Zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša,
Predavanje na Molitvenom doručku Sisačke biskupije
Sisak, Veliki Kaptol, 6. veljače 2026.
Savjest i opće dobro
Poziv katoličkim javnim službenicima u vremenu antropološke krize
Preuzvišeni biskupe Vlado, cijenjeni politički predstavnici i dužnosnici, uvaženi gradonačelnici, načelnici općina, ravnatelji ustanova, draga braćo svećenici i angažirani laici!
Čast mi je i zadovoljstvo biti danas s vama u srcu našega ponosnog i junačkog grada Siska. Sisačka biskupija i u novijoj je povijesti pretrpjela razaranja: prvo u Domovinskome ratu, a potom u potresu 2020. godine, koja su nas ostavila pred velikim izazovima duhovne i materijalne obnove.
Zahvaljujem sisačkom biskupu mons. Vladi Košiću na pozivu da na ovom molitvenom doručku progovorim o temi savjesti i općega dobra, osobito u kontekstu odgovornosti onih koji obnašaju javne službe. Ne govorim danas kao politički analitičar, niti kao nositelj ikakva političkoga programa, nego kao pastir koji, u svjetlu Evanđelja i crkvenoga nauka, želi podsjetiti na istinu o čovjeku i na moralne temelje društva.
Kao kršćani, pozvani smo savjest prosvijetljenu evanđeljem unijeti u javni prostor za dobrobit čitave društvene zajednice. „Ne suobličujte se ovomu svijetu“, opominje nas apostol Pavao u poslanici Rimljanima, „nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti da mognete razabirati što je volja Božja – što li je dobro, Bogu milo, savršeno” (Rim 12,2). Upravo o toj preobrazbi uma i srca, o savjesti i istini, te o njihovoj ulozi u izgradnji općega dobra, želimo promišljati slijedeći niz tema koje je papa Lav XIV. dotaknuo u svome obraćanju članovima diplomatskoga zbora akreditiranome pri Svetoj Stolici 9. siječnja 2026. godine.
1. Antropološka kriza
U središtu mnogih društvenih, političkih i kulturnih problema današnjice nalazi se duboka antropološka kriza, kriza razumijevanja tko je čovjek. Kada se izgubi istina o čovjeku, gube se i kriteriji dobra i zla, pravde i nepravde, slobode i odgovornosti.
Sveti Ivan Pavao II. upozoravao je da je korijen suvremene moralne krize upravo kriza razumijevanja prirode ljudske osobe. Kada se čovjeka više ne promatra kao stvorenje Božje, nego kao samoprojektirani subjekt, tada se gubi temelj ljudskoga dostojanstva. Bez Stvoritelja, čovjek postaje mjerilo samome sebi, a to uvijek završava relativizmom i samovoljom.
Drugi vatikanski sabor jasno kaže: „Ako božanski temelj i nada u vječni život nestaju, čovjekovo dostojanstvo trpi najteže povrede“ (GS, 21). Paradoks našega vremena jest u tome što tehnološki napredak ne rađa većom zaštitom ljudskoga dostojanstva, nego upravo suprotno.
Papa Lav XIV. primjećuje da živimo u kulturi koja nagrađuje učinkovitost, samodostatnost i performanse, dok Evanđelje pokazuje da se mjera ljudskosti ne određuje onim što možemo postići, nego našom sposobnošću da ljubimo i budemo ljubljeni. Krist raspeti razotkriva lažnu sliku samodostatnoga čovjeka. U svome obraćanju diplomatskome zboru Papa, slijedeći Augustinovu misao o razlikovanju Božjega i zemaljskoga grada, zaključuje da je naše vrijeme prilično sklono uskraćivati „pravo građanstva“ Božjemu gradu, a orijentirati se na zemaljski grad isključivo unutar njegovih granica. U poruci prigodom obilježavanja Dana sredstava društvenog priopćavanja (24. siječnja 2026.) sasvim jasno kaže da izazov s kojim se danas suočavamo „nije tehnološki, već antropološki“.
U suvremenome kontekstu svjedočimo ideologijama koje poriču naravni identitet čovjeka, muškarca i žene, tvrdeći da je to tek „društveni konstrukt” kojeg svatko može samovoljno mijenjati. Takvi pristupi, premda se predstavljaju znanstvenima, zapravo razgrađuju naravnu antropologiju. No, Crkva podsjeća: samo u Kristu čovjek u potpunosti otkriva samoga sebe i svoj uzvišeni poziv.
Antropologija bez Boga neminovno vodi društvu bez čvrstih moralnih temelja. Kada se izgubi istina o čovjeku, nestaje i istinska sloboda.
