Među zelenim burgundijskim brežuljcima skriva se malo francusko selo Taizé koje broji tek dvjestotinjak stalnih stanovnika. Ono što Taizé čini posebnim nisu plodna polja i bogati pašnjaci koji ga okružuju već ekumenska zajednica koju je 1940.-ih godina osnovao tada 25-ogodišnji brat Roger. Zajednica danas broji više od stotinu braće katolika i protestanata i dok dio njih živi u samom selu, dio putuje po cijelom svijetu, posebice po zemljama trećeg svijeta, i na taj način pomažu najugroženijim članovima današnjeg društva. Iako je zajednica otvorena za posjete tijekom cijele godine, najveći broj mladih posjećuje Taizé ljeti.
Jedna takva grupa od tridesetak vjernika iz Đakovačko-osječke nadbiskupije i Sisačke i Varaždinske biskupije uz pratnju povjernika za pastoral mladih Sisačke biskupije, vlč. Branka Koretića, uputila se 24. srpnja prema Taizéu. Neki od nas su tek trebali upoznati taizéovski način života, a neki su već imali bogato iskustvo i mnoge uspomene vezane uz Taizé, no svi smo krenuli s istim ciljem: kako bi proveli tjedan dana u iskrenoj molitvi, dubokom promišljanju i neposrednoj Božjoj blizini. Po dolasku u selo dočekao nas je tim dobrodošlice predvođen bratom Ulrichom koji je zadužen za hodočasnike s hrvatskog govornog područja. Za vrijeme našeg boravka u Taizéu, u selu se nalazilo i nekoliko hrvatskih obitelji, a brat Ulrich se tijekom cijelog tjedna susretao s nama i kroz razgovore nam pomagao da još dublje spoznamo otajstvo vjere. Nakon prvotnog uzbuđenja zbog dolaska, prepustili smo se pravilima i rasporedu Zajednice koji omogućuju normalno funkcioniranje i koordinaciju više od 3500 mladih hodočasnika s kojima smo tjedan dana dijelili život.
Dan smo započinjali katoličkom misom koju je svaki dan predvodio svećenik iz druge zemlje. Neopisiv je osjećaj dijeliti iskustvo sv. Mise s mladima iz cijeloga svijeta, a trenutci u kojima su mi trnci prolazili cijelim tijelom bila je molitva Oče naša. Moliti dok kraj sebe čuješ poznate i nepoznate jezike, ali znati i osjećati da svi govorite i vjerujete isto natjera te da osjećaš ponos i zahvalnost zbog pripadnosti jednoj, svetoj, katoličkoj i apostolskoj Crkvi. Za vrijeme jutarnje, podnevne i večernja molitve, u selu se obustavlja svaka druga aktivnost i cijela Zajednica okuplja se u impresivnoj crkvi Pomirenja koja prima do 6000 vjernika. Poseban dio svake molitve je tišina. Teško je reći ili napisati išta o tišini u Taizéu. To su trenutci posebne milosti u kojima je nemoguće čuti išta drugo osim samoga Boga kako ti govori i zove da uživaš u njegovoj beskonačnoj ljubavi. Nekima je taj osjećaj toliko dragocjen da odluče provesti cijeli tjedan u tišini i tada su na neki način udaljeni od svih ostalih hodočasnika. Ako netko želi sudjelovati u svim zajedničkim aktivnosti, a s vremena na vrijeme mu je potrebna ta blažena tišina, može posjetiti malu seosku crkvu ili izvor sv. Stjepana. Svaki dio dana u Taizéu ispunjen je aktivnostima. Prijepodne provodimo na biblijskom uvodu na kojemu jedan od braće tumači biblijski tekst predviđen za taj dan i u malim grupama raspravljamo o zadanoj temi. Često su te male grupe koje čini do 10 ljudi iz različitih zemalja najbolja prilika za otvaranje vidika jer iz prve ruke možeš saznati sve o drugim kulturama, načinima života i odnosu prema samome Bogu. Taizé je samoodrživa zajednica stoga u poslijepodnevnim satima sve poslove tamo rade sami hodočasnici. Mnogi mi ne vjeruju kad kažem iz vlastitog iskustva da sam se najviše zabavljala dok sam radila „najprljavije“ poslove: pranje wc-a ili suđa. Na kraju dana, mladi se mogu opustiti u dijelu sela nazvanom Oyak gdje nerijetko plešu i pjevaju.
Prilikom razgovora s jednim od braće iz Zajednice rekla sam mu kako osjećam da je u Taizéu Raj bliže zemlji, a on mi je u šali odgovorio: „Da, zato jer smo na brežuljku!“ Već četvrtu godinu za redom provodim svoje ljetne praznike tamo i nisam jedina koja se iznova vraća. Svake godine sretnem neko već otprije poznato lice, ali i ljude s kojima sam u kontaktu cijele godine i s kojima sam stvorila posebna prijateljstva. Taizé povezuje ljude na jedinstven način. Tamo nije bitno kojim jezikom govoriš, koje si vjeroispovijesti, jesi li učenik, zaposlen čovjek ili svećenik. Bitno je jedino da prihvaćaš druge kao što je Isus prihvaćao sve. To je mjesto u kojemu kroz rad, molitvu, tišinu i skromnost naučiš biti radostan vjernik u kojemu će drugi uvijek prepoznati Kristovo svjetlo.
Katarina Smernić
