Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Govor na znanstvenom skupu o sv. Josipu „Protector Croatiae“

Karlovac, Nacionalno svetište sv. Josipa, 10. studenoga 2023.

“MOJ PRINCIPAL MARIJAN RADANOVIĆ – GRADITELJ SVETIŠTA”

Dragi sudionici ovog skupa, poštovani biskupe mons. Petre Paliću, rektore svetišta mons. Toni Sente, dragi svećenici, predavači, braćo i sestre! Hvala na pozivu da uzmem riječ na ovom simpoziju i posvjedočim o svojim iskustvima s graditeljem svetišta sv. Josipa, o mons. Marijanu Radanoviću. Moje izlaganje bit će više kao uvod u ovaj skup jer nema nakanu biti znanstveni doprinos nego svjedočanstvo.

Bio sam ovdje 3 godine kapelan u župi Gospe Snježne na Dubovcu u Karlovcu kod župnika mons. Marijana Radanovića. Bilo je to od 1985.-1988., moje prve svećeničke godine. Proživio sam ih veoma intenzivno i puno sam naučio. A imao sam i dobrog učitelja.

Nakon što sam poslije Karlovca bio još dvije godine u Španskom u Zagrebu, 1990. otišao sam za župnika u Hrastovicu, te sam zamolio mons. Radanovića da predvodi misu na župno klanjanje, 31. siječnja 1991. i on se rado odazvao. Pričao mi je kako je u Hrastovici proveo 9 godina (1946.-1955.), neposredno nakon Drugog svjetskog rata. Rekao mi je kako te 1946. godine gotovo nije bilo ni jedne obitelji koja nije bila zavijena u crno, tj. u kojoj nije netko poginuo. A on je zatekao i izgorjelu crkvu i župnu kuću. Zanimljivo, nije najprije obnavljao župnu kuću nego je prvo gradio crkvu a stanovao kod jedne obitelji (Korečić), da bi tek poslije obnavljao i župni dvor. Na ž. dvoru je zazidao prozore prema cesti, čemu sam se ja čudio ali bio je to zbog opreza pred „susjedima“.

Takav je bio i na Dubovcu. Kada je 1955. došao u Karlovac, nije se imao gdje nastaniti. Komunističke vlasti zauzele su župni dvor pa je on prihvatio useliti se u potkrovlje, u sasvim mali i neprimjeren prostor, ali on je želio biti sa svojim narodom i malo po malo obnavljao je i osvajao svoj župni stan. No ubrzo je shvatio da je potrebno graditi novu crkvu.

Govorio mi je kako je bio uporan u traženju dozvole za gradnju crkve. Dobivao je neprestano i uzastopno odbijanje, ali on je uporno donosio žalbu s novom molbom i – na kraju dobio dozvolu. Rekao mi je da mu je dozvolu potpisao Josip Boljkovac koji je tada bio na čelu Karlovca. Zapravo su se riješili upornog i – za njih dosadnog – župnika jer su mu dali graditi crkvu na močvarnom zemljištu, misleći valjda da to neće niti biti moguće. Ipak, župnik Radanović se prihvatio gradnje i za crkvu sv. Josipa moralo se položiti mnogo pilota, i to duboko, da bi se temelji dobro postavili i sagradila crkva.

Crkvu sv. Josipa  u Karlovcu na Dubovcu, podno istoimenog starog grada iz 13. stoljeća, hrvatski su biskupi proglasili Nacionalnim svetištem svetog Josipa Crkve u Hrvata, 15. travnja 1987. godine.(http://www.glas-koncila.hr/portal.html?catID=53)

Gradnja crkve sv. Josipa započela je 1968. godine. Kamen temeljac blagoslovio je tadašnji pomoćni biskup Franjo Kuharić 14. srpnja 1968., a crkvu je posvetio 15. rujna 1974. godine nadbiskup Franjo Šeper. Gradila se dakle dugo, šest godina.

