25. srp 2010.

U nedjelju 25. srpnja u samostanskoj crkvi Svetog Antuna Padovansko mons. dr. Vlado Košić, „pokrenuo“ je XVII. hod franjevačke mladeži misnom slavljem i blagoslovom hodočasnika.

Pod motom „na izvor života“ Frama – hod krenuo je na svoj put od Hrvatske Kostajnice do Cernika. A završit će dolaskom u Asiz na blagdan Gospe od Anđela – Porcijunkulu.

Zagrebačko područno bratstvo Franjevačke mladeži pod vodstvom fra. Milana Krište, koje organizira hrvatski Frama – hod za cilj ovogodišnjeg hodočašća nudi mladima krsni itinerarij, ističući simbol vode. Taj će simbol biti glavna nit koja povezuje 7 etapa hoda.

 

Hod Frame ili kako smo ga u počecima zvali Marš, od prijevoda sa talijanskog, je zapravo jedna vrsta hodočašća, tj. iskustvo vjere koje se događa «u hodu s drugima». Hod kao iskustvo uzelo se od talijanskih marchiatora, koji su prije 30 godina odlučili krenuti put Asiza pješice sa različitih strana Italije i ostvarivati iskustvo Franje koji je želio potpuno ovisan o Božjoj providnosti koja brine za svoje sinove i kćeri.

To je zapravo iskustvo siromaštva, nenavezanosti i slobode na koju nas Krist poziva. Kao takav osjetio se pozvan obnavljati Crkvu nakon susreta s Raspetim u crkvici Sv. Damjana.

 

 Hod Frame sastoji se od dva glavna dijela.

 

Prvi je onaj koji traži puno napora jer se želi pješačiti jednim dijelom naše Domovine i tako svjedočiti primjerom sv. Franje koji je bio putujući propovjednik. To je svima nama jedno novo iskustvo kako moramo biti svi usmjereni jedni na druge, kako kao zajednica trebamo jedni druge i ne možemo se u punini ostvariti bez drugih.

Drugi nam svojom različitošću daruju priliku da se obogatimo i da usvojimo nova iskustva vjere i života. U ovom pješačenju mi se susrećemo sa ljudima pojedinih krajeva kojima smo jedna velika zagonetka. Nemalo puta ljudi nas promatraju kao nekakve čudake koji su, što je neobično, jako veseli i raspjevani.

Ovo je jedan oblik evangelizacije ili svjedočanstva Crkve u hodu i kako smo udovi jednoga Tijela kojemu je glava Krist. Ovako proveden dan pomaže nam da se izgrađujemo ne bježeći jedni od drugih, što možda često činimo u svojim obiteljima. Hod je zapravo mala radionica vjere i života, gdje učimo biti s drugima koji su nam darovani, kako to i Franjo piše u svojoj Oporuci. Ovdje učimo posvećivati vrijeme i otkrivati važnost svakoga trenutka, svakoga člana i svakoga posla. Kada netko ne može hodati on postaje naša briga i prilika za iskazivanje bratske ljubavi. «Stječemo priliku» da nas drugi tješe u našim teškoćama ili prvim pokušajima guljenja krumpira u radnoj grupi. Čitavo ovo vrijeme učimo biti tolerantniji jer osjećamo kako je to izvor prave radosti zajedničkoga života. Kroz pojedine teme svakoga dana činimo i duhovni napor. Rastemo u otkrivanju Krista u pismima i vjeri zajednice. Svakodnevno blagujemo euharistijski kruh koji nam pomaže da se lomimo za druge. Ovogodišnja teme inspirirana je na sakramentu krštenja i poziva nas kroz simbol vode razmišljati o svojem preporođenju i poslanju kršćana u ovaj svijet. Drugi dio Hoda događa se o svetkovini Gospe od Anđela (Porcijunkuli). Tada želimo u istoimenoj crkvici zadobiti potpuni oprost kojega je Franje molio, kao posebnu milost od Boga, za sve koji dođu na ovo sveto mjesto da iskuse milost Božjega oproštenja. Tada se i u nama događa jedan novi početak po sakramentu Pomirenja i blizini Božjega milosrđa.

Tako obnovljeni, nadahnuti mjestima Franje i Klare vraćamo se svojim kućama sa jednim novim iskustvom Evanđelja i Crkve u zajedništvu sa svojom braćom s kojom smo rasli u hodu vjere.

Pin It on Pinterest