Sisački biskup Vlado Košić predvodio je u utorak 19. studenog u crkvi Gospe Fatimske u vukovarskom Borovom Naselju, misu zadušnicu za ubijene i nestale žrtve iz nekadašnje zgrade „Borovo Commerca“, u kojoj je bio odjel vukovarske ratne bolnice s 800 ranjenika. U koncelebraciji bili su kancelar Sisačke biskupije mons. Marko Cvitkušić, domaći župnik fra Vjenceslav Janjić i drugi svećenici, a misnom slavlju uz brojne vjernike nazočili su obitelji poginulih i nestalih vukovarskih i hrvatskih branitelja, članovi Udruge roditelja i obitelji zarobljenih i nasilno odvedenih hrvatskih branitelja „Vukovarske majke“, predstavnici braniteljskih udruga i branitelji.
U homiliji biskup Košić je podsjetio kako smo teško stekli slobodu prije 22 godine kada su mladići i djevojke, muškarci i žene, pa čak i djeca i starci, hrabro branili Domovinu, Vukovar, Sisak i Petrinju i brojne druge hrvatske gradove, te kako je baš Vukovar zadržao srpsku silu da ne pokori čitavu nam domovinu Hrvatsku. „Nije samo Vukovar gorio te jeseni 1991., gorjela je čitava Domovina, i to u svim nabrojenim gradovima, ali Vukovar je podnio najveću žrtvu. Pa premda je to ogromna tragedija koja je snašla ovaj grad, mi smo danas, a bit ćemo dok je svijeta i vijeka – dovijeka! – beskrajno ponosni na sve vas, dragi Vukovarci, dragi branitelji Vukovara iz čitave Hrvatske jer ste pokazali neizmjerno veliko srce, ljubav do neba za svoju Domovinu, prihvaćanje nošenja križa, spremnost na žrtvu, pa i do polaganja života za Domovinu. Stoga, i jučerašnja kolona sjećanja i ovo današnje obilježavanje žrtve Vukovara u svim našim ljudima, Hrvatima i Hrvaticama, u svim stanovnicima Lijepe naše treba probuditi želju da i mi tako ljubimo Domovinu da smo spremni za nju trpjeti – pa za nju i život dati“.
U nastavku biskup se zapitao gdje smo mi danas, te ocijenio kako smo danas 22 godine od vukovarske tragedije, i 18 godina poslije oslobađanja Domovine – u pustinji, duha i volje i nevolje. „Kao da vidim Hrvate kako oni mrmljaju ne protiv Mojsija i Arona, već protiv Boga, koji nas je doduše izveo čudesno iz ropstva jugoslavensko-komunističkoga, ali mi još nismo udahnuli punim plućima slobodu za koju su poginuli najbolji naši sinovi i kćeri, tako da mnogi – i obični mali ljudi, štono se veli, i ljudi na položajima – čeznu za ‘loncima egipatskim’ tj. za prije dvadeset godina propalom zajednicom umjetnoga ‘bratstva i jedinstva svih naroda i narodnosti’. Bog nam daje znakove svoje ljubavi i spašava da ne izginemo u toj pustinji, koju mnogi svim sredstvima šire i nastoje rasprostraniti što više ubacujući u duše ljudi još više nemira, tjeskobe i strepnji, ali mi još nismo izašli iz nje. Naša zemlja obećanja, zemlja spokoja u kojoj ‘teče med i mlijeko’ nikako da nam se ukaže, nikako da u nju stignemo“, rekao je još biskup i podsjetio kako je izabrani židovski narod iz Egipta kroz pustinju morao hodati punih 40 godina.
Biskup se zatim zapitao i koliko još Hrvatima treba da već jednom raskrste s ropskom prošlošću i počnu svoj život, i kao pojedinci i kao zajednica, graditi na novim temeljima slobode i neovisnosti – i to ne tek od natruha raznih ideologija, nego prije svega na temeljima unutarnje slobode i unutarnje čistoće duše? „Kako je lijepa rečenica koju je rekao ovih dana general Ante Gotovina, na pitanje kako mu izgleda ova godina slobode: ‘Ja sam uvijek bio slobodan’! Božji ljudi su uvijek slobodni, uvijek uspravni, svjesni da samo čine što je njihova dužnost, u čistoći savjesti i u miru duše ne daju se pokolebati ni u kakvim vanjskim nevoljama. Ako je prošlo 20 godina, u usporedbi sa Židovima, čini se da treba proći još toliko vremena, da bismo konačno došli u neko normalno stanje slobode i mira, lišeno laži i zavođenja, krivih obećanja i neispunjenih želja. Mnogi se doista naši ljudi još uvijek okreću radije gledajući prema ropstvu negoli prema slobodi. Mi, dakako, kao vjernici moramo gledati prema svima s ljubavlju, mi moramo širiti prostore opraštanja i pomirenja, ali uvijek me ispunja čuđenjem kad nam o tome govore oni koji ne vjeruju, poučavajući nas vjernike što bismo i kako to trebali činiti. Znam, svakako, ovo: opraštati nas je učio naš Gospodin, i to moramo, pa ne znam koliko veliku uvredu nam drugi nanijeli, ali nitko, a najmanje naš Gospodin, ne traži da kao nojevi zabijemo glavu u pijesak i ne vidimo istinu. Ta on je rekao: ‘Istina će vas osloboditi!’ (Iv 8,32) Pa bila ne znam kako teška i tvrda istina, ona je temelj svake obnove. Nju moramo moći vidjeti i Hrvati i Srbi u Vukovaru, Francuzi i Nijemci, članovi EU i UN-a! Svi! Bez istine neće biti sreće ni napretka, ni iskrenog oprosta ni trajnog pomirenja. I veoma je važno da se upravo tako ujedinimo i oni koji su trpjeli zlo i oni koji su ga činili: da svi priznamo stvarnu i jednu jedinu dogođenu istinu! Nema više istina, istina je samo jedna“, poručio je još biskup.
Misi je prethodio program počasti žrtvama pod nazivom “Žrtva Borovo naselja za Domovinu”, u organizaciji Udruge roditelja i obitelji zarobljenih i nasilno odvedenih hrvatskih branitelja “Vukovarske majke”. Program je započeo molitvom koju je predvodio fra Vjenceslav Janjić, polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća ispred ostataka Borovo Commerca, a nastavljen križnim putem – kolonom sjećanja Ulicom Blage Zadre i Trpinjskom cestom do župne crkve.
Foto: IKA i Damir Borovčak