16. ruj 2020.

Obitelj Turić iz Župe sv. Alojzija Gonzage, dvoje osamdesetogodišnjaka, Josip i Verica r. Martinec, učinili su divnu stvar u svojoj starosti i napokon ostvarili dugogodišnju želju koja je godinama ključala u njihovim srcima – sklopili su crkvenu ženidbu. Razlozi zbog kojih su se tek sada crkveno vjenčali su brojni, no ono što je najvažnije, radost prilikom obreda ženidbe, nije se mogla sakriti…

Josip i Verica poznaju se dugo godina, upoznali su se u proljeće davne 1960. godine, u bolničkom kinu. Oboje imaju potresne priče. Josip (rođ. 1940.) koji je rodom iz Gornje Jelenske dolazi iz domobranske obitelji. Rano je ostao bez oca Stjepana kojeg su partizani 1944. godine istukli i svukli na lažnoj primopredaji vojske u Kutini na željezničkoj stanici zbog čega je umro od bolesti na plućima. I djeda Pavla su mu ubili partizani 1943. godine i to kod kuće na vrtu u blizini potoka. Ostavši mlad bez oca, bez onoga koji bi ga štitio u djetinjstvu, Josip je ostao obilježen skoro čitav život. Dobro su svi znali iz kakve obitelji dolazi, promatrali su njegovo porijeklo pa se Josip zato svojim radom i uzdajući se u Božju pomoć zahvaljujući majci koja je puno molila, školovao sam i počeo raditi u bolnici kao čistač. No, upornim radom, malo po malo, završio je i medicinsku školu te započeo raditi na bolničkim odjelima neuropsihijatrijske bolnice i na kraju postao voditelj odjela, a sa 47 godina radnog staža je otišao u mirovinu kao jedan od dugovječnijih zaposlenika te ustanove. Ništa od navedenog ne bi bilo bez njegove supruge Verice (rođ. 1942.). I ona je, poput Josipa, imala težak život. Othranili su je ujak i ujna jer je s bratom rano ostala bez roditelja. Majka joj je umrla na porođaju, a otac Gabrijel Martinec, koji je stupio u ustaški pokret 1944. godine, a nakon rata se skrivao u bunkeru, uhićen je 1947. godine i ubrzo ubijen nakon istrage od strane sisačke UDB-e. Verica je bila Josipova potpora, radila je u početku zemljoradničke poslove. Zbog oca nije mogla dobiti posao, ali se također školovala kao medicinska sestra i na kraju ipak zaposlila u bolnici.

Zaista, težak život za ovo dvoje tada mladih ljudi. Stoga, civilno su se vjenčali ubrzo nakon što su se upoznali, već 16. prosinca 1961. Njihov je brak bio pod prismotrom. Porijeklo njihovog obiteljskog stabla protivilo se tadašnjem razmišljanju, bilo je u suprotnosti s državnim mehanizmom. Danas kaže Josip: „Nisam se želio vjenčati u noći, tako skrivećki, želio sam to učiniti javno, slobodno, bez straha, kao što sam sve u životu i postigao.“ Vrijeme je stoga prolazilo, a želja se nije uspjela ostvariti. Njihovo pak zajedništvo bilo je sve čvršće.

Prije nekoliko godina, od 2016. godine, supruga Verica zadobila je zdravstvene probleme. Ubrzo je uslijedio i moždani udar nakon kojeg više ne govori, ostala i nepokretna, a liječnici joj dali nekoliko mjeseci života. Josip pak nije dobio pravo na skrbništvo niti ikakvu pripomoć za njegu nepokretne supruge, ali nije odustao! Kaže Josip: „Sada, u starosti i bolesti, vrijeme je da joj se odužim za njenu podršku u mladosti. Brinem se o njoj! Nas dvoje staraca! Hranim je, oblačim, uređujem, ali i razumijem što mi želi reći. Jedini sam koji je razumijem i ona je moja i ja sam uvijek njen.“ I tako, ove godine, 12. rujna, povodom 75 godina župe i uskoro 60 godina braka, ovo dvoje osamdesetogodišnjaka ispunili su davnu želju. Zaslugom sisačkog biskupa, slavlje sakramenta vjenčanja je bilo u obiteljskoj kući, okruženo djecom, unučadi i praunukom. Djeca su im bila svjedoci i tako su svi zajedno, u zajedništvu s domaćim župnikom vlč. Ivanom Petrovićem, izvršili nesvakidašnji obred katoličke ženidbe, stavili na ruke blagoslovljeno šezdesetogodišnje prstenje te u radosti proslavili ovaj dan blagoslivljajući Boga. Jedan će dan ubrzo zajedno i u crkvu na svetu misu i pričest te tako Bogu zahvaliti na ovom divnom daru kršćanskog braka.

Ivan Petrović

Pin It on Pinterest