Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Govor na predstavljanju knjige Vinka Vice Ostojića “KRIŽNI PUT. SVE ZA BOGA I HRVATSKU”

Uspomene i svjedočanstva na: Bleiburg – Križni put – komunističke kaznionice – život u emigraciji, drugo izd., Tkanica, Zagreb 2018.

Poštovani gospodine Vinko Vice Ostojiću sa suprugom Ljubicom i kćerkom Jadrankom, poštovani izdavaču g. Marijane Majstoroviću, direktore kuće Tkanica u kojoj je izdana ova knjiga, dragi biskupe Mile Bogoviću, poštovani dr. Nikola Debeliću, uvaženi gosti i uzvanici, draga braćo i sestre!

Mene je sam autor, dragi Vinko pozvao da mu dođem na ovu promociju već drugog izdanja knjige „Križni put. Sve za Boga i Hrvatsku“ i ja sam to prihvatio pod uvjetom da govorim upravo o tome što on u ovoj knjizi piše kao vjernik. Sam naime drugi naslov već govori da su to njegove uspomene koje opisuju njegovu borbu pod naslovom „sve za Boga“… dakako i za Hrvatsku, što je kod njega povezano, zapravo nerazdjeljivo. U tome on podsjeća na našeg mogli bismo najvećeg duhovnog  i nacionalnog velikana 20. stoljeća bl. Alojzija Stepinca koji je to dvoje na najviši i najljepši način povezao: vjeru i domoljublje. Možda je to za neke teško, ne samo pojmovno povezati nego i živjeti, ali kod velikana koji su upravo u vjeri crpili snagu za neizmjerne žrtve koje su morali proći da bi pokazali i svoju ljubav prema Domovini, to je bilo toliko sjedinjeno da je jedno izazivalo drugo, i jedno nije moglo bez drugoga.

Kako je naš autor ovih uspomena – kako sam kaže, na: Bleiburg, Križni put, komunističke kaznionice i život u emigraciji – uspio zadržati vedrinu duha i pobijediti sve zamke i silna trpljenja koja su mu postavljali na životni put? Upravo i jedino vjerom u Boga, vjerom u Isusa Krista, u zagovor Majke Božje Marije; u najtežim trenucima on se molio, on je svoju snagu da je mogao izdržati sve te torture i smicalice, crpio u pouzdanju u Boga, u povezanosti s Bogom u molitvi.

Evo primjera koje sam podcrtao čitajući ovo veoma zanimljivo štivo:

–         Već u svojoj posveti autor Ostojić kaže da je to što je napisao – i posvetio svojoj vjernoj supruzi Ljubici, dragoj kćerki Jadranki i mladoj hrvatskoj generaciji – napisao „kao najbolji dokaz da se u životu isplati u Boga vjerovati i za Hrvatsku trpjeti i žrtvovati!“ (4)

–         Na početku ovih uspomena on spominje „nezaboravnog svećenika i dušobrižnika iz Salzburga, vlč. Vilima Cecelju, hrvatsku legendu“ (14). Očito mu je svećenik Cecelja ostao u lijepoj uspomeni i trajno nadahnuće u borbi za istinu, kroz vjeru i domoljublje.

–         Nadalje, Ostojić nije mogao a da ne spomene najveći i najsvetiji lik Crkve u Hrvata, bl. Alojzija Stepinca čije riječi citira odmah na početku svoje životne priče: „Ako treba pasti, past ćemo vršeći svoju dužnost.“ (16). I inače Vinko spominje mnoge uzorne svećenike, osobito na robiji koji su s njim izdržavali kazne a koji – poput don Ante Bakovića nisu, kao ni on, pokleknuli, premda se nađe i koji taj kojeg naziva i sramotom jer je bio doušnik zloglasne Udbe koja je progonila, ubijala i zatvarala hrvatske ljude, kako u bivšoj državi, tako i u inozemstvu.

