, za Crkvu Božju, za naš narod i za svijet.

Mi Ti možemo samo reći riječi potpore, ohrabrenja i da ćemo biti s Tobom, da ćemo se za Tebe moliti i da ćemo Te nositi u našim mislima. Biti s nekim ne znači samo biti fizički blizu, biti s nekim znači prije svega biti s nekim u srcu povezan, biti u duhovnom smislu zajedno. To je moguće uvijek, zaista. Ustrajmo u tome, budimo s ovom našom sestrom i poduprimo ju našim molitvama.

Molitva Crkve je uvijek uslišana jer ju nadahnjuje i vodi Duh Božji. Možda ne onako kako mi zamišljamo, ali ako molimo i zazivamo Božju pomoć, Duh će Božji voditi naše misli, riječi i djela te ćemo ostvarivati njegovu volju.

Molimo zato za našu sestru Kristinu, za njezin život koji od danas pripada Kristu. Poput njena imena „Kristina“, što znači „kršćanka“ ali i „Kristova“, da bude ono što joj ime kazuje!

Slaveći danas blagdan Bezgrješnog Začeća Blažene Djevice Mariju, koju je Bog obdario povlasticom da od samog začeća u krilu svoje majke Ane bude izuzeta od svake ljage istočnoga grijeha, i mi poštujmo svako dijete začeto u utrobi svoje majke. Nas Gospodin u času našeg začeća ne oslobađa tog iskonskog zla koje su nam namrijeli naši praroditelji svojim grijehom neposlušnosti Bogu, ali nas oslobađa te mrlje u krštenju. I sve nas zove na svetost. To je moguće, poput Blažene Djevice Marije.

Također u njezinu začeću gledamo djecu koju njihove majke začnu ali ih pobace zbog mnogih razloga. Molimo se da svako začeto dijete dođe na svijet, da se i zakonom zaštiti pravo svakog ljudskog bića da se rodi i da živi jer svaki čovjek je dijete Božje i nosi u sebi mnoge mogućnosti koje mogu poboljšati i izgraditi naše društvo u miru i dobroti.

Molimo se zato, braćo i sestre. A sada pristupimo obredu zavjetovanja. Neka je blagoslovljen ovaj dan za sestru Kristinu Mariju, za ovu Družbu sestara Kćeri Srca Isusova i za našu Biskupiju i čitavu Crkvu!