Hrvatski sabor na svom zasjedanju 9. i 10. lipnja 1687. godine proglasio je sv. Josipa zaštitnikom hrvatskog kraljevstva odnosno Zaštitnikom Domovine i hrvatskog naroda. Točnije, u saborskom protokolu od tih dana, na latinskom jeziku piše: “Sveti Josip, Krista Spasitelja vjerni branitelj, Djevice Bogorodice djevičanski zaručnik, za posebnog zaštitnika Kraljevine Hrvatske u Državnom saboru godine 1687. od redova i staleža jednoglasno je odabran.” Hrvatski su biskupi na svom zasjedanju u Splitu 1972. godine već rekli “da je odluka Hrvatskog sabora iz 1687. god. i sada na snazi, jer Sabor nije imao u vidu apstraktno hrvatsko kraljevstvo, nego hrvatski narod, koji nadživljuje sve peripetije oko svoga suvereniteta…”. To je proglašenje na prijedlog zagrebačkog biskupa Martina Borkovića bilo pravovaljano sa svjetovne i crkvene strane, i kasnije nije nikada osporeno. Tako je na temelju toga 1987.  biskupska konferencija donijela odluku da se sveti Josip, zaštitnik hrvatske domovine i hrvatskoga naroda, osobito mora štovati u Hrvatskoj.

Sveti Josip odlukom Gradskog poglavarstva Grada Karlovca 1990. godine, postao je i zaštitnikom grada Karlovca (http://www.croatiaholidayshr.com/Naslovnica/Pregledclanka/tabid/63/ArticleId/3255/language/hr-HR/NACIONALNO-SVETI-Scaron-TE-SV-JOSIPA-ndash-Karlovac.aspx).

Poznati su nam dakle ti osnovni podaci: crkva je dakle bila dovršena i posvećena 1974. Ja sam dakle došao kad je već 11 godina crkva postojala. Pa ipak još je sve bilo novo. I ja sam bio kapelan u ovoj župi kada su hrvatski biskupi 1987. proglasili ovu crkvu nacionalnim svetištem sv. Josipa.

Mons. Marijan Radanović bio je župnik u Karlovcu na Dubovcu od 1955. – 1999., dakle 44 godine. Rođen je 14. rujna 1921. u mjestu Severinu u župi Ciglena kraj Bjelovara. Za svećenika ga je, 15. srpnja 1945., zaredio zagrebački nadbiskup blaženi Alojzije Stepinac na samom početku teških godina komunizma – to je bila generacija i kardinala Franje Kuharića koji je često znao podsjećati da ih je kardinal Stepinca „poslao u krvavu kupelj“. Nakon što je devet prvih godina bio upravitelj župe u Hrastovici (i privremeni upravitelj župe u Čuntiću) kod Petrinje, godine 1955. imenovan je upraviteljem Župe Blažene Djevice Marije Snježne na Dubovcu u Karlovcu, gdje je u teškim uvjetima započeo svoje dugotrajno i plodno svećeničko služenje, do umirovljenja 1999. godine, odnosno do pred smrt 2014. godine. Za vrijeme župnikovanja izgradio je novi župni dvor, vratio u crkveni posjed Šporerovu kuriju, sagradio je lijepu filijalnu crkvu sv. Ane na Vučjaku. Već u mirovini vodio je gradnju i izgradio veliki pastoralni centar. Komunisti su u Karlovcu srušili mnoge crkvene objekte, među njima i veliku crkvu sv. Ćirila i Metoda, o čemu mi je župnik pripovijedao, i nisu dali graditi nove crkve, ali mons. Radanović uspio je dobiti dozvolu i izgraditi veliko svetište svetog Josipa koje je nedugo zatim proglašeno Nacionalnim svetištem svetog Josipa. Doveo je u župu i časne sestre Kćeri Božje ljubavi. U žaru razvijanja pobožnosti sv. Josipu ponovno je pokrenuo 1984. “Glasnik sv. Josipa” koji je pokrrenuo već vrhbosanski nadbiskup Josip Stadler, ali su ga ugasile nove vlasti poslije 1945. “Glasnik sv. Josipa” koji je izlazio četiri puta godišnje, širio je diljem domovine pobožnost sv. Josipu. U tu svrhu osnovao i Bratovštinu sv. Josipa.

Nakon demokratskih promjena sudjelovao je u obnovi Križarske organizacije te joj je bio duhovnik sve do smrti 16. kolovoza 2014. (u 93. godini života i 70. godini svećeništva).

Mons. Marijan Radanović je ulagao veliki duhovni napor u svoju župu i u  širenje pobožnosti sv. Josipu. Često sam ga vidio kako se ujutro ali i pred večer klečeći molio u crkvi. I ne samo ja. Župnik Marijan, kako smo ga svi zvali, bio je čovjek molitve. To je mislim njegova temeljna značajka. A onda, što sam već spomenuo, resila ga je silna upornost. Što je on zamislio to je i izvršio, premda ga je to stajalo puno vremena i napora, ali on je vjerovao u ono što je poduzimao i makar je i išlo sporo, ostvarilo se. On je bio čovjek koji je činio male korake, ali je bio uporan i svaku pa i najmanju pomoć koju je dobio je cijenio i ulagao u svoje pothvate.