–         Citat svetoga Pavla iz Druge poslanice Korinćanima veoma je znakovit: „u pogiblima od rijeka, u pogiblima od razbojnika, u pogibli od svojih sunarodnjaka, u pogiblima od pogana, u pogiblima u gradu, u pogiblima u pustinji, u pogiblima na mora, u pogiblima od lažne braće“ (2 Kor 11,26). I dodaje: „Čovjeka najviše boli ono što mu nanesu braća, jer se mora konstatirati da su ta braća lažna…“ (20)

–         Govoreći o Križnom putu autor jasno kaže kako on nije ni novinar, ni književnik, ni povjesničar ni kroničar, ali jest „jedan od preživjelih s toga Križnog puta“ (21). Nakon prema Bleiburgu, točnije kod Dravograda on se odlučuje vratiti u Zagreb, gdje ga partizani smještaju u logor Prečko, odakle su mnoge zarobljenike odvozili na Jazovku kod Krašića i tu ih poubijali. On je imao sreće, a to ovako opisuje: „Božja Providnost je htjela, i kasnijim slijedom događaja to se mnogo puta potvrdilo, da sam ostao na životu, da nisam završio te noći u Jazovki kao i toliki drugi.“ (26) Govorio je da je u ratu bio učenik, da je rođen 1928., a ne 1924. godine. O tome piše: „Smatrao sam sebe hrvatskim idealistom, kao što sam bio i ostao cijeli život, te sam se već tada morao snalaziti i boriti, kako i na koji način ostati na životu jer sam već tada bio uvjeren da tek sad počinje prava borba za Hrvatsku.“ (27). Zastao sam čitajući retke: „Kada smo prolazili kroz Kloštar Ivanić, Hrvati seljaci su nas tukli i udarali svime i svačime do čega su se dohvatili. Tukli su nas sjekirama, kolcima, vilama, grabljama i nazivali neprijateljima koje treba potamaniti.“ (str. 28) Kloštar Ivanić je naime u mojoj Sisačkoj biskupiji, no poznato je da je svuda bilo i ljudi i neljudi, no sad je duhovno središte Biskupije jer je tu i crkva BDM Majke milosrđa, koja je biskupijsko marijansko svetište, a tu je i Karmel sestara bosonogih karmelićanki. Na žalost upravo uz njihov samostan, što je prije bio franjevački samostan, je jedna masovna grobnica gdje smo prije dvije-tri godine postavili smo „križ istine“ i spomen-ploču za tu pobijene žrtve Križnoga puta. Sestre karmelićanke mole se za njihove duše. Bogu hvala da tu nije završio naš Vinko! – Usput ću samo reći kako i danas ima takvih koji, i u mojoj Biskupiji ali i u čitavoj Hrvatskoj, takvo obilježavanje masovnih grobnica u kojima leže žrtve partizansko-komunističkog terora drže „neciviliziranim istupima“, a one koji se za njih mole „problemom“. Sapienti sat!

–         Vinko Ostojić citira dr. Alojzija Stepinca i Pastirsko pismo od 23. rujna 1945.: „Što je s pobijenim svećenicima i nestalim dušobrižnicima i stotinama tisuća Hrvata? Ako su zatvoreni, neka im se rodbini rekne gdje su, ako su optuženi, neka se kaže za što su optuženi, i gdje im se sudi. Ako su mrtvi neka se kaže gdje su pokopani!“ (35) I danas, na žalost, toliko godina nakon ovog pastirskog pisma, nakon tolikih nepravdi koje je proživio Vinko Vice Ostojić i toliki drugi vjernici domoljubi, pitamo se koliko smo se mi to odmakli od ondašnjih progona Crkve…

–         Zanimljiva je primjedba autora koji opisuje požeški zatvor i ubijanje zarobljenika na Križnom putu ovim riječima: „Ti, hrvatski komunisti,koji su u to vrijeme na sva usta govorili i propagandu širili, da su se borili za Hrvatsku Državu, koji i danas putem različitih medija gromoglasno viču da su za Hrvatsku Državu, da pripadaju tzv. antifašističkom pokretu u svijetu, postali su najveći ubojice svoga naroda u njegovoj cjelokupnoj povijesti.“ (42)

–         Vinko opisuje svoj izlazak iz logora u Požegi i dodaje: „Kao vjernik i katolik, odgojen u roditeljskom domu u pravoj vjeri, odan Bogu i Domovini, bio sam i tada, a i danas, svjestan da mi je Blažena Djevica Marija pomogla i kod Boga isprosila dar Duha Svetoga, da sam mogao postupati i da nisam griješio u pravcu istine i pravde. I u situaciji u kojoj sam se sada našao, nije me napuštalo Božje proviđenje.“ (47) U Požegi je gledao mnoge zločine i zato je zapisao: „Neka zna svaki Hrvat, koji smogne u sebi snage i hrabrosti progovoriti o tim komunističkim zločinima, da će mu hrvatska povijest, budući hrvatski naraštaji biti vječno zahvalni.“ (str.50) Kad je u toj vojarni-logoru sreo poznatoj Juru Vasilja, on ga je zamolio da pozdravi njegove roditelje i poruči im „da se mole za njega“ (52). Evo, takvi su bili ti hrvatski uznici!