2. Kriza ljudskih prava
Iz antropološke krize izrasta druga: kriza ljudskih prava. Papa Lav XIV. govori o „kratkom spoju“ ljudskih prava koji nastupa kada „svako pravo postane autoreferencijalno, a osobito kada izgubi vezu sa stvarnošću stvari, njihovom prirodom i istinom“. Tada se temeljna prava, poput prava na život, savjest i vjersku slobodu, ograničavaju uime tzv. novih prava koja ne slijede prirodu stvari, a nerijetko su konstrukt raznih ideoloških agendi.
Nikada se više nije govorilo o pravima, a nikada čovjek nije bio ranjiviji. Kako je to moguće? Moguće je iz jednostavnoga razloga jer je vrlo teško ili nemoguće riješiti sukobljene zahtjeve za zaštitu prava ako ne postoji zajedničko razumijevanje ljudskoga dostojanstva. Ako se u rješavanju sukobljenih prava ne poštuju objektivni standardi naravnoga reda, onda prevagu odnosa moć i sila. Prema katoličkom nauku ti općeprihvaćeni standardi temelje se na Božjim zapovijedima i na naravnome zakonu koji „kao vrlo dobro djelo Stvoriteljevo, (…) postavlja nezaobilazan moralni temelj za izgradnju ljudske zajednice“ (KKC 1958).
Crkva ustrajno ponavlja potrebu ponovnog povezivanja prava s dužnostima i istinom. Svako pravo nosi odgovornost: odgovornost da se to pravo koristi za dobro, a ne za zlo. Upravo zato Ustav Republike Hrvatske i hrvatsko zakonodavstvo, prožeti duhom europske kršćanske tradicije, jamče prava u okviru općega dobra.
Crkva ne umanjuje važnost autentičnih ljudskih prava, nego ih štiti upravo njihovim ukorjenjivanjem u istini i naravnome zakonu. Ondje gdje zakon postane iznutra nepravedan, ne obvezuje u savjesti i „nikada nije dopušteno pokoriti mu se, niti sudjelovati u propagandi u njegovu korist, niti za njega glasovati“ (Ivan Pavao II., Evangelium vitae 73).
Demonstraciju kratkog spoja ljudskih prava imali smo i u nedavnome slučaju odluke Ustavnoga suda Republike Hrvatske koja je otvorila put surogat-majčinstvu, premda je ono u Republici Hrvatskoj izrijekom zabranjeno. Odluku matičara da odbije upis djeteta s neistinitim podacima o porijeklu tj. o biološkim roditeljima, Ustavni sud osporio je pozivanjem na djetetovo pravo na identitet. Možemo se doista pitati o kakvome identitetu govorimo kad je temeljno ljudsko dostojanstvo pogaženo svođenjem djeteta na proizvod po narudžbi, a žene na utrobu na iznajmljivanje.
3. Pomutnja jezika i pojmova
Jedan od najdubljih, a često podcijenjenih simptoma suvremene antropološke i moralne krize jest pomutnja u jeziku. Jezik nije neutralno sredstvo komunikacije; on oblikuje način na koji mislimo, kako prosuđujemo stvarnost i kako donosimo moralne odluke. Kada se riječi odvoje od stvarnosti koju bi trebale označavati, tada se ne urušava samo javni govor, nego i sposobnost razlučivanja istine i laži, dobra i zla.
Papa Lav XIV. upozorio je da se u suvremenim društvima sve češće pojavljuje ono što je nazvao „orvelovskim jezikom“: jezik koji se pod krinkom uključivosti, tolerancije i napretka zapravo pretvara u sredstvo ideološkoga pritiska. Riječi se ne koriste da bi opisale stvarnost, nego da bi je preoblikovale. Tako jezik prestaje služiti istini i postaje instrument moći.
Svjedoci smo toga na mnogim područjima. Moralna zla često se prekrivaju eufemizmima kako bi postala društveno prihvatljiva. Pobačaj se naziva „prekidom trudnoće“ ili „zdravstvenom uslugom“, kao da se ne radi o prekidu ljudskog života. Eutanazija se opisuje kao „dostojanstvena smrt“ ili „milosrdni čin“, iako se u svojoj biti radi o svjesnom oduzimanju života. Surogat-majčinstvo se predstavlja kao „čin solidarnosti“, dok se u stvarnosti dijete svodi na proizvod, a žena na sredstvo.
