Mons. Tomo Knežević

Predavanje svećenicima, djelatnicima Ordinarijata i dijelu djelatnika Caritasa Sisačke biskupije: 5. studenog 2026.!

Predgovor

Preuzvišeni gospodine biskupe,

Draga braćo svećenici, redovnici i redovnice koji pripadate i djelujete u Sisačkoj biskupiji,

Dragi djelatnici Caritasa Sisačke biskupije,

Odmah na početku iskrena zahvala za susret i razgovor s Vašim biskupom prijateljem i poznanikom nas braće Kneževića mons. Tome i vlč. Stipe za vrijeme njegova ovogodišnjeg dolaska u Vrhbosansku nadbiskupiju i slavljenje zaštitnika župne crkve i župe Zavidovići u Središnjoj Bosni na svetkovnu zaštitnika ove župu sv. Josipa, 19. ožujka 2026. godine. Posebno mu zahvaljujem za širinu njegova hrvatskog i katoličkog srca prema sunarodnjacima izvan Republike Hrvatske, posebno u Središnjoj Bosni i našoj rodnoj župi Čajdraš u Vrhbosanskoj nadbiskupiji. Isto tako izričem Vama subraći nazočnim svećenicima s kojima sam studirao u Sarajevu ili su bili moji studenti. Posebna zahvala aktualnoj ravnateljici i djelatnicima Caritasa Sisačke biskupiji s kojima sam stalno bio karitativno povezan za vrijeme moga desetogodišnjeg vođenja Caritasa Bosne i Hercegovine, ali i tijekom moga jednogodišnjeg ratnog vođenja Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije 1992./1993. godine u opkoljenom gradu Sarajevu. I zato biskupe Vlado, hvala Ti za poziv, uz napomenu kako ću učiniti sve da ovi trenuci karitativnog zajedništva budu plodonosni za Sisačku biskupiju, poglavito za svećenike, redovnike i redovnice, bez obzira na biskupijsku i provincijsku pripadnost, kao i za aktualne djelatnike Caritasa Sisačke biskupije. Ravnateljstvo Vašeg biskupijskog Caritasa prema nama u Bosni i Hercegovini pokazivalo je jednu ljudsku, hrvatsku, vjerničku i karitativnu širinu.

Svjesni smo kako se Katolička Crkva temelji na tronošcu: liturgija, caritas i navjestiteljska služba/misije. Isto tako svjesni smo činjenice kako Caritas spada među brojne teme koje uvijek imaju svoju aktualnost, bez obzira na okruženje i situaciju u Crkvi i u društvu. Stalno se treba posvećivati dovoljna pozornost, jer smo svjesni činjenice „dok je svijeta i vijeka bit će i siromaha“. Uglavnom duhovno i materijalno najviše živimo od liturgije, karitativna širina ima svoju stalnu snagu u životu opće i mjesne Crkve, ali i naše svjedočko življenje kako riječju tako i iskrenim vjerničkim i svećeničkim življenjem, mi bismo rekli misijskim poslanjem, stalni su poziv i izazov za sve krštenike u Crkvi.

Veliki dio nas ovdje nazočnih svjestan je povijesti nastanka, Sisačke biskupije, a s njom nastanka i izgradnje njezina biskupijskog Caritasa i svih pokušaja izgradnje župnih Caritasa diljem Vaše slobodan sam reći mlade biskupije. I kod Vas u Sisačkoj biskupiji postoji stalna obveza, i stalno nastojanje, poglavito Vašeg biskupa i svećenika, redovnika i redovnica, oko izgradnje nacionalnog tj. Hrvatskog Caritasa, a posebno biskupijskog i župnih Caritasa i svih njegovih ustanova i projekata. Na žalost, u našim svećeničkim i vjerničkim glavama dobrano je prisutna misao kako nam je dovoljan Kruh sv. Ante u pokazivanju kršćanske, vjerničke i karitativne širine, komunistički sustav je prošlost, Domovinski rat je prošao, usprkos dolaska brojnih izbjeglica i prognanika uglavnom sunarodnjaka, uz napomenu kako je neočekivano i na ove prostore Banovine stigao razorni potres od kojega se niste oporavili do današnjeg dana kao i sva pitanja vezano na minuli Domovinski rat i poraće. Brojni sve do današnjeg dana kucaju na naša vrata, ne samo osobe u potrebi, nego i oni iz dalekih azijskih i afričkih zemalja ili iz Ukrajine tražeći novi dom i Domovinu, pa i u Republici Hrvatskoj. I Vaša biskupija je na takozvanom Balkanskom put iz istočne i južne Europe, poglavito graničeći s Bosnom i Hercegovinom.