–         U Kragujevcu je Vinko, idući dalje na svojem Križnom putu, i došavši na odsluženje vojnog roka, došao u dodir s katoličkom crkvom i svećenikom, te je kad god je imao slobodno, „pokušavao ići u crkvu na sv. Misu“ (60).

–         Uz sjećanje na dolazak u Zagreb Olujić je stavio citat iz pera kard. Sluge Božjega Franje Kuharića: „Jedan narod ne smije nikada zaboraviti svoje povijesti ni svih onih koji su u njegov život ugradili svoju žrtvu! Ta svijest, priznanje i zahvalnost također su obveza plemenite savjesti.“ (63) U Zagrebu je uzeo neke letke i ponio ih u Kragujevac, a kako kaže, sam mu je Bog pomogao te ih se na vrijeme riješio da ga s tim ne uhvate: „I tu je prst Božji! Kratko se pomolim Gospi i vjerujem da mi je u tom času pomogla.“ (65) Vinko je potom bačen u zatvor u Kragujevcu, u jednu samicu. I što kaže o tom vremenu? Evo njegovih riječi: „I kada ovo stavljam na papir ne mogu se oteti dojmu da opet, već po koji puta naglasim, da sam imao pravo, iskreno i djetinje pouzdanje u Majku Božju, koju sam i sada usrdno molio za pomoć i prosvjetljenje. I upravo što sam još na životu, samo i jedino zahvaljujem svaki dan Njezinoj božanskoj pomoći na daljnjem poklonjenom životu.“ (67)  Metode mučenja isljednika autor je nazvao „sotonskim udbaškim iživljavanjem… metode koje su mogli izmisliti jedino ti zlodusi“ (68) Zanimljiv je i potresan detalj odvođenja na fiktivno strijeljanje (za koje to zatvorenici nisu znali), kada kaže: „I pričini mi se kao u snu, da je upravo Gospa na svoj način šapnula udbašu, pa pusti ga, nemoj ga ubiti, vidiš da je teški fanatik!“ (71) i zaključuje: „Uvjeren sam bio u pomoć Duha Svetoga i Majke Božje.“ (72) I o danima kada mu je pročitana presuda na kaznu zatvora od najprije 10, a poslije žalbe na 4 godine, Vinko je zapisao kako je to proživljavao: „I ovdje sam osjetio Božji prst. On je bdio nad mojim životom!“ (74). Naime, prijetili su mu smrtnom kaznom, a dobio je 4 godine. Bilo je to 1946.

–         Na početku pripovijesti o zatvorskim danima autor je stavio citat dr. Alojzija Stepinca iz 1944.: „Hrvatska danas proživljava teške časove, a moguće proživi još i gore, no moramo biti uvijek optimisti i s pouzdanjem vjerovati da će Hrvatska ostati i da nju nitko ne može uništiti…“ (77), a za ove memoarske zapise veli: „I kada sve ovo stavljam na papir i pravim pribilješke, nebrojeno puta zahvaljujem Bogu na daru života, što sam sve to izdržao i preživio. Ipak mi se čini, da je u svemu tome bio na posebni način umijšena prst Božji, da je to bila Božja volja da se ove stvari ne zaborave nego ostave zabilježene za mlađe generacije…“ Očito mu se cilj ostvario, a to je: „Ostati dostojanstven i ponosan u službi svome narodu i Bogu pravednome.“ (78-79)

–         Vinko Vice Ostojić rodom je iz Bijakovića, što je u župi Međugorje, kamo je 1949. otišao nakon prve zatvorske kazne. On opisuje svoju rodnu župu i događaje koji su kasnije uslijedili kada je to mjesto postalo poznato po čitavom svijetu.