Takva semantička manipulacija nije bezazlena. Kada promijenimo riječi, mijenjamo i percepciju stvarnosti. Ako se zlo više ne naziva zlom, savjest se uspavljuje. Ako se istina relativizira, tada više ne postoji čvrsto tlo za moralno rasuđivanje. Papa s pravom upozorava da dijalog postaje nemoguć kada riječi izgube svoje sigurno značenje, jer tada više ne govorimo o istoj stvarnosti.
U središtu ove pomutnje nalazi se odbacivanje pretpostavke da stvarnost ima objektivnu narav koju ljudski razum može spoznati. Umjesto toga, nameće se subjektivizam: istina postaje stvar osobnoga osjećaja, a jezik sredstvo izražavanja tog osjećaja. No kršćanska antropologija polazi od suprotnoga uvjerenja: stvarnost prethodi našem tumačenju, dok je jezik pozvan služiti toj stvarnosti, a ne je preoblikovati po mjeri ideologije. Sv. Toma Akvinski uči da je istina podudaranje razuma i stvari (adaequatio rei et intellectus). Kada se ta veza prekine, razum gubi orijentaciju, a sloboda se pretvara u samovolju. Zato nije svejedno kako govorimo i koje pojmove prihvaćamo. Jezik nije samo pitanje stila, nego pitanje moralne odgovornosti.
Ova pomutnja posebno dolazi do izražaja u raspravama o ljudskom identitetu. Pojmovi poput „spola“, „roda“, „identiteta“ često se koriste neprecizno ili namjerno dvosmisleno. Biološke se datosti relativiziraju, a osobni doživljaj proglašava se jedinom mjerom stvarnosti. Takav pristup, premda se predstavlja kao oslobađajući, u konačnici ostavlja osobu bez uporišta. Ako identitet više nije ukorijenjen ni u naravi ni u odnosu s drugima, nego isključivo u promjenjivom osjećaju, tada osoba ostaje prepuštena nesigurnosti i tjeskobi.
I u hrvatskome društvu osjećamo posljedice te semantičke zbrke. Javne rasprave često su opterećene pojmovima koji se preuzimaju bez kritičkoga promišljanja. Tko upozori na nejasnoće ili proturječja, nerijetko se etiketira kao „nazadan“ ili „netolerantan“. Sama riječ savjest ponekad se u medijskom prostoru prikazuje kao prepreka slobodi, a ne kao njezin temelj. To je znak duboke krize razumijevanja slobode.
C. S. Lewis još je sredinom 20. stoljeća upozorio da pokušaj stvaranja vrijednosti iz puke ljudske volje, bez oslonca na objektivnu stvarnost, mora završiti katastrofom. Društvo koje gubi zajednički jezik o dobru i zlu proizvodi, kako on kaže, „ljude bez grudi“ – ljude koji više nemaju unutarnju sposobnost da prepoznaju i zavole dobro.
Zato je jedna od glavnih zadaća kršćana u javnom prostoru obnova jezika. Ne agresijom, ne nametanjem, nego jasnoćom, strpljivošću i vjernošću istini. To znači nazivati stvari njihovim pravim imenom: dijete u majčinoj utrobi nazvati djetetom, brak zajednicom muškarca i žene, savjest unutarnjim sudom razuma o dobru i zlu. Ne zato da bismo nekoga povrijedili, nego zato da bismo stvarnosti vratili njezino istinsko značenje i da bismo u konačnici govorili istinu. Ako želimo autentičan dijalog u društvu, moramo se ponovno složiti barem oko značenja riječi. Bez toga nema ni razuma, ni prava, ni općega dobra. Obnova društva započinje obnovom jezika, a obnova jezika započinje vjernošću istini.
4. Sloboda savjesti i vjere
U središtu svakog istinski slobodnog društva nalazi se sloboda savjesti. Ona nije dodatak demokraciji niti povlastica pojedinih skupina, nego unutarnji temelj svake istinske slobode. Ondje gdje se savjest poštuje, društvo ostaje humano; ondje gdje se savjest guši, sloboda se pretvara u privid, a demokracija u tehniku moći.
Savjest, u kršćanskom razumijevanju, nije subjektivni osjećaj ni privatno uvjerenje koje svatko proizvoljno oblikuje. Ona je, kako Crkva naučava, unutarnji sud razuma kojim osoba prepoznaje moralnu kakvoću konkretnoga čina. Savjest nije izvor istine, nego njezin svjedok. Zato sloboda savjesti ne znači pravo da svatko čini što hoće, nego pravo i dužnost da čini ono što je ispravno i dobro.
