Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na proslavi 16. obljetnice ponovne uspostave biskupije

Sisak, Pastoralni centar katedralne župe, 5. prosinca 2025.

/Iz 29,17-24; Ps 27,1.4.13-14; Mt 9,27-31/

Draga braćo svećenici, časne sestre, draga braćo i sestre,

Na današnji je dan, 5. prosinca 2009. papa Benedikt XVI. ponovno uspostavio Sisačku biskupiju. Zato ovu misu slavimo kao čin zahvalnosti Bogu i ljudima za dar naše Biskupije.

Bula osnivanja Biskupije ima naslov „Antiquam fidem – Drevnu vjeru“. Papa je znao da je ovdje već postojala biskupija u prvom tisućljeću, od početaka kršćanstva – svakako od 3. stoljeća pa do 10. stoljeća, kad ju spominju Splitski sabori. To je bilo vrijeme – od biskupa Kasta i sv. Kvirina pa do vremena kralja Tomislava kad je ovdje živjela Sisačka biskupija koja je imala svoje vlastite biskupe.

Od 11. stoljeća ovo je naše područje obuhvatila Zagrebačka biskupija, da bi se tek u 21. stoljeću ponovno osamostalila Sisačka biskupija. Mogli bismo reći: prvih gotovo tisuću godina postojala je Sisačka biskupija samostalno, gotovo sljedećih tisuću godina Sisačka je biskupija bila dio Zagrebačke biskupije, odnosno kasnije nadbiskupije, a u novo treće tisućljeće postojanja ponovno je krenula samostalno kao Sisačka biskupija. Radi se doista o velikim vremenskim razmacima, a nadamo se da će i tako biti i s ovim novim, trećim dijelom postojanja Sisačke biskupije, koja sad ponovno samostalno živi 16 godina. Zaista je riječ o drevnoj ustanovi, ali nje ne bi bilo da nema vjere koja je ovdje živa. I ta je drevna vjera temelj naše Biskupije.

Zato smo svi odgovorni, braćo i sestre, od biskupa do svakog svećenika, redovnika i redovnice, bogoslova, sjemeništaraca, svakog starca, muškarca i žene, mladih i djece, da se brinemo za našu Biskupiju. A kako ćemo to najbolje činiti? Tako da živimo i čuvamo našu svetu kršćansku vjeru!

Vjera je svjetlo

Vjera u Krista otvara oči, ona je svjetlo koje nam svijetli i vodi nas u tami života. Čuli smo u čitanjima kako se Gospodin predstavlja kao onaj koji slijepima vraća vid: „oči će slijepih vidjeti“, obećava Bog u knjizi proroka Izaije (Iz 29,17-24). U evanđelju pak Isus otvara oči dvojici slijepaca (Mt 9,27-31). Da bi to mogao učiniti, traži njihovu vjeru: „Vjerujete li da mogu to učiniti?“ I nakon pozitivnog odgovora kaže: „Neka vam bude po vašoj vjeri.“ I otvoriše im se oči – bilježi sveti Matej.

Nisu li i danas mnogi slijepci pa ne vide istinu, ne razabiru stvarnost nego im neprestano laži zaokupljaju razum? Na žalost i mi koji vjerujemo često nismo u stanju vidjeti jasno što je istina, pa bismo svi trebali vapiti: „Smiluj nam se, sine Davidov!“

Vjera je istina

A što je istina? Na području povijesnih zbivanja, na području sadašnjeg stanja svijeta i odnosa među ljudima i narodima, na području razumijevanja čovjeka i njegova smisla na zemlji, na području identiteta koji imamo svi kao stvorovi Božji… puno je područja na kojima se ne slažemo i često sukobljavamo, no samo će nas istina osloboditi!

Ono što se dogodilo u povijesti više se ne može ispraviti, to je zauvijek tako kako je bilo. Je li to dobro ili zlo, u ovom ili onom smislu, to mi više ne možemo mijenjati. Na žalost mnogi se trude uljepšati prošlost kao da je moguće promijeniti ju.

Neki sporovi o prošlosti su se i danas pojavili te se ne iznose objektivno događaji i stvarne činjenice, nego prevladavaju interpretacije. I te su interpretacije često ideološki obojene i predstavljaju se kao istina, a istina je ipak dublja i drukčija. Ona nije ni na čijoj strani, ona je na Božjoj strani.

Najčešće se zastupaju neistine o Drugom svjetskom ratu i o Domovinskom ratu. O Drugom svjetskom ratu prešućuju se komunistički zločini koji su nad našim ljudima počinjeni u ogromnim razmjerima, a o Domovinskom ratu je najčešća iskrivljena interpretacija o tome tko je počinio zločin protiv mira, tko je dakle započeo ratna razaranja i ubijanja, što je bio uzrok tog dramatičnog i za naš narod i našu Katoličku Crkvu tragičnog vremena.

Hrvatski je narod kao većinski katolički narod bio za demokratski izbor života u slobodnoj i neovisnoj državi, u poštivanju prava svih pojedinaca i naroda, svih vjera i skupina. Ipak odmah su se pobunili oni koji to nisu htjeli jer su od prijašnjeg sustava imali povlastice koje nisu željeli izgubiti.