–         Drugi put je Ostojić odveden u zatvor jer je s istomišljenicima 1953. odnio cvijeće na grob Ante Starčevića u Šestinama. Taj je zatvor trajao godinu dana. Poslije se ipak zaposlio kao trgovački putnik. No, i dalje nije prestajao s ilegalnim radom u nastojanjima da se sruši jugoslavenska protuhrvatska vlast. Sam o tome kaže: „Priznajem da je takav moj način života i moga rada pomalo graničio s ludošću. Ali i ta se ludost ubraja u hrvatski idealizam, u vjeru u slobodu i pobjedu, u čvrstu nadu u Božju pomoć, u iskrenoj molitvi Majci Božjoj da nas štiti od svih neprijatelja.“ (129-130)

–         Govoreći o životu u Zagrebu spominje se svojih odlazaka u katedralu. Piše: „Tu sam nalazio svoj mir, tu sam mogao tiho moliti, tu sam mogao razmišljati, tu sam crpio snagu za budući život… i danas, kadgod sam u Zagrebu, skoro svako jutro idem na sv. Misu.“ (133) Tako su ga 1956. odvela dva udbaša poslije mise „na kratak razgovor“, koji je potrajao 8 godina. Prebili su ga, a on piše: „Molim Boga za pomoć, preporučam se Duhu Svetom da me pamet ne napusti… nakon toga odvukli su me u ćeliju jer nisam imao snage hodati. I opet je i ovdje prst Božji bio nad mojim životom.“ (134-135) Bio je tu naime, među milicionarima, i jedan Ostojić, Franjo, kojega je poznavao pa ga zamolio da javi ocu gdje je. I kaže: „I ovoga je puta Božja ruka bdjela nada mnom, jer da nije bilo milicionara Franje Ostojića ne bi se za mene saznalo da sam u Udbinim šakama…“ (136.) Bio je odveden u Sarajevo… Tu je bila i njegova strina Jelka, o kojoj donosi anegdotu, kako je svako jutro išla na misu pa ju je jednom udbaš koji joj se doselio zapitao kuda to ide svako jutro. A ona mu jetko odbrusi: „Idem u crkvu. Idem se Bogu moliti da vas đavo što prije odnese.“ (147)

–         Na udbaške provokacije Vinko je jednom odgovorio: „Meni će biti najveća čast, i to najuzvišeniji cilj moga života: umrijeti za svoju ispaćenu Hrvatsku kao pošten katolik i častan Hrvat.“ (148)

–         Kad ga je pak neki udbaš Ružić perfidno ispitivao Vinko se pomolio te svjedoči: „I molitva mi je pomogla. Bog je bio sa mnom, i ja sam mogao u tom trenutku mirno odgovoriti Ružiću, doduše ne ‘Odlazi, sotono!’, nego jasno i otvoreno: Vi, Ružiću, mene optužujete da sam nacionalist, da sam fašist, da sam šovinist, a čini mi se da nisam sreo gorega šovinistu od vas!“ (152) Najprije je bio osuđen na 10 pa mu je smanjena kazna na 8 godina zatvora! Išao je najprije u KPD Foču, a onda u Zenicu.

–         U KPD Zenici Vinko Ostojić upoznaje i opisuje uzorne svećenike koji su bili u zatvoru jer su bili – katolički svećenici. Tako npr. opisuje fra Smiljana Zvonara, koji je umro odmah nakon što je pušten iz zatvora, fra Arkanđela Grgića, koga zove „legendarnim“ te don Antu Bakovića, kojeg naziva „nepokornim“, te mnoge druge. Spominje opću amnestiju za političke zatvorenike 1962., koja je mimoišla samo časne iznimke: Tomislava Vidovića, Slavka Miletića, Hrvoja Gašu i Antu Bakovića. Među tima je bio i Vinko Vice Ostojić (199). Izdržao je kaznu do kraja, tj. do 20. kolovoza 1964. Odmah je pohodio nadbiskupa Alaupovića  te otišao u rodne Bijakoviće. Također nakon toga i dr. Ivana Šešu. Obojici je prenio poruke don Ante Bakovića. A onda je pošao na Mariju Bistricu, ispuniti zavjet Majci Božjoj (220-221).

–         „Stepinac,koji je išao na sud kao duhovni pastir Hrvata izašao je iz sudnice kao opći vođa svoga naroda i kao uzor svijetu.“ – citat je Fultona J. Sheena iz 1948., kojim Vinko počinje svoje pripovijedanje o bijegu iz Jugoslavije, koji ga je vodio preko Italije i Francuske u Njemačku. Tu je ostao, također aktivan u emigraciji boreći se za hrvatsku stvar, sve do 1990., kad se vraća u Hrvatsku.