Jedan od njih bio je i spomenuti „Glasnik svetog Josipa“, koji je obnovio odnosno ponovno započeo izdavati 1984., baš godinu dana prije negoli sam ja došao u Karlovac. Prije mene je godinu dana bio kapelan Franjo Ćuk, sada župnik u Pokupskom. Sjećam se koliko puta sam sa sestrama nosio ili vozio glasnik na poštu. A to su bili paketi i paketi, uredno složeni i adresirani, a on se brinuo za sve: i za članke, i pisao je sam mnoge priloge, pa onda i dopise, a svakako brinuo se i za tisak, i za distribuciju…

Kružila je priča da je mogao biti biskup ali da je to odbio. Tada sam vjerovao u to, jer svi smo ga cijenili i mislili smo da je on to zaslužio i trebao biti biskup. Vidio sam nedavno i obrazloženje: da je on iz poniznosti to odbio. Međutim danas, kad sam i sam biskup, gledam na to drukčije: izgleda kao da su oni koji postanu biskupi oholice, častohlepni i željni  vlasti, a kao da su pravi svećenici samo oni koji bi mogli biti biskupi, ali su odbili tu službu. No, kad se sjetim svoga imenovanja, tada moram reći da uopće nije bilo tako: nitko me nije pitao prihvaćam li ili ne, jednostavno je došlo imenovanje iz Rima… Toliko sam samo imao reći na tu temu i neću više o tome. Ali istina je da su mons. Marijana svi držali dostojnim biskupske službe.

Htio bih istaknuti veliku ulogu koju je župnik Marijan imao u vodstvu ne samo župe, nego i u formiranju svetištu svetog Josipa u novoj crkvi. Također treba reći da je njegov autoritet bio neupitan i u čitavom Karlovcu, u dekanatu ali i u čitavoj Domovini, što je on stekao upravo svojim radom kako na Glasniku tako i u pobožnosti prema sv. Josipu. Tako da je nova crkva na Dubovcu sve više postajala svetište svetog Josipa. On je njega izvanredno štovao. On je sastavio molitvu Zdravo Sveti Josipe, on je napravio krunicu svetoga Josipa, on je izdavao molitvenike, knjige o svetom Josipu, životopise… Bio je i urednik župnog lista koji se uređivao na razini dekanata, tako da se sjećam kako je kolege svećenike na sastancima molio za njihove priloge. U taj je list stavljao i obavijesti koje su se ticale aktivnosti u svim župama.

Imao je dakako pomoć. Bili smo to mi, kapelani, a i časne sestre Kćeri Božje Ljubavi. Bili su to i brojni suradnici. Među njima i oni koji su pisali u Glasniku, ali i oni koji su pri pakiranju i distribuciji pomagali, pa i u slanju dopisa pretplatnicima…

Mons. Radanović bio je veliki radnik, neprestano je ili molio ili nešto radio. Mogao bih, i morao još navesti i njegovu brigu za bolesnike koju je pokazivao u redovitom posjećivanju bolesnih u svojoj župi, ali i u redovitom tjednom posjećivanju bolnice na Švarči, gdje je bio poznat kao onaj koji tu nesmetano dolazi, premda vlastima nije bilo drago što je bio tu prisutan, ali ljudi su ga voljeli i zato još više poštivali.

Pamtim puno anegdota i zgoda koje sam doživio uz njega. Recimo, jednom mi je jedan svećenik, kad sam mu se nešto požalio, odgovorio: Uz jednog sveca trideset mučenika! Mislio je time reći da nije s njim bilo lako, i sigurno je da ga je bilo teško slijediti ali mi kapelani smo to morali…

Volio je djecu, volio je životinje, volio je svoj Karlovac. Po njemu je redovito prolazio u svojoj reverendi, sa šeširom i s crnom torbom u ruci. Jednom je otišao u Zagreb, dakako javnim prijevozom, i poslije mi se žalio da je zaboravio šešir pa nije znao što bi s rukom jer bi u njoj uglavnom nosio šešir koji je skidao u znak pozdrava.

