Vlado Košić, biskup sisački
Govor na predstavljanju knjige fra Ivana Bradarića: „Asiški siromah i siromašni Kardinal. Nasljedovanje Krista“
Sisak, crkva sv. Josipa Radnika, 2. listopada 2026.
Knjiga fra Ivana Bradarića: „Asiški siromah i siromašni Kardinal. Nasljedovanje Krista“, u izdanju Veritasa ove 2026. godine svakako je vrijedan doprinos boljem shvaćanju duhovnosti i svetosti bl. Alojzija Stepinca. Ovo je magistarski rad fra Ivana koji je obranio prošle godine u Rimu.
Može se reći kako je autor u ovom djelu osvijetlio jedan zanimljivi element duhovnosti bl. Alojzija, naime njegovu pripadnost velikoj Franjevačkoj obitelji, budući da je kard. Stepinac bio pripadnik Trećeg svjetovnog reda sv. Franje. To je postao 8. prosinca 1936. godine.
Prvi dio iznosi životopis i duhovnost sv. Franje Asiškoga, a drugi dio je rasprava o bl. Alojziju Stepincu.
Poznato je da je on ušao u franjevački Treći red. Zanimljive su paralele koje autor povlači između bl. Alojzija i sv. Franje. Premda su oni živjeli u različito vrijeme i u različitim okolnostima, činjenica da je bl. Alojzije želio pripadati Franjevačkoj obitelji, puno nam govori o duhovnosti bl. Alojzija. Prije svega njega je privlačila radikalnost sv. Franje u nasljedovanju Krista – tzv. sequella Christi – zatim siromaštvo i jednostavnost sv. Franje, što je u velikoj mjeri bl. Alojzije slijedio. Sigurno i jedan i drugi stavili su u središte svoga života Krista želeći mu se potpuno upriličiti.
Križ Kristov bio je nadahnuće i sv. Franji i bl. Alojziju. Franjo je dapače dobio i stigme, podsjećanje na Kristove rane, što bl. Alojzije nije, ali zanimljivo je što kaže autor, i bl. Alojzije bio je stigmatiziran odnosno obilježen Kristovom patnjom, nepravednom osudom i velikim trpljenjem.
Fra Ivan u ovom svom radu posebno ističe zalaganje bl. Alojzija Stepinca u promicanju štovanja sv. Nikole Tavelića, franjevca koji je mučen i smrtno stradao 1391. u Jeruzalemu. Poznato je da je bl. Alojzije pokrenuo pripremu za 1.300. godišnjicu proslave pokrštenja Hrvata, što je želio svečano proslaviti 1941., a u čemu ga je spriječio Drugi svjetski rat koji je započeo, no on je učinio sve da se što više Katolička crkva u Hrvatskoj pripremi za to slavlje. U sklopu svojeg hodočašća u Svetu zemlju bl. Alojzije je posvetio oltar sv. Nikole Tavelića u Jeruzalemu, te organizirao hodočašće u Rim gdje je Svetom ocu predao molbu da Nikolu Tavelića proglasi svetim. To je on činio u dubokoj svijesti svetosti mučenika Nikole, a čime je pokazao i svoju franjevačku dušu. K tome je i koristio veliku mrežu prisutnosti franjevačkih samostana, muških i ženskih, koji su tu ideju još više širili.
Znamo, tek je 1970. papa Pavao VI. proglasio Nikolu Tavelića svetim, ali tome je sigurno pridonio i naš sveti Blaženik koji je duboko vjerovao u njegovu svetost i, premda su ga omela ratna zbivanja, on je sve poduzimao da Sveti Otac proglasi svetim mučenika franjevca Nikolu.
Mogli bismo reći da je slično danas i s njegovom svetošću. Papa nije proglasio svetim bl. Alojzija, premda je poznato da je njegova kauza došla do kraja, tj. da je Kongregacija za svece došla do zaključka da je bl. Alojzije Stepinac svet. To se zbilo 2014. kada je kard. Angelo Amato objavio 10. veljače 2014. u hrvatskoj crkvi sv. Jeronima u Rimu da je proces završio i da sad samo Papa treba učiniti posljednji korak, s kardinalima donijeti konačnu odluku i bl. Alojzija kanonizirati. Poznato nam je zašto papa Franjo to nije učinio, naime kako je patrijarh SPC u travnju pisao Papi i papa je na to odgovorio organizirajući Mješovitu komisiju koja je zasjedala 2016. i 2017. i nije došla do nikakvih novih spoznaja, no SPC je i dalje ostala pri svojem stajalištu da bl. Alojzije nije svet.
To je duboka nepravda koja se ponovno dogodila kardinalu Stepincu. No on je već navikao na podnošenje križa za Krista. Kao i sveti Franjo i bl. Alojzije se htio do kraja upriličiti Kristu koji je za nas trpio. Ostvario je tako svoje mladomisničko geslo, koje u ovoj knjizi više puta ponavlja fra Ivan: „A ja Bože sačuvaj da bih se ičim drugim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista po kojem je meni svijet raspet i ja svijetu.“ (Gal 6,14)
Međutim ovom nepravdom koja se – nakon nepravednog komunističkog suda 1946. – sada 2014. godine ponovno dogodila bl. Alojziju, to je ujedno i nepravda koja se nanosi i čitavom našem hrvatskom katoličkom narodu. Budući da je kard. Stepinac, kako ga je nazvao sveti Papa Ivan Pavao II. najsvjetliji lik Crkve u hrvatskom narodu, ta se nepravda nadvila i nad čitav naš narod. No, zadnju riječ neće imati nepravda nego Božja pravednost. A mi smo, zajedno sa sv. Franjom i s bl. Alojzijem, dužni prihvatiti trpljenje i – kako to piše u svojoj Oporuci naš sveti Blaženik, poput sv. Franje, spominjući svoje grijehe: „dok sam bio u grijesima“, kao što je sv. Franjo napisao „Dok bijah u grijesima“. Nitko pa ni sveti nisu bili pošteđeni iskustva slabosti, grijeha i posrtanja, no činili su pokoru znajući da ih Krist vodi i da samo njemu treba služiti. To neka bude i naš zaključak, dok se povjeravamo i sv. Franji i bl. Alojziju.


