Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Ekumenski susret u Kutinskoj Slatini

24. siječnja 2016.

Dragi sudionici večerašnje ekumenske molitve za jedinstvo kršćana,

Moto ove godine je tekst iz Prve poslanice sv. Petra apostola: “Pozvani naviještati silna djela Gospodnja” (1 Pt 2,9). Ako se pitamo tko je to pozvan i tko treba naviještati silna djela Gospodnja, tada je odgovor jasan: mi, draga braćo i sestre, mi kršćani! Dakle, bez iznimke to smo svi mi koji sam kršteni u ime Oca, i Sina i Duha Svetoga i koji vjerujemo u Isusa Krista našega Spasitelja, tj. i mi katolici i pravoslavni i evangelici jer to smo mi, budući da se svi mi ovdje, bez obzira na pripadnost svojoj Crkvi, prepoznajemo u toj istoj vjeri u Krista. A kada se pitamo koja su to silna djela Gospodnja o kojima smo pozvani svjedočiti i naviještati ih, tada su to sva ona djela koja smo mi sami doživjeli i iskusili u vlastitom životu. Volio bih danas reći koju riječ osobito o onima koji su duboko u svojem životu iskusili Božju milost i tu su milost Božju svojim životom posvjedočili. Mi katolici takve osobite svjedoke o silnim Božjim djelima, koji su i sami silno Božje djelo, zovemo svecima, blaženicima, časnim službenicima Božjim odnosno Božjim ugodnicima. Mi smo se okupili danas u ovoj crkvi koja je prošle godine posvećena Bogu u čast blaženog Alojzija Stepinca. Blaženi Alojzije živio je u teškom vremenu prije, za vrijeme i poslije Drugog svjetskog rata. Nama katolicima bio je bl. Alojzije uzorni pastir, zagrebački nadbiskup i metropolita od 1937. te od 1952. godine i kardinal Svete Rimske Crkve. On se brinuo za život Crkve u kraljevini Jugoslaviji, u kojoj je bila pogažena sloboda katoličke vjere i zatirano pravo dostojanstva hrvatskoga naroda – i u tim se uvjetima borio za Crkvu i za svoj narod; u Drugom svjetskom ratu on je pozdravio i volio samostalnu hrvatsku državu, ali se razočarao postojećim režimom i oštro ga kritizirao, osobito njegove rasističke aktivnosti, progone i ubijanja nevinih te je svim silama pomagao konkretnim ljudima u nevolji, bez obzira na vjeru, rasu i naciju i mnoge spasio; nakon Drugog svjetskog rata prihvatio je i tu treću državu, ali komunistički režim nije mogao blagosloviti nego ga je ponovno, kao i u prvoj i drugoj državnoj tvorevini,  kritizirao i štitio ponovno brojne progonjene i obespravljene, a jer se to režimu, kao i prijašnjima, nije sviđalo, bio je i sam progonjen, lažno optužen i u montiranom procesu osuđen, mučen u zatvoru i umro kao zatočenik u rodnom Krašiću 10. veljače 1960. Blaženi Alojzije postao je simbol patničkog katoličkog hrvatskog naroda i sv. Papa Ivan Pavao II. nazvao ga je “najsvjetlijim likom Crkve u Hrvata” te ga postavio svima nama “za kompas” koji treba slijediti i prema kojem se treba orijentirati. Bilo je to 3. listopada 1998. u Mariji Bistrici prigodom njegove beatifikacije. Uskoro će biti dvije godine kako je kardinal Angelo Amato, pročelnik Kongregacije za kauze svetih pri Svetoj Stolici u Rimu objavio da je proces za njegovu kanonizaciju prispio svome kraju te da ga treba još samo okruniti mišljenje medicinske i teološke komisije, koje je uskoro uslijedilo i bilo je pozitivno, te još kardinalska komisija i na kraju Papa koji određuje datum i proglašava bl. Alojzija svetim. A tad je kao grom iz vedra neba došlo pismo patrijarha SPC g. Irineja te je Papa taj proces zaustavio, načinivši time – kako je kardinal Josip Bozanić rekao – presedan, jednu ekumensku gestu. I tako je bl. Alojzije postao ekumenski svetac, jer se poveo dijalog između katolika i pravoslavnih o njemu i njegovoj ulozi u odnosu Hrvata i Srba. No, ja želim reći sljedeće: nadam se da će taj dijalog započeti i pomoći pravoslavnoj braći da bolje upoznaju našeg blaženika, ali među katoličkim vjernicima u Hrvatskoj sve više raste nezadovoljstvo i na žalost ogorčenje na tu inicijativu SPC, tako da se ja bojim da će se odnosi između hrvatskih katolika i srpskih pravoslavaca bitno pogoršati! Stoga bih u ime bratske kršćanske ljubavi ali i u ime istine i dobrih odnosa, zamolio predstavnike Srpske pravoslavne Crkve da odustanu od svojih neutemeljenih zahtjeva. Kažem neutemeljenih jer SPC nema argumenata, nego ponavlja već odavno prokazane neistinite komunističke optužbe na račun bl. Alojzija Stepinca. Nije li to ispod svake razine da jedna Crkva ponavlja komunističke izmišljotine, kad znamo da su se komunisti jednako boriti i protiv katolika i protiv pravoslavnih i protiv evangelika jer nisu podnosili vjernike koji u Boga vjeruju i ispovijedaju sveto ime Isusovo? Ako međutim vrh SPC ne odustane od protivljenja našem blaženiku i nastavi ga optuživati bez ikakvih razloga, tada molim one istinoljubive i poštene predstavnike i vjernike pravoslavne Crkve da iznesu svoje drukčije mišljenje i želju da se naši odnosi ne truju, jer znam da takvih ima, ali oni šute. Neka progovore. To bi bilo jedino ispravno u ovom slučaju; ja se iskreno nadam da će bl. Alojzije učiniti još jedno čudo pa će i vrh SPC progledati i priznati istinu te se ispričati hrvatskim katolicima. Bez toga bojim se da je naš ekumenizam lažan i neiskren. Naime, zar bi se svidjelo pravoslavnim vjernicima kada bismo mi katolici lažima optuživali npr. sv. Savu koji je srpska svetinja, kao što oni sada rade nama hrvatskim katolicima kojima je bl. Alojzije Stepinac svetinja? Postoji doista sličnost između sv. Save i svetog našeg blaženika Alojzija Stepinca, jer se SPC voli nazivati “svetosavskom Crkvom”, a naša katolička Crkva u Hrvatskoj “Stepinčevom Crkvom”. Pa zar nije ekumenizam u međusobnom poštovanju a ne u osporavanju? Iz pisma patrijarha Irineja papi Franji, prema onome što je objavljeno ovih dana, kao glavni krimen našem Blaženiku pripisuje se to što nije volio Jugoslaviju više nego što je volio samostalnu Hrvatsku. Ako je to krimen, tada nitko u Katoličkoj Crkvi među Hrvatima ne bi nikad mogao biti svet jer svi mi najviše volimo svoju domovinu Hrvatsku. Zar nam to itko ima pravo zabraniti, i  zar to uopće može biti krimen? Evo, ja se ove večeri u ovoj crkvi blaženog Alojzija Stepinca molim na ovu nakanu, da se odustane od vrijeđanja hrvatskih katolika i da se ne osporava svetost „najsvjetlijeg lika Crkve u Hrvata“. Amen.