Upravo zato Katolička Crkva s posebnom ozbiljnošću brani slobodu savjesti i s njom povezano pravo na priziv savjesti. Riječ je o pravu koje se aktivira onda kada pozitivni zakon, profesionalni nalog ili društveni pritisak zahtijevaju čin koji je u suprotnosti s moralnim zakonom. U takvim situacijama, vjernik, ali i svaki čovjek dobre volje, ne samo da smije, nego mora slijediti siguran sud svoje savjesti (usp. KKC 1790). Katekizam nas također podsjeća: „Građanin je u savjesti obvezan da ne slijedi propise građanskih vlasti kad su im nalozi suprotni zahtjevima ćudoređa, osnovnim pravima osobe ili nauku Evanđelja“ (KKC 2242). To nije poziv na anarhiju, nego na hijerarhiju vrijednosti: Božji zakon i dostojanstvo ljudske osobe imaju prednost pred svakim ljudskim propisom.
U suvremenim društvima primjećujemo zabrinjavajući trend: sloboda savjesti sve se češće tolerira samo dok ostaje skrivena u privatnosti. Kada savjest progovori u javnome prostoru – osobito u pitanjima života, obitelji, bioetike ili odgoja – tada se počinje doživljavati kao prijetnja. Liječnicima, farmaceutima, učiteljima i drugim djelatnicima poručuje se, izravno ili neizravno, da savjest ostave po strani ako žele biti „profesionalni“.
No savjest se ne može ostaviti po strani, jer ona nije dodatak osobi, ona je središte osobnoga identiteta. Društvo koje zahtijeva od svojih građana da djeluju protiv vlastite savjesti, dugoročno proizvodi ili poslušnike bez odgovornosti ili pobunjenike bez povjerenja. Ni jedno ni drugo ne vodi općemu dobru.
Sa slobodom savjesti nerazdvojivo je povezana sloboda vjere. Drugi vatikanski sabor u deklaraciji Dignitatis humanae jasno uči da nitko ne smije biti prisiljen djelovati protiv svoje savjesti, osobito u stvarima vjerovanja, a papa Benedikt XVI. naglašavao je da je vjerska sloboda prvo ljudsko pravo jer se tiče odnosa osobe s istinom i s Bogom.
Papa Lav XIV. upozorava da se u nekim suvremenim društvima vjerska sloboda sve češće svodi na puko „dopuštenje“, umjesto da se priznaje kao temeljno pravo. Naviještanje evanđeoskih istina, osobito kada se dotiču dostojanstva nerođenih, obitelji ili slabijih, nerijetko se ograničava pod izlikom političke korektnosti ili ideološke neutralnosti. No, društvo koje se boji istine o čovjeku, boji se i vlastite budućnosti.
I u našemu hrvatskom kontekstu pitanje priziva savjesti posebno je aktualno. Svjedočimo pritiscima na zdravstvene djelatnike koji odbijaju sudjelovati u pobačajima, kao i pokušajima da se priziv savjesti ograniči ili relativizira. Takvi pritisci ne jačaju društveno tkivo ni zdravstveni sustav, nego ga moralno razgrađuju. Nije savjest ta koja ugrožava društvo, nego njezino sustavno potiskivanje.
U tome svjetlu posebno snažno svijetli primjer blaženoga Alojzija Stepinca. Njegova savjest nije bila politički projekt, nego plod vjernosti Kristu. Kada je stajao pred sudom, bio je svjestan da ne brani samo sebe, nego slobodu vjere i dostojanstvo Crkve. Režimi su prolazni, ali savjest koja ostaje vjerna istini ima trajnu snagu. Stepinčeva sudbina podsjeća da trpljenje radi savjesti nije poraz, nego sjeme buduće slobode.
Zdrava demokracija ne smije se bojati ljudi savjesti. Naprotiv, ona ih nasušno treba. Stoga: „Tko se poziva na prigovor savjesti mora biti zaštićen ne samo od kaznenih mjera, nego i od bilo koje štete na zakonskom, disciplinskom, ekonomskom i stručnom planu“ (Ivan Pavao II., Evangelium vitae, 74). Ljudi koji su spremni platiti cijenu za ono što drže istinitim i dobrim, jamstvo su da politika neće postati puka tehnika upravljanja interesima. Katolici u javnome životu ne traže privilegije, nego prostor u kojemu će moći živjeti i djelovati u skladu sa svojom savješću.
Sloboda savjesti i sloboda vjere nisu prijetnja pluralizmu, nego njegov preduvjet. Društvo koje poštuje savjest svojih članova, gradi povjerenje. A bez povjerenja nema ni zajedništva, ni općega dobra.
