Na blagdan Svih svetih, u subotu 1. studenog, sisački biskup Vlado Košić predslavio je euharistiju ispred crkve Pohoda Blažene Djevice Marije na sisačkom Viktorovcu, u neposrednoj blizini Gradskog groblja Viktorovac. U koncelebraciji bili su kancelar Biskupije mons. Marko Cvitkušić, domaći župnik vlč. Branko Koretić i svećenici Sisačko-katedralnog dekanata.

U homiliji biskup je podsjetio brojne okupljene Siščane kako se danas slave ne samo proglašeni sveci, nego i svi oni nekanonizirani, te kako su sveci oni među nama koji su ispunili svoju zemaljsku zadaću i na najbolji način svojim životom posvjedočili ljubav prema Bogu i bližnjemu. „Možda današnjim ljudima to zvuči previše općenito – ljubav prema Bogu i bližnjima, ali to se zapravo u životima sviju nas i te kako konkretno svaki dan traži i to se dokazuje često vrlo krvavo i s puno žrtava i napora. A opet često se to svjedočanstvo niti ne primjećuje, čak se smatra da je samo po sebi razumljivo. Tako da s jedne strane, imamo one ljude kojima se dive i koje slave mnoštva ljudi, čitavi narodi i čitav svijet, a s druge strane, imamo i onih kojih se nitko više ne sjeća, koji su zaboravljeni i nepoznati. Upravo zbog ovih danas slavimo blagdan Svih svetih, da ne bismo zaboravili – njihovu dobrotu, njihovu žrtvu i njihov često tihi i neprimijećeni život koji je zadužio tolike, dapače sve nas. Njima želimo danas zahvaliti, na njihovu se primjeru nadahnuti, i njih slijediti“, poručio je biskup na početku svoje homilije.

Govoreći o pročitanoj Božjoj Riječi i prvom čitanju iz knjige Otkrivenja u kojem sv. Ivan apostol u viđenju sudnjega dana govori kako pred Bogom stoje „sto četrdeset i četiri tisuće opečaćenih iz svih plemena sinova Izraelovih…“, biskup je istaknuo kako su prvi opečaćeni znakom Kristova križa, a drugi nose palmine grane u rukama i obučeni su u bijele haljine, te kako su oni svjedoci Kristovi jer su kao njegovi učenici obilježeni njegovim znakom, tj. križem, odnosno podnijeli su mučeništvo, što od starine označuje palmina grana. „Bjelina haljina nije – kako izvješćuje sveti pisac – plod njihova mara, nego čisti dar: haljine je izbijelila krv Kristova! Dakle, ako i jesu prljave i zamazane grijesima naše haljine, izbjeljuje ih Krist Gospodin. Kada naša muka i naša žrtva pokazuju da imamo ljubavi, da smo se dakle spremni žrtvovati za ono što najviše volimo i u što vjerujemo, tada i krv Kristova, prolivena za sve ljude pere sve naše grijehe i nadomješta naše slabosti i daje nam potrebnu jakost i izdržljivost.

Nisu li upravo s takvom ljubavlju tolike naše žene, majke i bake, toliki naši očevi, djedovi i muževi, u teškoćama života, u teškim uvjetima i bez puno sredstava za život, ali s velikom ljubavlju svjedočili da se isplati živjeti – kada su podizali svoju, pa i brojnu djecu, kada su žuljevitim rukama zarađivali za kruh svagdašnji, kada su čuvali svoju bračnu vjernost i kada se nisu predavali pred svakom krizom i poteškoćom? Nisu li i naši hrvatski branitelji bili vođeni tom istom ljubavlju, kada su u rovovima, po snijegu i kiši, bez prave opreme i odjeće, ustrajali u obrani Domovine? Zar im nije bila vrjednija ona krunica oko vrata, koju im je pri ispraćaju na bojište poklonila njihova majka ili supruga, zar im nije bila toplija ona vesta ili one rukavice i čarape koje su im isplele njihove najmilije ili im darovale žene iz Bedema ljubavi, negoli najnovije vojničke čizme, kaputi i oprema? Da, bilo je to zato što su i oni imali ljubavi, što ih je nosila ljubav i prema njihovim obiteljima, i prema njihovoj ženi i djeci, prema čitavoj Domovini“, rekao je biskup te podsjetio na zanimljivu knjigu Esther Gitman „Kad hrabrost prevlada“, u kojoj autorica opisuje spašavanje Židova u NDH. I sama je jedna od njih, u svom je istraživanju pronašla da je u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini za vrijeme Drugog svjetskog rata spašeno oko trećina Židova, tj. oko 9.500 njih i to hrabrošću pojedinaca i institucija, što svjedoči da su i u najtežim prilikama postojali hrabri ljudi koji su bili sposobni pružati zaštitu i ljubav bližnjima koji su bili u nevolji.