Svima na prostoru i Sisačke biskupije, bilo katolicima bilo nekatolicima i svima kojima je Republika Hrvatska služila i još uvijek služi kao tranzitni put, poznato je ime Caritasa, a koje izgovaraju sa zahvalnošću i poštovanjem, iako najvećim dijelom nisu katolici i kršćani. Ali mali i neznatni broj pojedinaca i ustanova na prostoru Banovine i cijele Sisačke biskupije pokatkada ima drugačije mišljenje i drugačiji stav prema ovoj karitativnoj ustanovi Katoličke Crkve i Sisačke biskupije, posebno iz političkih i interesnih razloga.

Treba istaknuti kako je ovo jedna od tema o kojoj se rado govori i piše, te koja uvijek ima svoju aktualnost, bez obzira o kojemu se vremenu radi i na kojem prostoru djeluje ova karitativna ustanova. Ne samo što je Caritas tijekom minuloga ratnog i poratnog vremena na prostoru Jugoistočne Europe mnogima spasio život, nego i zato što je to ustanova u kojoj dolazi do punog izražaja konkretna kršćanska ljubav, širina i solidarnost kršćanskog i katoličkog srca, nadilazeći sve uspostavljene ovozemaljske granice. Ne bi se trebalo prepustiti sivilu i beznađu svakodnevnice, nego se treba posvetiti ovom prevažnom pitanju kako bi se i u današnje vrijeme pomoglo bližnjemu u njegovim ovozemaljskim nevoljama. Sva ta ljudska i vjernička odgovornost trebala bi biti trajni nalog i trajna obveza.

Tijekom minuloga komunističkog sustava pa do obnove rada, samo mali broj ljudi na prostorima naše ovozemaljske domovine, osim povlaštenih – među koje spadaju i brojni radnici takozvani „Gastarbeiteri“ iz Zapadne Europe – i brojni čitatelji katoličkih tiskovina, čuo je za postojanje i susreo se s konkretnim radom i plodovima Caritasa na prostoru svoga tadašnjeg življenja. Makar su to bile male i skromne informacije, ipak su nešto značile. Za Caritas se posebno moglo čuti u njemačkom i francuskom govornom području i to u Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj, Luksemburgu, Francuskoj i Belgiji ili u nekoj drugoj europskoj zemlji, ali pod drugim imenom, kao na primjer u Francuskoj „Secours Catholique“ („Katolička pomoć“)[1]. I u propovijedima po našim crkvama ili nakon neke velike katastrofe čulo se preko tadašnjih medija kako su biskupijski Caritasi, uglavnom preko župnih zajednica, žurno intervenirali i priskočio u pomoć kao na primjer nakon zemljotresa u Banjoj Luci, 27. listopada 1969. godine. Najveći broj između nas i u našem okruženju svoje poznavanje i potrebu upoznavanja Caritasa svodio je na prigodno karitativno djelovanje ove crkvene ustanove, bilo kao pomoć pojedincu bilo ustanovi. Mislilo se kako je ona potrebna samo u pojedinim životnim situacijama kao što su ratovi, potresi, poplave, velike suše i druge veće ili manje životne i prirodne nepogode i katastrofe. Temeljem rečenoga nije ni čudo da je Caritas bio i na našim prostorima za sve žitelje jedna velika nepoznanica. Nisu svi bili iste sreće da malo bolje upoznaju i budu dio raznih aktivnosti ove karitativne ustanove Katoličke Crkve. I zato nas danas ne trebaju čuditi ni reakcije i nas svećenika kako Caritas kao ustanovu više ne trebamo, jer su ratovi na našim prostorima završili, sve je manje siromašnih, država se mora skrbiti za svoje žitelje, a škrabice Kruha sv. Ante dovoljne su za sve karitativne potrebe današnjice, siromaha, beskućnika i svih onih koji pokucaju na naša vrata.