5. Dostojanstvo života od začeća do prirodne smrti
U samome središtu kršćanske antropologije nalazi se istina da je ljudski život svet. On nije proizvod okolnosti, društvenih planova ili osobnih odluka, nego dar Božji. Upravo zato život ne pripada ni državi, ni pojedincu, ni tržištu, nego Bogu, koji ga povjerava čovjeku na odgovorno čuvanje. Odnos prema životu uvijek je lakmus-papir stvarnoga humanizma jednoga društva.
Papa Lav XIV. u svojim istupima dosljedno naglašava da se kvaliteta društva mjeri njegovim odnosom prema najslabijima. Društvo koje štiti samo snažne, zdrave i produktivne, dok zanemaruje ili uklanja nerođene, bolesne i starije postupno razgrađuje vlastite moralne temelje. Nije slučajno da se u kulturama koje su prihvatile logiku selekcije života širi osjećaj nesigurnosti i straha jer kada se jednom dopusti da se život mjeri korisnošću, nitko više nije siguran.
Crkva od početka naviješta istinu da ljudski život započinje začećem i da od toga trenutka nosi puno dostojanstvo osobe. To nije isključivo vjersko uvjerenje, nego istina koja se oslanja i na razum i na znanstvenu spoznaju. Ipak, unatoč toj jasnoći, suvremena društva često legaliziraju pobačaj, predstavljajući ga kao pravo ili zdravstvenu uslugu. Takav jezik prikriva činjenicu da je riječ o svjesnom prekidu ljudskoga života, odnosno o ubojstvu. Sveti Ivan Pavao II. u enciklici Evangelium vitae govori o kulturi života i kulturi smrti. To nisu retoričke etikete, nego duboko suprotstavljeni pogledi na čovjeka. Kultura života polazi od uvjerenja da je svaki život vrijedan zaštite, dok kultura smrti prihvaća ideju da se neki životi mogu smatrati „nepoželjnima“. U tome je kontekstu Papa izrekao snažnu i često citiranu misao: „Narod koji ubija svoju djecu, narod je bez budućnosti.“ Ta rečenica nije politička provokacija, nego antropološka dijagnoza.
No, obrana života ne završava rođenjem. Jednako ozbiljan izazov predstavlja i eutanazija, koja se u nekim društvima prikazuje kao čin milosrđa. Crkva jasno uči da se istinsko suosjećanje ne sastoji u uklanjanju patnika, nego u uklanjanju patnje koliko god je to moguće, uz pratnju, blizinu i skrb. Palijativna medicina i skrb u hospicijima konkretni su izrazi kulture života, jer potvrđuju da život ima vrijednost i onda kada više nije produktivan ili samostalan.
U tom kontekstu valja spomenuti i surogat-majčinstvo, koje se sve češće pokušava normalizirati. Premda se često predstavlja kao čin solidarnosti ili pomoći neplodnim parovima, u svojoj biti ono razgrađuje dostojanstvo i djeteta i žene. Dijete se pretvara u predmet ugovora, a majčinstvo u uslugu. Takva praksa ne liječi rane neplodnosti, nego stvara nove nepravde, često na račun socijalno najugroženijih žena i temeljnih prava na obitelj, zaštitu i dobrobit djece. Kultura života zahtijeva dosljednost. Nije uvjerljivo braniti život u jednom njegovu stadiju, a zanemarivati ga u drugom. Zato Crkva jednako snažno brani nerođene, bolesne, osobe s invaliditetom, starije, migrante i izbjeglice čije se dostojanstvo nerijetko umanjuje. Svaki ljudski život, bez obzira na dob, stanje ili podrijetlo, nosi istu vrijednost.
U hrvatskome društvu pitanje zaštite života povezano je i s demografskom krizom. Pad nataliteta nije samo posljedica ekonomskih okolnosti, nego i kulturnog mentaliteta koji rađanje djece doživljava kao teret ili prepreku samorealizaciji. Kada se javne politike, ali i medijski diskurs, neprestano usredotočuju na individualnu udobnost, a zanemaruju vrijednost roditeljstva, ne treba se čuditi demografskom padu.
Zato je potrebno stvarati okruženje u kojemu se majke ne osjećaju same, u kojemu obitelji dobivaju stvarnu potporu, a nerođeni život zaštitu. Zakoni imaju važnu ulogu, ali nisu dovoljni ako ih ne prati kultura solidarnosti i osobne odgovornosti. Društvo koje doista cijeni život ulaže u obitelji, u skrb za bolesne i starije, u dostupnu palijativnu skrb i u programe pomoći trudnicama u teškim situacijama.
Kristove riječi: „Dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju“ (Iv 10,10) sažimaju kršćanski pogled na život. Obrana života nije negativna zabrana, nego pozitivni pristanak na puninu života. To je poziv da se život prihvati, zaštiti i njeguje u svim njegovim fazama.
