mons. Vlado Košić, biskup sisački

KOMEMORACIJA ZA PROF. DR. SC. FRA ŠPIRU MARASOVIĆA (Split, 8. studenoga 1944. – Split, 20. svibnja 2013.)

Zagreb, HBK /24. svibnja 2013.

Poštovani i dragi prijatelji fra Špire Marasovića, veleučeni gosp. Dekane KBF-a prof. dr. Tonči Matuliću, veleučeni gosp. pročelniče Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve prof. dr. Gordane Črpiću, mnogopoštovani ministre hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca fra Ljudevite Maračiću, poštovani članovi komisije HBK „Iustitia et pax“, poštovani članovi Upravnog vijeća Centra PSNC, poštovani profesori, braćo svećenici, časne sestre, bogoslovi, cijenjeni uglednici i dragi gosti!

Okupili smo se danas, drugi dan poslije sprovoda našeg fra Špire Marasovića, dragog prijatelja, umirovljenog profesora na KBF-u Sveučilišta u Splitu, člana komisije HBK „Iustitia et pax“ i Upravnog vijeća Centra za PSNC. Svi smo tužni i iznenađeni njegovim odlaskom. To je bila moja reakcija, i još uvijek se tako osjećam, dok još uvijek gotovo s nevjericom govorim ove riječi o fra Špiri kao pokojniku. Još smo se nedavno ovdje, u ovoj zgradi družili, pripremali dokumente, izjave i reakcije na pojave u našem hrvatskom društvu, još su svježa sjećanja, kao da smo još uvijek zajedno, a na žalost – više nismo. Pa ipak, kršćansko gledanje na život i ukorijenjenost u Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista, što je duboko i prvotno živio i što je u onom bitnome određivalo fra Špiru, ne dopušta nam da o njemu govorimo u perfektu, da iskazujemo sjećanja i da samo žalimo za prošlim, pa ma kako lijepim zajedničkim druženjima, poslovima, planovima. Jer mi vjerujemo, osjećamo i znamo da je fra Špiro i sada s nama, da je naša suradnja, naš zajednički rad i naše prijateljstvo i dalje živo. Fra Špiro je prije svega – za mene, a usudit ću se govoriti osobno – dobar čovjek, iskreni kršćanin, skroman franjevac, angažirani teolog i proročka pojava u našem hrvatskom suvremenom društvu.

Svima nam je poznato koliko je fra Špiro dubok trag ostavio u dušama naših hrvatskih ljudi – i to kako pisanjem kolumni za „Veritas“, tako mnogim nadahnutim govorima, propovijedima, predavanjima, znanstvenim člancima i knjigama.

Istaknuo bih osobito dvoje, što mi se čini da ga na poseban način resi, što su njegove odlike i značajke: fra Špiro bio je vrsni teolog, ali ne kabinetski, ne teoretski, već praktični i zato rekoh – angažirani teolog, te drugo, on je jedna proročka pojava u našem društvu i Crkvi. Fra Špiro je želio zahvaćati u društvenu zbilju, još u vremenu komunističkog sustava, pa sve do naših dana u demokratskoj i samostalnoj Hrvatskoj. Njega je zanimalo kako Evanđelje našega Gospodina može utjecati na život u našoj svakodnevici, kako se kršćanska misao može primijeniti i implementirati u konkretnom životu. Zato je želio utjecati na promjene, na promjene čovjeka i njegova mentaliteta kao i na promjene društva. U svojem djelu „Društvo i Bog. Izbor aktualnih tema socijalnog nauka Crkve“ (CUS, Split 2006.) odmah u Predgovoru kaže: „Socijalni nauk Crkve može ne samo analizirati i konstatirati kakvo društvo jest i što je čemu prethodilo, nego – a to je njegova osnovna zadaća! – i ukazivati na to kakvo bi društvo trebalo biti ako ljudi žele u sebi i oko sebe ostvariti ono što Bog od njih očekuje. Stoga socijalni nauk Crkve računa s Bogom ne samo u životu pojedinca nego i u životu društva… Nije naime danas samo duhovnost u krizi, u krizi je i identitet Europe, identitet nacije, identitet redovničkih zajednica i identitet obitelji, a sve su to društvene stvarnosti i društveno-politički čimbenici. Stoga govor o odnosu društva i Boga nije tek puka teorija, nego aktualna i akutna tema.“ (ib., 9-10)

