Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na đakonskom ređenju Marina i Kristijana

Sisak, bazilika sv. Kvirina 23. listopada 2021.

/Čit.: Dj 6,1-7a; 2 Kor 4,1-2.5-7; Iv 13,1-17/

Dragi ređenici Marine i Kristijane, dragi roditelji i župnici župa rođenja naših ređenika, župnici mentori, braćo i sestre, dragi rektore i poglavari NBS-a, braćo svećenici, sestre redovnice, braćo i sestre!

Danas sudjelujemo u osobitom daru Božjem našoj Sisačkoj biskupiji, ređenju novih đakona. Vi ste, dragi Marine i Kristijane, ispunili sve uvjete da biste danas mogli primiti sveti red prvog reda, đakonat, na putu prema prezbiteratu. U tu svrhu vi ste bili marljivi, činili ste sve što je bilo stavljeno pred vas kao zahtjev, no da biste uopće došli na taj put vi ste osjetili poziv i odazvali ste se. Vjerovali ste da je to poziv Božji i da vas on zove na put svećeničkog zvanja. Na tom su vam putu pomagali vaši najbliži u obitelji, vaši župnici, ali i drugi svećenici, potom profesori na fakultetu, poglavari u sjemeništu, ali i toliki znani vam i neznani vjernici koji su tiho molili i mole za vas, za vaše zvanje i vaš odaziv…

Danas nas, dakle, ispunja osjećaj zahvalnosti za sve te ljude, za tolika dobra, duhovna, intelektualna i materijalna koja primamo neprestano iz Božje ruke. I vaš je odgovor na to, dragi ređenici, vaš malo prije izrečen: „Adsum – Evo me!“ Te riječi izražavaju vašu spremnost da krenete s Gospodinom na put ostvarenja vašeg poziva, najprije u đakonskoj a potom u svećeničkoj službi. Taj je put lijep, ali je i zahtjevan. Toga trebate uvijek biti svjesni.

Što nam Gospodin poručuje danas u pročitanoj svojoj Riječi?

U Prvoj Crkvi, čuli smo, apostoli su izabrali za svoje pomoćnike sedmoricu muževa i položili na njih ruke. Bili su to prvi đakoni…Sveti Luka ističe njihove značajke: bili su to „muževi na dobru glasu, puni vjere i Duha Svetoga“. To je doista najvažnije za nositelje crkvenih službi.

U Drugoj poslanici sv. Pavao se predstavlja Korinćanima: „Sluge smo vaše poradi Isusa Krista…“ Apostol se naziva slugom vjernicima, zanimljivo!

U Evanđelju (Iv 13,1-17) Isus pere noge učenicima…

Pazite dobro, kaže Gospodin: „Vi mene zovete Učiteljem i Gospodinom. Pravo velite jer to i jesam!“ Pa ipak, taj Učitelj i Gospodin svojim učenicima pere noge – poput roba koji dočekuje goste i izuva im sandale te im pere prašnjave noge da mogu ući u kuću gospodarevu…

Htio bih vam dozvati u pamet jednu rečenicu sv. Vinka Paulskoga koji je, nakon što je postao svećenik i nakon što je upoznao odgovornost koju ta služba ima, rekao: „Da sam tada, kad sam se drznuo primiti na se svećeništvo znao što je to svećeništvo, kao što to znam danas, radije bih obrađivao zemlju nego da se učlanim u tako strašan stalež!“ Zašto je to rekao? Je li se uplašio, je li osjetio da je nedorastao, je li bio iznenađen jer je očekivao nešto drugo? Vjerojatno sve to, a najviše ono što drugim riječima kaže sv. Pavao u pročitanom odlomku Druge poslanice Korinćanima: „Blago to imamo u glinenim posudama!“ Naše su posude krhke i kad spoznamo da nosimo tako dragocjeno blago, samog Gospodina, tada smo doista sposobni reći: „Sluge smo beskorisne!“ (Lk 17,10)

Ta poniznost traži se i od vas, dragi ređenici za đakone. Jer da bismo drugima poput slugu i robova mogli prati noge, tj. služiti ne tražeći svoje nego njihovo dobro i dobro Crkve, trebamo biti ponizni. Ta značajka neka vas uvijek krasi. Osobito kad vam je teško biti ponizan, kad biste radije pokazali što znate i da bolje razumijete stvari i docirali drugima, ne! Vi radije poslušajte što vam određuju oni koji su vam postavljeni za mentore, principale, poglavare… Ovo bismo mogli nazvati i poslušnošću.

Sv. papa Ivan XXIII. imao je geslo: „Obedientia et pax – poslušnost i mir“. To nije lako, ali to je pravi put, put poniznosti i služenja.