Nikako ne bih želio zaboraviti istaknuti njegovu blagu narav, neposredni i lijep odnos pun finoće i povjerenja. Nikoga nije nikada uvrijedio, pa i kad bi se čudio što neko dijete čini nestašluke, on bi ga blago smirivao riječima koje su dolazile kao melem na dušu. Bio je strog prema sebi, ali prema drugima bio je blag i pun razumijevanja. Na primjer jednom smo imali rekolekciju svećenika u korizmi u ovoj župi. On je rekao sestri kuharici kako je korizma vrijeme pokore i da svećenicima ne treba pripremiti nekakvo obilno jelo nego ćemo im dati samo grahovu juhu. Sestra se usprotivila: neka oni doma poste, ali kad su kod nas nećemo ih pustiti gladne kući pa je sutradan ujutro mene zamolila da ju povezem na tržnicu gdje je kupila ribe i pripremila ih za ručak svećenicima. Župnik Marijan je samo uzdahnuo kad ih je vidio na tanjuru: Sirote ribe, neka ih jede tko hoće.

Kad sam ja bio njegov kapelan, bilo je to vrijeme velikih ekonomskih kriza i bivša se država borila s velikom inflacijom i tako propadala. Pamtim što su mi znali govoriti vjernici na blagoslovu kuća: O kad bi naš župnik Marijan bio na vlasti on bi to sve brzo riješio, govorili su mi. Zapravo imali su u njega povjerenja, jer on bi tri puta okrenuo novčić koji bi dobio i nije ništa uzimao za sebe nego je sve davao za crkvene poslove. Sjećam se tako da smo taj jedan blagoslov kuća imali dok se na Vučjaku gradila crkva sv. Ane. On mi je rekao: Velečasni, ovaj ćemo novac sav dati za tu crkvu jer mi zato živimo, za ove naše ljude.

Bio je štedljiv i skroman. Nije trošio na sebe gotovo ništa, a za crkvu je davao sve što je imao i stekao. Jednom mi je čak rekao: Ne znam hoće li mi moj nasljednik to uzeti za zlo, ali ja nisam sebi uzimao ono na što sam imao pravo.

Naš je velečasni Marijan bio tih i šutljiv, poput svetog Josipa. Recimo u pitanjima domoljublja nije se isticao, ali je zato sve pratio. Jednom mi je tumačio kako je završio vođa Križara Ivo Protulipac: samo zato jer je bio katolički aktivist, partizani su ga ubili. Za kardinala Stepinca je samo izjavio: „On je bio svetac“. Kada je bilo suđenje Andriji Artukoviću, Večernji list je donosio svaki dan obimni prikaz sa suđenja, na otprilike dvije stranice. Ja sam mu, na njegovu želju, kupovao novine – koje inače nikada nije čitao, i poslije ručka mu svaki dan čitao izvještaj o tijeku suđenja.

Volio je ispovijedati i dugo je vremena provodio u ispovjedaonici. Meni je rekao: Kad imate Vi misu u jutro, pod večernjom misom dođite ispovijedati, a kad imate Vi misu na večer, ispovijedat ćete pod jutarnjom misom. Mijenjali smo se tako da je jedan imao mise jedan tjedan ujutro, a drugi na večer, a sljedeći tjedan obrnuto.

Sjećam se Josipova 1987. Došao je u Karlovac kardinal Franjo Kuharić. Slavili smo tada točno 300 godina od proglašenja svetog Josipa Zaštitnikom Domovine – Protector Croatiae, kako kaže naslov našeg simpozija. Zato se uvijek sjetim te godine i znam kada je koja godišnjica jer sam na okruglu godišnjicu bio tu u Karlovcu.

Veličina čovjeka ne mjeri se mnogim poslovima koje je činio, djelima koja je napravio, nego ljubavlju i strašću koju je ulagao u ono u što je vjerovao. Tako bih rekao da je naš mons. Marijan Radanović doista bio velik čovjek. Svi smo to osjećali, a mnogi su rekli i da je bio svet čovjek. I ja tako mislim. Kada je bio njegov ukop kard. Josip Bozanić pozvao je na molitvu za njega i njemu, te da svjedočanstva o uslišanjima na njegov zagovor vjernici dostave Svetištu odnosno Nadbiskupiji.

Mislim da je mons. Marijan Radanović bio svjetlo i velik uzor svećenicima, ali i vjernicima. On je u ateističkom Karlovcu stekao veliko poštovanje svojim radom, a ponajviše pristupom prema svima, te je zavrijedio najprije časni naslov Sluge Božjega a onda i čast oltara.

I samo napominjem: sljedeće godine 2024. Karlovac će imati dva jubileja – bit će 50 godina od posvećenja crkve, svetišta sv. Josipa, a ujedno bit će i 10 godina od preminuća mons. Marijana Radanovića.

Hvala na pozornosti!