Druga je njegova značajka proročka crta u odnosu na naše društvo i Crkvu. On u tom smislu piše: „Ako je naime Domovinski rat bio oslobodilački, a ne osvajački – a doista je bio oslobodilački! – onda se on ne smije shvaćati i interpretirati na osvajački način ni na unutrašnjem planu, tj. tako kao da je u njemu samo jedan segment hrvatskoga naroda osvajao Hrvatsku u prvom redu za sebe. A ako ni u Domovinskom ratu Hrvatska nije na unutrašnjem planu osvajana, nego oslobađana, onda se ni politička aktivnost u njoj ne sije prometnuti u njezino naknadno ‘osvajanje’, nego u njezino kontinuirano ‘oslobađanje’ od problema s kojima se danomice susreće i s kojima će se i u buduće, kao uostalom i svaka država i svako društvo, uvijek iznova susretati. Utoliko je društveni i politički angažman uvijek i samo služenje narodu, a ne vršenje osvajačke vlasti nad narodom.“ (ib., 159-160). Fra Špiro se pri tome, zalažući se za – kako on reče – „društveni angažman vjernika“ (ib., 159), ne susteže ni kritike Crkve. Tako svoje predavanje „Vjernik i kriza“ u Sinjskom svetištu, 10. veljače ove godine, zaključuje jasnom i britkom izjavom: „Očito, dakle, da je socijalni nauk Crkve i kritika postojećega stanja u hrvatskom društvu i nemirna savjest za Crkvu u Hrvatskoj.“ (http://www.gospa-sinjska.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=453;predavanje-fra-pira-marasovia-na-temu-qvjernik-i-krizaq&catid=41;propovijedi-i-razmisljanja&Itemid=64)

Dakako da se ova izjava može različito tumačiti, ali poznavajući fra Špiru, mogu reći da je to rekao iz ljubavi i brige za vjerodostojnost Crkve kojoj je i sam, i to svom dušom, pripadao, želeći da Crkva bude vjerna Kristu i njegovu Evanđelju, te da služi i pojedincu i društvu, a ne da se zatvori u sebe. Možda bismo i mi, koji ne možemo zatomiti da smo i bili i jesmo inspirirani Špirinom jednostavnošću, istinoljubivošću i hrabrošću u zastupanju Kristova Evanđelja, trebali više autokritičnosti, poklanjajući svoju pozornost uvijek i prije svega onome što Bog od nas očekuje hic et nunc, svjesni da je naša uloga – kako bi upravo on rekao, svjestan zadaće koju je Crkva dobila od Krista – nezamjenjiva, tj. da nitko drugi umjesto nas ne može učiniti ono što baš mi, kršćani trebamo učiniti. Ako to ne učinimo, savjest nam ne može biti mirna.

Želim samo na kraju ovog osvrta na fra Špiru i njegovo djelo koje će, uvjeren sam, sve više nadahnjivati i poticati sve kojima je na srcu dobro našega hrvatskoga društva, iskreno reći fra Špiri Marasoviću, profesoru i teologu, svećeniku i franjevcu, vrsnom piscu i propovjedniku, dragom čovjeku i prijatelju: hvala Ti na svemu, dragi Špiro, hvala na svakoj riječi, hvala na svakoj gesti i poticaju da živimo Evanđelje, hvala na šutnji i strpljivosti, hvala na dobroti i blizini, hvala na povjerenju i prijateljstvu! Osobito sam Ti, dragi fra Špiro, zahvalan na zaista velikom i dragocjenom doprinosu u radu naše komisije „Iustitia et pax“ u kojoj smo zajedno kroz proteklih devet godina radili. Također Ti hvala što si kao član Upravnog vijeća Centra za socijalni nauk Crkve pridonosio radu Centra.

Jedan je čitatelj, očito poštovatelj fra Špire, povodom njegove smrti, ovim riječima izrekao želje koje i sam dijelim upućujući ih fra Špiri: „Dragi fra Špiro,dok žive oni koji su te voljeli i vole i ti ćeš živjeti u našim srcima.Hvala za tvoj dragi osmijeh ,za svaku lijepu riječ .za ljubav i dobrotu kojom si nas svakodnevno obasipao.Neka ti dragi Bog bude nagrada za sve dobro koje smo primili i naučili od tebe.U ovom trenutku teško je izreći sve što je u srcu .Ostaje mi samo da kažem :U RAJ NEKA TE POVEDU ANĐELI I NEKA TE BOG NAGRADI ZA TVOJU VJERNOST I DOBROTU PREMA BOGU I CRKVI.“