Stoga i ja vama danas mogu reći – neću baš kao sv. Vinko, da ste izabrali “strašan stalež“ – ali vi trebate uvijek biti svjesni da ste od danas, kao klerici, pod povećalom jer ćete stajati, kako se to kaže, pod reflektorima. Postajete sa svetim redom javne osobe, vaša služba će se ticati mnogih i mnogi će vas promatrati i željeti vidjeti u vama ono što oni očekuju. Ali vi ne budite zabrinuti, ne trebate ispuniti njihova očekivanja, ali trebate ispuniti očekivanja Crkve i očekivanja Božja. Kažu da je sv. papa, već spomenuti, Ivan XXIII. na dan svoga izbora za papu veoma teško zaspao. Bio je uznemiren veličinom svoje službe pa ga je uhvatila tjeskoba pitajući se, kako će on sada nositi čitav svijet na svojim ramenima. U malo sna što je ipak uhvatio usnuo je da mu je došao Gospodin Isus i da ga je prekorio riječima: „Ne pravi se važan. Još uvijek sam ja šef, ti si samo sluga!“ I bilo mu je lakše. Tako i vama. I svima nama koji imamo istaknute službe u Crkvi. Ne mislimo da smo po svetom sakramentu reda postali neka druga bića, uzvišenija i veća nego što smo bili prije. Ipak, draga braćo ređenici, vi primate uzvišenu službu i morat ćete znati tako ju vršiti da oni kojima ćete biti poslani „vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima“ (Mt 5,16). Želim reći kako je vaša služba javna i pred očima vjernika, ali i svijeta. Stoga se moramo uvijek pitati jesmo li „učinili sve što smo bili dužni učiniti“? I uvijek moramo biti svjesni svoje službe, ona nije na radno vrijeme, ne traje samo 8 sati na dan, ona je poslanje, zvanje, trajno stanje u kojem ćete živjeti da biste svojim životom i djelima biti na pomoć braći i sestrama prije svega u Crkvi, a potom i u svijetu. Svima smo naime poslani. Isus nas koje izabra za svoje biskupe, svećenike i đakone šalje u svijet „kao ovce među vukove“ (Mt 10,16). I bilo bi preuzetno i naivno ne biti svjestan tih vukova i njihovih zubi, krvožedne želje da rastrgaju Krista i njegovo stado rastjeraju i pobiju, jednostavno unište. Ipak još više mi trebamo biti svjesni da je s nama naš Gospodin koji je rekao: „Ja sam s vama do svršetka svijeta.“ (Mt 28,20) Njegovom snagom, njegovim Duhom, nama je pronositi njegovo evanđelje. To nije naša nego njegova radosna vijest, vijest da je on otkupio čovjeka i oslobodio za vječnu slobodu. Taj zadatak je zahtjevan, valja nam toga biti uvijek svjestan, ali to je i lijepo, prelijepo kad znamo da je s nama Krist Gospodin. Napadat će nas, udarati i ranjavati, ali neće nadvladati nitko osim Krista! On je pobjednik, on je naš Kralj. Ne trebamo zato biti zabrinuti ako mi ne pobjeđujemo jer „pobjeda koja pobjedi svijet je vjera naša“ (1 Iv 5,4), no pobjednik je samo jedan: naš Gospodin. I mi se tome radujemo jer mi njemu pripadamo, a „on ima riječi života vječnoga“ (Iv 6,69). Zato kada dođu sumnje i teškoće, kada nas hoće zavesti život i ljudi, udaljiti od našeg poziva i od Gospodina, zavapimo Kristu s Petrom apostolom: „Gospodine, kome da idemo? Ti jedini imaš riječi života vječnoga.“ (ib.)

Na Crkvu Božju i osobito na svećenike danas se želi sručiti sva vatra paklena, optužuju se za sve moguće i najgnusnije stvari i događaje. Nakana tužitelja je očita: njima je stalo ne samo ocrniti svećenike nego i pokazati da je sva Crkva prljava, da je to zajednica u kojoj je leglo velikih grijeha, pa je prema tome nevjerodostojno ono što ona naučava. Najgore je u tome što na žalost postoje pojedinci koji su doista ušli u naše redove da bi kompromitirali Crkvu i njezino poslanje. Naša najbolja obrana je zato vjerodostojni život i svećenika i vjernika, da ono što govorimo i živimo. „Zato, budni budite, u sve vrijeme molite…“ (Lk 21,36)