Biskupova homilija u cijelosti

U nastavku, biskup je i podsjetio na svjedočanstvo Lojze Buturca koje govori o spašavanju ratne djece u Sisku. „To spominjem zato što se u javnost neprestano iznose neistine da je u ratu ubijeno 2 tisuće djece s Kozare, čak se i optužuje Crkvu, svećenstvo i vjernike za to, a istina je bila sasvim drukčija: vjernici su, na čelu s kardinalom Alojzijem Stepincem, katehetom Petrom Žagmeštrom, časnim sestrama i tolikim vjernicima upravo u našem Sisku pružili zaštiti i brinuli se o toj djeci, koja su pristigla u Sisak 3. kolovoza 1942. te  je osnovano ‘Prihvatilište za djecu izbjeglica’  koje je tu djelovalo do 8. siječnja 1943. Od njih oko 7.000 srpske djece je spašeno oko 6 tisuća, dok su druga umrla od gladi i bolesti. Mislim da je to veliko djelo milosrđa o kojem se treba govoriti jer ako šutimo, neprijatelji istine ga izvrću i one koje bi trebalo hvaliti, optužuju i blate! Mi danas zahvaljujemo onima koji su imali sućuti i zbrinjavali tu djecu, mi se danas sjećamo svih tih nepoznatih i velikog broja hrabrih i dobrih ljudi koji su drugima pomagali, koji su druge spašavali! Nisu gledali njihovu vjeru ni naciju, nisu se bojali ni prijetnji ni zastrašivanja, bili su hrabri i iskazivali su ljubav prema bližnjima!

Takvi su i naši hrvatski branitelji, ljudi koji su obranili i naš grad Sisak, i našu Hrvatsku“, rekao je biskup te dodao kako se ovih dana Hrvatska priprema za obilježavanje tužne obljetnice stradanja Vukovara. „U tom gradu – heroju branitelji su nadljudskim snagama zadržavali neprijatelja i prkosili nemogućemu: tri su mjeseca izdržali i branili Hrvatsku. Mnogi od njih su ubijeni, mnogima se još ni za grob ne zna, a mnogi su ostali invalidi, bez dijelova tijela i bez sposobnosti da se brinu za svoje obitelji. Ali oni su ponosni na svoje djelo, jer su obranili Domovinu. Pokazali su nadljudsku hrabrost jer ih je nosila ljubav prema Domovini. Imaju pravo biti ponosni, i svi mi koji im moramo ostati zauvijek zahvalni. No, oni su ovih dana u protestu, oni pred svojim ministarstvom organizirano već dva tjedna prosvjeduju. Zašto? Zar su tužni što im nedostaju ruke ili noge, što nemaju ovo ili ono? Ne, draga braćo i sestre! oni nisu tužni što nemaju dijelove tijela, na to su ponosni, ali tužni su što nemaju dostojanstvo koje im uskraćuje dati i priznati trenutna vlast u našoj državi. To njih boli, ne bole ih toliko rane, koliko nepoštivanje i prezir. A oni su zaslužni za našu slobodu i mir, za našu Domovinu i naš život u njoj. Molimo se danas i za njih! Da se nađe rješenje i da ne umiru više, da se ne ubijaju, da se ne zapaljuju, da ne stradavaju na hladnoći želeći tako privući pozornost odgovornih koji im ju ne pružaju“, zaključio je biskup Košić.

Nakon misnog slavlja, biskup se sa svećenicima i više stotina okupljenih vjernika u procesiji uputio do središnjeg križa Gradskog groblja gdje su molili za pokoj svih duša čiji su posmrtni ostaci pohranjeni na ovom groblju.

Ljepoti liturgijskog slavlja doprinijeli su članovi župnog zbora pod vodstvom profesorice crkvene glazbe Dore Gazibare.