Ako želimo graditi opće dobro, moramo započeti upravo ovdje: na zaštiti ljudskoga života. Društvo koje čuva život, čuva i vlastitu budućnost. Društvo koje relativizira život, relativizira sve, pa i samo sebe.
6. Obitelj
Govoreći o dostojanstvu ljudskoga života, ne možemo zaobići obitelj, jer upravo je ona prostor u kojemu život biva prihvaćen, zaštićen i oblikovan. Obitelj utemeljena na braku muškarca i žene nije tek jedna od društvenih institucija, nego temeljna zajednica života i ljubavi, prethodna svakoj državi i svakom političkom poretku. Ondje gdje se obitelj čuva i jača, društvo ima budućnost; ondje gdje se obitelj razgrađuje, društvo slabi iznutra.
Drugi vatikanski sabor jasno ističe da je obitelj „temeljna stanica društva“ te da svi koji imaju odgovornost u javnome životu „moraju učinkovito pridonositi promicanju njezina dobra“ (usp. GS 52; KKC 2207). Obitelj nije privatni luksuz pojedinaca, nego opće dobro cijeloga društva. Zato napadi na obitelj – bilo ideološki, bilo zakonodavni – nikada nisu neutralni, nego uvijek imaju dugoročne posljedice.
Papa je jasno osudio „progresivnu institucionalnu marginalizaciju obitelji“ koja rezultira podcjenjivanjem njezine nezamjenjive društvene uloge.
U suvremenim društvima, pa i u našemu hrvatskom kontekstu, obitelj se suočava s višestrukim pritiscima: ekonomskom nesigurnošću, iseljavanjem mladih, relativizacijom braka, kulturnim porukama koje roditeljstvo prikazuju kao teret, a ne kao dar. Kada se braku oduzme njegova posebnost, kada se roditeljstvo svede na jednu od opcija samorealizacije, tada se razara naravni okvir u kojem dijete može rasti u sigurnosti.
Sveto pismo nam već na prvim stranicama pokazuje Božji naum: „Stvori Bog čovjeka na sliku svoju… muško i žensko stvori ih“ (Post 1,27). Brak muškarca i žene nije ljudska konstrukcija, nego dio stvoriteljskoga reda. Isus taj red potvrđuje i uzdiže na dostojanstvo sakramenta dajući bračnoj ljubavi snagu vjernosti, žrtve i plodnosti. Obitelj izrasla iz takvoga braka postaje „kućna Crkva“, mjesto gdje se vjera prenosi životom, a ne samo riječima.
Demografska kriza s kojom se Hrvatska suočava nije samo pitanje statistike, nego znak dublje krize vjere i nade. Društvo koje ne vjeruje u budućnost, teško se odlučuje za djecu. Naše društvo treba mentalitet dobrodošlice životu. Treba nam ponovno ozračje u kojem se rađanje djece slavi kao najveći blagoslov i radost, a ne problem. Zato su potrebne i konkretne mjere: pravedna obiteljska politika, dostupni vrtići, porezne olakšice, sigurnost rada. No nijedna mjera neće biti dovoljna bez promjene mentaliteta: bez kulture koja rađanje i obitelj ponovno prepoznaje kao blagoslov.
Braniti obitelj ne znači zatvarati oči pred njezinim ranama. Raspadnuti brakovi, nasilje u obitelji, ovisnosti i siromaštvo stvarne su rane našega društva. Crkva ne idealizira obitelj, ali vjeruje u njezinu snagu. Rješenje tih rana ne nalazi se u relativizaciji braka, nego u njegovu jačanju, u praćenju obitelji, u pastoralu koji liječi, a ne osuđuje.
Obitelj je mjesto gdje se uči odgovornost, solidarnost i poštivanje drugoga. Dijete koje raste u stabilnoj obitelji lakše će postati odgovoran građanin. Zato je svaka javna odluka, od porezne politike do urbanističkog planiranja, ujedno i obiteljska odluka. Postaviti „obiteljski filter“ u donošenju zakona nije ideološki čin, nego čin razboritosti.
Ako želimo graditi društvo koje ima budućnost, moramo ponovno prepoznati istinu da braniti obitelj znači braniti čovjeka. Bez snažnih obitelji nema ni snažnog društva, ni održive demokracije, ni trajnog općega dobra.
7. Mir i međunarodni poredak
Razmišljanje o miru i međunarodnome poretku ne može ostati apstraktno niti udaljeno od naše stvarnosti. Mir se ne tiče samo diplomatskih odnosa velikih sila; on se uči, živi i gubi u konkretnim društvima, u jeziku kojim govorimo jedni o drugima, u načinu na koji vodimo političke rasprave i u kulturi dijaloga, ili njezinu izostanku.