–         Također uz naslov „U Francuskoj“ pisac je stavio citat bl. Alojzija: „Što sam govorio o pravu hrvatskog naroda na slobodu i nezavisnost, sve je u skladu s osnovnim principima saveznika istaknutim u Jalti i u Atlantskoj povelji. Ako prema ovim zaključcima svaki narod ima pravo na svoju nezavisnost, zašto bi se to onda branilo samo hrvatskom narodu.“ (iz govora na sudu), a uz naslov „U Njemačkoj“ citat kardinala Franje Kuharića: „Njegova /Stepinčeva/ beatifikacija nije samo zadovoljština za nanesene nepravde njemu osobno. To je zadovoljština svim nedužnim žrtvama u koje ubrajamo sve ubijene bez suda i pravde, sve progonjene zbog vjerskog uvjerenja i kršćanskog rodoljublja, sve koji su trpjeli nasilje bilo u kojem političkom sustavu, jer su ostali vjerni svojoj savjesti.“ Ove je riječi Vinko sigurno stavio misleći i na sebe i žrtve koje je morao pretrpjeti zbog svoje vjere i domoljublja. Dvije slike Svetog Oca i tekst koji je napisao dr. Tomas u Rimu pomogao mu je i pri prijelazu iz Francuske u Njemačku. Prije dobivanja političkog azila i odluke Sudskog vijeća, on je – kako sam piše – „samo molio Boga za mir, staloženost i sabranost.“ (242) I dobio je azil.

–         Za svoju obitelj kaže; „Žena i ja jedno smo drugo bodrili, zajednički smo se Bogu molili i bili uvjereni u Božju pomoć i pravdu. I Bog nas je čuvao, a mi se nismo žalili niti jadikovati.“ (246)

–         Svakako je neugodno bilo iskustvo da se u redove hrvatskih domoljuba ubacio svećenik-udbaš koji je nadzirao Vinka u Njemačkoj. Bio je to Josip Kesedžić koji je poslije suspendiran iz svećeničke službe, ali tada je glumio domoljuba da bi Vinku naštetio. Autor ga zove „svećenik-izrod“. (258-260)

–         Na svojim domoljubnim putovima Vinko je bio nekoliko puta u Rimu. Opisuje kako je sudjelovao na beatifikaciji o. Leopolda Mandića 1976., kada je razvio hrvatsku zastavu na Trgu sv. Petra (276). Tu su bila i okupljanja u svetištu Einsiedeln u Švicarskoj pa hodočašće u Svetu zemlju. Na sve te putove vodila ga je ljubav prema Bogu i prema Hrvatskoj. To je dvoje kod Vinka uvijek nerazdvojno.

–         Čitavo poglavlje Vinko Ostojić posvetio je vlč. Vilimu Cecelji (309-315). On ga naziva „ocem i savjetnikom… svjetlom točkom upornosti, ustrajnosti, spreman izgarati do posljednjeg daha svoga života, prinijeti svoj obol na oltar Domovine koju je ljubio svim srcem…“ Cecelja je za Ostojića „mučenik, patnik, svetac novoga hrvatskog doba… uzor i putokaz u životu“ (314-315).

–         Nakon obnove hrvatske državnosti 1990. Vinko se vraća u Domovinu, a njegovi su odlasci – kako piše – „povezani s posjetom Mariji Bistrici, Međugorju, organiziranim domovinskim hodočašćima, a za boravka u Zagrebu svakodnevno sam odlazio na sv. Misu u katedralu i na grob našega velikog mučenika i blaženika dr. Alojzija Stepinca.“ (321) I nadodaje veoma zanimljiv savjet: „Možda me neki i neće razumjeti, ali ja sam u katedrali razgovarao s prijateljem Stepincem o sudbini Hrvatskoga naroda i Hrvatske države i mislim da smo se dobro razumjeli. Patnja nas je zbližila! Stoga preporučujem i nevjernicima da i oni dođu k hrvatskome Leonidi i pokušaju s njime iskreno započeti razgovor. Možda će na taj način pronaći mnogo bolje putove boljitku Hrvatske države. Tu mislim i na one nevjernike i bezbožnike koji se nalaze u protuhrvatskim medijima, jer bi i njima posjet Prvostolnici i Stepinčevu grobu mogao pomoći da napokon shvate kako u njegovoj blizini ne vlada mržnja i osveta, nego razumijevanje i opraštanje.“ (321-322)

Ovim Vinkovim riječima završavam ovo razmatranje o Vinku Vice Ostojiću, Hrvatu Patniku, čiji je autobiografski životopis pred nama i čija poruka je dalekosežna i svakako vrijedna posebne pozornosti, za sve nas danas i sutra.

Hvala!