Svetkovina Uznesenja blažene Djevice Marije na nebo 15. kolovoza svečano je proslavljena u Gospinom svetištu u Kloštar Ivaniću misnim slavljem koje je predvodio sisački biskup Vlado Košić uz koncelebraciju gvardijana i upravitelja svetišta fra Tomislava Božičeka, duhovnika zajednice Cenacolo vlč. Ivana Filipovića i župnika župe bl. Augustina Kažotića u Lupoglavu vlč. Mirka Brlića.
Obraćajući se okupljenim vjernicima biskup Košić je u prigodnoj homiliji istaknuo kako Stvarnost Marijine nebeske proslave Crkva štuje od svojih početaka i kako ova crkva u Kloštru broji već 900 godina otkako je posvećena Uznesenju Marije u nebo, a i zagrebačka katedrala, koja potječe iz 13. stoljeća – suvremenica je ovoj crkvi i ona je također, daleko prije negoli je papa Pio XII. proglasio dogmu o Marijinom uznesenju, svjedok žive vjere naših starih da je istina kako je Bog Mariju, majku svoga Sina, poslije njezine smrti dušom i tijelom uznio u nebesa.
Govoreći o smislu slavlja Marijina uznesenja biskup je rekao je to vjera da je Marija doživjela istu sudbinu kao i njezin Sin, naš Spasitelj Isus Krist. „Mogli bismo dakle reći da današnji blagdan slavi te dvije Kristove stvarnosti koje su se također zbile i u osobi i životu Presvete Bogorodice: uskrsnuće i uzašašće na nebo. Kad je dakle tako Bog nagradi Mariju, tj. uskrsnuo ju i uzdigao u nebesku slavu, time je pokazao kako je ta stvarnost vječnog nebeskog života budućnost kojoj se smijemo nadati svi mi, ljudi na zemlji. Krist je naime zato i došao, kako i sam kaže: ‘ja sam se zato i rodio i došao na ovaj svijet, da svatko koji u mene vjeruje, ne propadne nego da ima život vječni’ (Iv 3). Premda je Krist Gospodin također pravi čovjek (homo verus), on je ipak Sin Božji, pravi Bog (deus verus), dok je Marija samo čovjek, jedna od nas, naša sestra i sudionica našeg ljudskog života. A upravo je i nju Bog uzdigao u nebo, te tako pokazao što je naša ljudska perspektiva. Stoga je današnji blagdan, blagdan naše velike nade. I mi dakle idemo putem kojim je prošla ona, Majka Sina Božjega, naša suputnica i naša predstavnica“, poručio je biskup.
U nastavku, biskup se zapitao što to zapravo znači Marija – Majka Milosrđa, kako je prozvaše hodočasnici u ovom marijanskom svetištu. „Imati sućutno srce, žalovati i jadikovati nad drugim, sažaliti se i pokazati sućut – to znači naslov ‘Mater misericordiae’. U grčkom izvorniku se za to upotrebljavaju izrazi ‘elemon’ i ‘elemosine’. Stariji će se sjetiti kako smo u latinskoj misi upotrebljavali upravo tu grčku riječ u zazivu: ‘Kyrie eleison; Christe eleison’, što znači: „Gospodine, smiluj se; Kriste, smiluj se! Riječ je dakle o smilovanju, pa čak i o milovanju i o nježnosti. Bog milosrdni se sažaljeva, a i Marija je dakle – kao Majka milosrđa – sućutnog srca, ona koja se zna smilovati, koja se sažaljeva nad našim ljudskim bijedama, nevoljama, nad našim nesrećama, bolima, bolestima, a najviše nad našim grijesima, nad našim nestalnostima i našim nedosljednostima. Takvu majku mi i trebamo“, pojasnio je i još dodao: „Marija se kroz povijest u štovanju kršćanskog puka uvijek pokazivala kao ona kojoj se vjernici mogu obratiti i koja uslišava njihove opravdane molitve i zazive. Ona je – kako ju zovemo u Remetama i diljem Hrvatske – Fidelissima mater, Advocata Croatiae, tj. Najvjernija majka, odvjetnica Hrvatske. Odvjetnica znači i Braniteljica, zagovornica. Ona pred licem Kristovim, pred prijestoljem trojedinoga Boga nas ljude zagovara, za nas moli, nas brani i nama pomaže. I tu je ta veza Marije na nebo uznesene i Marije Majke milosrđa“.
Na kraju pitajući se što bismo sve željeli danas staviti pred Mariju i za što se uteći njoj u zagovor, biskup je istaknuo da svakako ne možemo ne moliti i za pomoć našoj domovini Hrvatskoj. „Ona je Advocata Croatiae, ona zagovara naš narod već 14 stoljeća. A sada? Kao da smo se našli u nekim bezizlazima, kao da ne znamo kako dalje, kao da odustajemo od tolikih nada. Zar nismo ništa naučili od povijesnih stradanja, zar nismo uspjeli nadvladati i navale neprijatelja s Istoka i Zapada, sa Sjevera i Juga? Bilo je teško i naši su stari prolijevali krv za našu slobodu i za svoju domovinu, ali mi smo danas baštinici upravo te slobode. Morali bismo biti više zahvalni i vjerovati da, pod Marijinim zagovorom, sve možemo! Gotovo je nezahvalnost naša najveća mana, naš najveći jad i siromaštvo, bijeda duhovna i razlog zašto bi nam se Marija, Mater misericordiae trebala smilovati. Kad danas toliko toga uživamo što su samo mogli sanjati naši stari, zar ćemo se sada kao narod predati, odustati od borbe, izgubiti u bespuću suvremenosti i bijedi ovozemaljskih besperspektivnosti? Naš vjernički katolički hrvatski narod kao da bespomoćno gleda kako ga proždiru vuci žedni naše krvlju plaćene slobode, željni našeg poraza koji nam nisu mogli zadati stoljećima, željni našeg nestanka i zatora, što su pokušavali na sve načine, a mi i danas ovdje stojimo, Bogu se molimo, i živi smo. Ali ne vjerujemo, ali ne znamo što dalje, ali prepustili smo sudbinu svoga naroda u ruke onima koji zavode, koji ne vjeruju u dobro nego u zlo, koji su nesposobni misliti i brinuti se o zajedničkom dobru, već se brinu samo za sebe.
Tu su naše nevolje, i to je ono što trebamo promijeniti. To nam može upravo Marija izmoliti, jer ona se zna sažaliti, ona želi pomoći, ona je pred licem Božjim u nebeskoj slavi upravo radi nas, radi našeg dobra, radi našeg spasenja“, zaključio je biskup.
Župljani i brojni hodočasnici pripremali su se za ovaj veliki blagdan devetnicom koju su predvodili fra Anto Barišić, župnik Župe blaženog Ivana Pavla II u Petrinji, don Ivan Filipović, duhovnik zajednice Cenacolo, te fra Robert Perišić, župnik Župe Svetoga Križa u Zagrebu – Sigetu.