Papa Lav XIV. upozorava da slabljenje međunarodnog poretka nije samo posljedica geopolitičkih interesa, nego dublje moralne krize: gubitka povjerenja, relativizacije istine i zamjene prava logikom moći. Ta se ista dinamika, u umanjenom obliku, prepoznaje i u nacionalnim političkim kulturama. Ondje gdje se politika svede na nadmetanje bez etičkih kriterija, ondje se mir nagriza iznutra.
Hrvatski javni prostor, nažalost, često odražava tu napetost. Umjesto kulture argumenta i razboritosti, svjedoci smo kulture etiketiranja, brzih osuda i medijskih linčeva. Politički protivnik ne doživljava se kao sugovornik, nego kao neprijatelj. Riječi postaju oružje, a javni govor polje stalne konfrontacije. Takva klima ne rađa povjerenje, nego umor, cinizam i povlačenje građana iz javnog života.
Iskustvo Domovinskoga rata daje našemu narodu posebnu odgovornost. Mi znamo koliko je krhka sloboda i koliko je visoka cijena mira. Upravo zato hrvatska politička kultura ne bi smjela biti kultura trajnoga sukoba, nego kultura odgovornog sjećanja i zrele slobode. Branitelji nisu dali život da bi se sloboda pretvorila u neprestano međusobno ponižavanje, nego da bi se izgradilo pravedno i dostojanstveno društvo.
Misao svetoga Augustina da su države bez pravde tek „velike razbojničke družine“ snažno odjekuje i danas. Kada se izgubi osjećaj za pravednost i opće dobro, politika se pretvara u tehniku upravljanja interesima. Tada više ne govorimo o služenju, nego o dominaciji. A ondje gdje nema služenja, nema ni mira. Mir u društvu započinje poštovanjem istine. Bez istine nema povjerenja, a bez povjerenja nema ni stabilnosti. Politička kultura koja relativizira istinu ili je prilagođava trenutačnim interesima, dugoročno razara samu sebe. Kršćanska vjera ovdje ne nudi politički program, nego moralni kompas: poziv na istinoljubivost, razboritost i odgovornost.
Papa Lav XIV. diplomate podsjeća da trajni mir zahtijeva „poniznost istine i hrabrost oprosta“. U hrvatskome kontekstu to znači sposobnost da se priznaju pogreške, da se napusti retorika stalne podjele na „naše“ i „njihove“ i da se političko neslaganje ne doživljava kao prijetnja, nego kao prilika za razlučivanje. Oprost ne znači zaborav nepravde, nego odbijanje da ona i dalje upravlja našim odnosima.
Katolički socijalni nauk nudi jasne kriterije za obnovu političke kulture: opće dobro iznad partikularnih interesa, solidarnost umjesto isključivosti, supsidijarnost umjesto centralizacije moći. To nisu crkvene parole, nego racionalni temelji zdravoga društva. Društvo koje ih zanemari, postaje plodno tlo za polarizaciju i nestabilnost.
Katolici, osobito oni u javnoj službi, pozvani su biti kvasac drukčijega stila politike: stila koji ne ponižava, ne manipulira i ne instrumentalizira strah. Mir nije slabost, nego snaga koja proizlazi iz pravednosti. Kristove riječi: „Blago mirotvorcima“ nisu pobožni ideal, nego realističan put za društvo umorno od sukoba.
U tom smislu, hrvatski javni govor i politička kultura bit će onoliko zdravi koliko budu utemeljeni na moralno oblikovanim savjestima. Bez toga, ni najbolji zakoni, ni najpametnije strategije neće donijeti mir.
Upravo ovdje dolazimo do ključne točke ovoga promišljanja.
8. Umjesto zaključka: katolički doprinos općemu društvenom dobru
Ako mir u svijetu, stabilnost država i zdravlje političke kulture ovise o istini, pravednosti i odgovornosti, tada se moramo zapitati: gdje se te vrijednosti rađaju? Ne rađaju se u zakonima, nego u ljudskim srcima. Ne nastaju u institucijama, nego u savjestima onih koji tim institucijama služe. Zato se svaka rasprava o miru, o obitelji, o životu i o društvu na kraju vraća na jedno temeljno pitanje: kako oblikujemo savjest? Ako savjest izgubi orijentaciju, društvo gubi smjer. Ako se savjest odvoji od istine o čovjeku, sloboda se pretvara u samovolju, a politika u borbu interesa.