Vjera je ljubav

Naša vjera daje nam ljubav prema Bogu i prema ljudima. Ljubav prema Bogu stara je na ovim prostorima nekoć slavne a danas obnovljene Sisačke biskupije. Ljubav prema ljudima, bližnjima i svome narodu je također velika na području naše Biskupije. Očituje se u žrtvama i velikom broju mučenika već od prvih stoljeća kršćanstva. Primjer tomu je naš sveti zaštitnik Kvirin, sisački biskup i mučenik koji je živio u Sisku krajem 3. i početkom 4. stoljeća. Tako i kroz povijest u našem kraju bilo je mnogo patnje jer se nalazimo na križanju mnogih putova i utjecaja, na razmeđu Zapada i Istoka. Osobito je to došlo do izražaja u tzv. stoljećima suza, tj. u 16. i 17. stoljeću kad je Otomansko carstvo htjelo pokoriti Europu, a upravo smo mi katolici ovdje, bili Predziđe Europe tj. kršćanstva. Tu su se odvijale teške bitke u 16. st. kod Dubice, za Gvozdansko, Zrin, Sisak i Petrinju. Bilo je tu teških poraza ali i pobjeda. Zahvalni smo Bogu na našim mučenicima koji su imali hrabrosti stati na put osvajačima čija je jedina želja bila zatrti kršćansku vjeru. Naši stari branili su prvenstveno kršćanstvo, jer to je bila istoznačnica s Europom a to znači i s Hrvatskom.

U Drugom svjetskom ratu bilo je naše područje opet poprište brojnih mučeništava. Nije tu samo Zrin, koji je uništen 1943. i koji je primjer svih tih napada na našu katoličku zajednicu, nego je to bilo i čitavo Pounje, ali i bezbrojna druga mjesta koja svjedoče o zločinima nad katolicima. Od svih županija u RH upravo SMŽ prema izvješću županijskog MUP-a ima najviše neotkrivenih i neistraženih grobišta (119) u kojima počiva nekoliko desetaka tisuća ubijenih. Posljednje je takvo mjesto pronađeno u Biljegu pokraj Gvozda, kod Čemernice.

Samo je na području naše današnje biskupije ubijeno 25 svećenika, k tomu i bogoslova te tisuće vjernika.

A onda u Domovinskom ratu – slijedilo je pravo uništenje. Toliko su nas mrzili da su nam najprije ubili opet jednog svećenika, a potom i velik broj – još nismo sve izbrojili ali radi se o više tisuća – vjernika, zatim srušili sve crkve i kapele, kao i župne kuće i samostane, a također i spalili i uništili tisuće domova. Narod je bio protjeran i 4 godine živio je prognaničkim životom. I sam sam u tome sudjelovao i znam da su mi govorili da su mnogi umirali od žalosti jer se nisu mogli vratiti svojim kućama. Sve dok nije došlo do oslobođenja prije točno 30 godina.

Zašto je to sve naš čovjek pretrpio, kako je mogao sve to podnijeti? Samo iz ljubavi. A vjera je davala tu snagu ljubavi prema svome kraju, prema svojoj obitelji, prema svojoj domovini. Vjera koju je simbolizirala krunica koju su kao zaštitni znak nosili naši branitelji.

Potres 2020.

Na žalost ovaj naš kraj pogodio je i strašan potres prije 5 godina. Koliko je samo dobra pružio našim unesrećenim ljudima naš biskupijski i hrvatski Caritas! Molimo se za sve unesrećene, posebno za poginule, ali onda je započela velika obnova koja još traje.

Tako je do sada obnovljeno 11 crkvenih zgrada, među njima 8 crkvi.

Sada se još obnavlja 17 i otvara novih 12 gradilišta. Još moramo otvoriti 4 obnove, a osim kulturnih spomenika imamo i crkve i kapele koje nisu kulturna baština, koje također moramo obnoviti. Riječ je dakle o velikom broju – preko 40 – crkvenih objekata koji se obnavljaju.

Moramo priznati da je u toj obnovi velika zasluga naše Vlade, odnosno Ministarstva kulture Republike Hrvatske. Njima dugujemo zahvalnost za doista veoma velika sredstva koja su nam dana od EU i od naše države za obnovu naših crkvi, kapela, župnih kuća i samostana… nadamo se da ćemo za dvije-tri godine završiti ovu veliku obnovu što će značiti sigurno kvalitetnije uređene naših crkvenih zgrada.

Perspektiva

Godina je nade, draga braćo i sestre. Ova je godine 2025. jubilejska godina od rođenja našega Gospodina Isusa Krista. Bili smo u Rimu na nacionalnom hodočašću i tako posvjedočili svoju ljubav prema Petru naših dana, Svetom ocu papi Lavu XIV.

Od velike je važnosti, draga braćo i sestre, da mlade obitelji rađaju djecu, da se ne boje života, da se ne odlazi iz naše Biskupije, da mladi ostaju u Domovini, da naše obitelji ostanu i postanu škole života i vjere.

Molimo se također i za duhovna zvanja: da Bog pozove nove mlade radnike u svoj vinograd, da oni koji su već svećenici, redovnici i redovnice ostanu vjerni Bogu i svojem zvanju, da žive za svoje vjernike.

Neka nas Gospodin blagoslovi i za nove obljetnice, za buduće vrijeme koje dolazi! Dragi vjernici, molimo se jedni za druge i Gospodin će biti s nama. Amen.