Mons. Vlado Košić, biskup sisački
Govor na središnjoj ekumenskoj molitvi za jedinstvo kršćana
Sisačka katedrala 19. siječnja 2014.
ZAR JE KRIST RAZDIJELJEN? (1 Kor 1,13)
Draga kršćanska braćo i sestre, poštovani predstavnici kršćanskih Crkvi i zajednica, dragi vjernici!
Ovogodišnji središnji tekst i geslo, koje su pripremili kršćani u Kanadi, veoma je znakovit i poticajan jer glasi: „Zar je Krist razdijeljen?“ Čitav tekst 1 Kor 1,1-17, koji smo čuli, odražava muku koju ima sveti Pavao pri naviještanju Krista i njegova Evanđelja, budući da su u Korintu nastale ne samo razmirice i svađe, nego i duboke podjele, tako da su neki govorili: „ja sam Pavlov, a ja Apolonov, a ja Kefin, a ja Kristov“. To je u sv. Pavlu izazvalo gotovo ljutnju, pa on pita: „Zar je Krist razdjeljen? Zar je Pavao raspet za vas? Ili ste u Pavlovo ime kršteni?“ (ib.)
Podjele koje su već od početka nastajale u Crkvi Božjoj nisu očito od Boga, nisu željene od Krista, nisu izraz božanske naravi Crkve, nego su odraz ljudskog i grješnog elementa koji je prisutan u svakoj ljudskoj zajednici. Međutim mi kršćani znamo da Crkva nije samo ljudska organizacija, neki skup istomišljenika, ljudi okupljeni oko neke zemaljske svrhe ili cilja. Prof. Tomislav Šagi-Bunić znao bi reći: Crkva nije lovačko društvo, koje ima svoje članove koji se upisuju i ispisuju, Crkva nije organizacija koja se može shvatiti samo ljudskim mjerilima. Ne! Crkva je otajstvo – mysterium fidei – i zato u Vjerovanju kažemo: Vjerujem u jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu. Mi u Crkvu vjerujemo jer je ona osobita zajednica, zajednica čovjeka i Boga, zajednica čije zajedništvo čine ljudi ali koje povezuje Bog. Zato je ona otajstvo, i zato je ona predmet vjere.
Tako da moramo zaključiti: što je više Crkva božanska, to je više jedno, a što je više ljudska, ima u sebi više podjela.
Međutim, Krist je jedan. Postoji knjiga kardinala Waltera Kaspera, čiji je sam naslov već dovoljno znakovit, a koji glasi: „Ne postoje dva Krista“. Doista, kad govorimo o tome da postoje različite kršćanske zajednice i Crkve, ta podjela može značiti da među nama ljudima koji u Krista vjerujemo postoje razlike, ali ne smije to značiti – ne znači – da postoje dva ili više Krista. Krist je naime samo jedan! Kako pak, također po nauku sv. Pavla, i Crkvu trebamo smatrati Kristovim tijelom (1 Kor 12), to znači da je Crkva – Krist. Između Crkve i Krista treba staviti znak jednakosti. Ukoliko to nije moguće, nešto s Crkvom nije u redu, ona nije vjerodostojna. Zato smo, braćo i sestre, ovog molitvenog tjedna okupljeni na molitvu da dragome Bogu uputimo žarku molitvu da nas oslobodi naših zemaljskih, uskogrudnih želja i misli, da nas ispuni svojim Duhom Svetim ujediniteljem – jer on je Duh Isusa Krista, Duh koji „Crkvu ispunja, vodi i ujedinjuje“ (Predslovlje D.S.), kako bi lice Crkve – bila to Katolička, Pravoslavna, Evangelička ili koja druga kršćanska zajednica – zablistalo u svijetu kao drugi Krist, kao zajednica onih koji znaju da pripadaju jednom Kristu i koji su u njemu jedno!
Oslušnimo i što nam poručuje sam Gospodin u Evanđelju (Mk 9, 33-41).
Učenici u Kafarnaumu „putem među sobom razgovarahu o tome tko je najveći.“ To je već uzemirujuće, zašto apostoli žele prva mjesta, zašto se bore, recimo to tako, za moć i prevlast jedni nad drugima? Očito, upravo zato, što u njima prevladava ljudski a ne božanski element. Jer Isus im jasno kaže: “Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj!” I nakon toga uzima i pokazuje im dijete govoreći im: “Tko god jedno ovakvo dijete primi u moje ime, mene prima. A tko mene prima, ne prima mene, nego onoga koji mene posla.” Krist premda Bog došao je k nama ljudima u liku djeteta, malenog i nemoćnog bića, koje nema moć niti ikakvu ljudsku vlast. Međutim Krist je nositelj duhovne moći, i to je ono važnije što želi predati i učenicima. Njih ne smije zanimati gospodovanje nad drugima, nego služenje. U tome je snaga i božanska moć. Kada Krist, raspet na križu, daje život za nas ljude, on vlada s drveta, on je tu pobjednik. Takvu pobjedu i nama Gospodin želi, a ne zemaljsku koja je privremena i koja je uvijek protiv nekoga. Čovjek naime koji nad drugim čovjekom vlada ne širi prijateljstvo nego neprijateljstvo, umnaža podjele i donosi nemir među ljude. Samo onaj koji služi, koji je drugima brat, samo taj donosi mir.
Još nam nešto Isus poručuje, poučavajući Ivana: ” Tko nije protiv nas, za nas je.” Drugim riječima, ne osuđujmo one koji premda nisu s nama čine dobro, dapače, i njih smatrajmo svojima, našima jer tko u Kristovo ime čini dobro, taj nije protiv Krista, nego uz njega i uz nas, njegove učenike.
Molimo Gospodina za tu širinu, za prihvaćanje drugih i drukčijih, molimo Gospodina da nas nauči služiti a ne gospodovati, molimo Gospodina da nas oslobodi podjela među nama i da nam podari mir. Amen.