U tom svjetlu, završni poziv ovoga govora nije politički, nego duboko osoban i duhovan: poziv na obnovu savjesti kao temelja svakoga općeg dobra. Jer samo savjest prosvijetljena istinom može izgrađivati društvo koje se neće urušavati sukobima, nego će rasti i napredovati u nadi.
Upravo tu leži jedinstveni doprinos Katoličke Crkve, osobito njezina socijalnoga nauka. Crkva nije utopijski projekt, niti politički program. Ona je povijesno provjerena zajednica koja već dvije tisuće godina čuva ono što je suvremenome svijetu najpotrebnije: sklad vjere i razuma, slobode i istine, osobe i zajednice. Njezino učenje o ljudskome dostojanstvu, naravnome zakonu, općemu dobru, pravednosti, solidarnosti i supsidijarnosti nije zastarjelo; naprotiv, pokazuje se danas proročki aktualnim. Kriza Zapada – moralna, demografska, kulturna – nije posljedica prevelike prisutnosti kršćanstva, nego njegova sustavnoga potiskivanja.
Naše hrvatsko društvo stoji pred sličnim izazovom. I mi osjećamo gubitak moralnoga kompasa, slabljenje društvene povezanosti, nepovjerenje u institucije, strah od budućnosti. Često tražimo rješenja u ekonomskim mjerama, zakonima ili administrativnim reformama. Sve je to potrebno, ali bez unutarnje obnove savjesti i bez jasnoga odgovora na pitanje tko je čovjek i čemu je pozvan, sve ostaje krhko i prolazno.
Katolička Crkva nudi nešto radikalno drugačije: ne samo ideje, nego formaciju osoba; ne samo vrijednosti, nego i institucije koje te vrijednosti prenose i utjelovljuju. Njezina struktura, istodobno hijerarhijska i duboko zajedničarska, omogućila je da vjera ne ostane privatni osjećaj, nego da postane kulturna, odgojna i društvena snaga. Župa, obitelj, karitativne ustanove, škole, bolnice – to su konkretna mjesta gdje se dobro društvo već sada gradi, odozdo, u svakodnevici.
Zato je ključno shvatiti: Crkva ne traži privilegije, nego priliku. Priliku da oblikuje savjesti. Priliku da njezin glas bude saslušan u javnome prostoru. Priliku da njezino iskustvo, prokušano tijekom stoljeća, pridonese obnovi društva koje se umorilo od eksperimenata bez duše.
Ovdje se posebno obraćam vama koji nosite odgovornost u javnome životu. Dobro društvo ne nastaje samo zakonima, nego ljudima čije su savjesti oblikovane istinom. Ako savjest izgubi orijentaciju, ni najbolji zakoni neće donijeti pravdu. Ako se odvoji razum od moralne istine, sloboda se pretvara u samovolju, a prava u sredstvo moći.
Katolička vjera, posebno njezin socijalni nauk, poziva nas na zahtjevnu, ali oslobađajuću zadaću: da istinu tražimo razumom koji se ne zatvara transcendentnoj dimenziji ljudske osobe, da svoje savjesti oblikujemo u skladu s vječnim zakonom koji čovjek sam sebi ne daje, nego ga otkriva i da živimo odgovorno u zajednici. Crkva nas uči da nema istinskoga zalaganja za opće dobro bez osobne kreposti, niti zdrave politike bez moralno oblikovanih osoba. U tome smislu, prepoznati priliku obnove društva u ključu katoličkoga socijalnog nauka znači dati priliku razumu da ne izgubi smjer, slobodi da ne postane destruktivna i društvu da ponovno pronađe zajednički temelj.
Ako želimo budućnost u kojoj će Hrvatska biti više od administrativne cjeline – ako želimo zajednicu solidarnosti, pravednosti i nade – tada moramo imati hrabrosti priznati: bez duhovne i moralne obnove nema ni društvene obnove. Katolička Crkva ne nudi savršeno društvo na zemlji, ali nudi najrealističniji put prema društvu koje je ljudskije, pravednije i otpornije na krize.
Zato ovaj zaključak nije teorijski, nego je poziv: dati razumu prosvjetljenom vjerom priliku u javnome životu, u zakonodavstvu, u odgoju, u kulturi, u oblikovanju savjesti. Ne kao nostalgiju za prošlošću, nego kao odgovoran izbor za budućnost.
Narod koji izgubi istinu o čovjeku, izgubit će i društvo. A narod koji se ponovno usudi graditi na istini, razumu i moralnoj odgovornosti, ima budućnost.
Neka nam u tome Gospodin udijeli mudrost razlučivanja, hrabrost svjedočenja i postojanost u dobru.
Hvala lijepa na pozornosti.