Opasnost je biti na brisanom prostoru kad je borba. Bolje prolaze oni koji su u zaklonu, koji nisu na prvoj crti. Možda biste čak mogli biti zavidni onima koji nisu došli do ovog dana ređenja kao vi, dragi uskoro đakoni. Zašto vam to kažem? Jer je opasno biti vođa, postavljen ispred drugih. Možda oni koji su nevidljivi čak i lakše pomažu drugima nego mi, koji smo u prvim redovima, jer oni su u sjeni i njih se ne vidi i nisu na udaru, njih se ne procjenjuje toliko kao nas, oni su zaštićeniji. Tako nam se možda čini. Ali ljepota đakonskog, svećeničkog i biskupskog poziva je da se mi borimo ne samo za sebe nego i za njih… kao što se i oni bore za nas i premda oni možda više služe jedni drugima i pridonose da se Božja ljubav po njima širi u Crkvi i u društvu, mi smo pozvani svakom svojom riječju i gestom davati i njima smjer, pokazivati prioritete, razlučivati dobro od zla, ukazivati na nepravde i laži… Mi moramo govoriti jer da mi zašutimo, kamenje bi progovorilo… Naša je služba, u ministerijalnom svećeništvu, služba vodstva jer nas čini pastirima, ali i svećenicima i učiteljima. Mi služimo ne samo time što predvodimo naše vjernike – u molitvi, u služenju, nego i time što im podjeljujemo sakramente i uvodimo ih u otajstva spasenja. A zato i sami trebamo biti u njima. I naša je zadaća naučavanje, a ono je u svjedočenju istine, tj. Isusa Krista.

Naša zadaća nije samo govoriti. I mi ono što govorimo trebamo pokazivati svojim činima. Riječ se Božja utjelovila, vječni Božji Sin postao je čovjekom. I mi trebamo svoju riječ, kojom iznosimo Božju riječ, utjeloviti. To umijeće učimo cijeli život. Ali danas vi, dragi Marine i Kristijane, započinjete. Neka vam je blagoslovljeno!

Gospodin je prao noge svojim učenicima, a Petar se usprotivio: „Nećeš mi prati noge nikada!“ (Iv 13,8) Isus ga je ipak uvjerio kako bez toga neće imati udjela s njime u njegovoj žrtvi i slavi, u Kraljevstvu nebeskom. Isus je i Petru oprao noge. I meni i tebi, i svakome od nas. On to čini i danas. I želi činiti i sutra. I ne može to bez tebe i mene, bez nas. Mi mu trebamo to dopustiti, dati mu svoje ruke… Papa Franjo ove je srijede izjavio kako biti biskup nije čast nego služba, a to bih ja mogao reći i vama, dragi uskoro đakoni: biti đakon nije čast nego služba. Mogli bismo reći i časna služba, ali služba što znači služenje, žrtvovanje i darivanje za druge, pomaganje drugima kao svojoj braći i sestrama, da se Krist proslavi.

Lijepo je biti Kristov učenik. Možda nije lako ali lijepo jest. Neka tako bude i s vama i neka vas Gospodin Isus Krist uvijek vodi i čuva.

Danas je i spomendan sv. Ivana Kapistranskog, franjevca i branitelja Beograda i Iloka. Sudjelovao je u obrani Beograda od Turaka u čuvenoj bitci koja se odigrala 22. srpnja 1456. god., kada je kršćanska vojska postigla veličanstvenu pobjedu nad osmanlijskim osvajačima, a 6. kolovoza – kad je vijest došla do Rima – papa Kalist III. proglasio je blagdanom Preobraženja Gospodinova. Na današnji dan, 23. listopada 1456. god., dakle prije 565 godina, umro je u Iloku gdje mu je i danas tijelo.  Uviđajući posebnu duhovnu snagu svetoga Ivana Kapistrana povezanu s obranom vjere, sv. papa Ivan Pavao II., čiji smo spomen jučer slavili, proglasio ga je 1986. god. zaštitnikom svih vojnih dušobrižnika.

Spomenuo sam vam, dragi ređenici, ovu koincidenciju jer i to je poruka za vas, ali i za sve nas. Naime, sveti je Ivan Kapistranski bio aktivno uključen u obranu naše Domovine, a bio je svetac. Osjećao je da je njegova dužnost obrana kršćanstva i domovine. Zato i vi budite svjesni da ste postavljeni za vojnike Krista Kralja, kako je svećenike volio nazivati bl. Alojzije Stepinac. Boriti nam se ne oružjem materijalnim koje ubija tijelo nego oružjem duhovnim koje liječi i čisti dušu. Koliko li samo zla, laži i nepravde ima danas u svijetu! Vi ćete i tu biti postavljeni za branitelje istine i pravednosti, dobrote i svetosti.

Ove godine se sjećamo 30. godišnjice od početka krvavog osloboditeljskog Domovinskog rata kada smo se kao narod obranili od zavojevača. Naši su branitelji podnijeli veliki teret jer su hrabro stali pred agresore i borili su se. Mogli su pobjeći, ali ne, ostali su i izložili se. Evo, i vi, dragi đakoni, trebate biti branitelji, poput sv. Ivana Kapistrana, poput naših hrabrih branitelja kojima zahvaljujemo slobodnu Domovinu.

Neka vam u tome pomogne i sveti Ivan Kapistran, naš zaštitnik sveti Kvirin sisački, blaženi Alojzije Stepinac i svi sveti i blaženici bili oni s podneblja ove naše domovine Hrvatske bili hrvatskoga roda. Oni su naši zagovornici i branitelji. Molimo ih za pomoć i zaštitu za vas i za sve nas!

Amen.