Za vrijeme bivše države i njezinog bezbožnog komunističkog režima svima je bio poznat jedino „Crveni križ“ pod imenom „Crveni krst“, koji je bio i ostao vladina karitativna ustanova koja je slijedila naputke vladajuće politike. Skupljao je „dragovoljne“ priloge na razne načine, počevši od pojedinaca pa preko radnih organizacija, škola i drugih državnih ustanova. Imao je i svoje projekte od kojih je veliki dio itekako bio politički i ideologijski obojen s obzirom na zemlju i projekt kamo su išla prikupljena materijalna dobra. Često je to bila i politička, čak i vojna pomoć takozvanim „prijateljskim“ zemljama diljem svijeta.

Čuvši za Caritas poglavito Caritas Zagrebačke nadbiskupije, kojoj ste i vi u to vrijeme pripadali, ili nakon prvih demokratskih izbora na prostorima bivše države, devedesetih godina prošlog stoljeća, i ubrzo nakon početka Domovinskog rata, prvo u Republici Hrvatskoj, a zatim u Bosni i Hercegovini i na Kosovu, običan čovjek, bio on katolik ili nekatolik, na svoj je način izgovarao tu latinsku riječ caritas, koja je u istom obliku zadržana kako u hrvatskom, tako i u drugim jezicima ovog prostora i šire. Jedni su je čitali i izgovarali na jedan, a drugi opet na drugi način. Unatoč tim jezičnim poteškoćama, svakome je ovo ime ulazilo u glavu, posebno u srce. Pri tom je ulijevala koliku-toliku sigurnost i pouzdanje. Danas, nakon više desetljeća, nitko više nema takvih poteškoća, nego je ova službena karitativna ustanova Katoličke Crkve dio naše stvarnosti s kojom se i danas prema konkretnim materijalnim mogućnostima može računati i na nju osloniti. Svjesni smo kako je prema svojim trenutnim mogućnostima Caritas spreman svima pomoći, a u svemu karitativnom radu svojom širinom nadilazi razne ovozemaljske granice kako bi pomogla bratu čovjeku u nevolji, bez obzira na njegovu nacionalnu i vjersku pripadnost. O tome najbolje govore i svjedoče zadnjih godina brojni migranti čiji Balkanski putovi iz Jugoistočne Europe preko Bosne i Hercegovine, posebno Republike Hrvatske, vode prema Zapadnoj Europi.

Što je brže propadala bivša država i njezin bezbožni komunistički sustav, kojeg – nažalost – još i danas jedan dobar dio žitelja i ovog podneblja naziva „socijalističkim“ umjesto „komunističkim“ i za kojim žali u brojnim društvenim strukturama i u člancima lijepog broja novinara, kao što su nekoć žalili Židovi za egipatskim loncima, to se sve više povećavao broj onih koji su trebali pomoć i potporu. Kad se nad narode i prostore bivše države, među koje spada i hrvatski narod, nadvili tmurni oblak rata i sporadičnih ratnih sukoba i kad je neželjeni rat došao, prvo u Republiku Hrvatsku, a zatim i na prostore Bosne i Hercegovine i Kosova, žurno obnovljeni biskupijski i župni Caritas se dobro snašao i našao svoje mjesto u pomaganju i zbrinjavanju ugroženog brata čovjeka u granicama svojih tadašnjih mogućnosti. Svi mi, koji smo vodili ili još uvijek vodimo Caritas na biskupijskih i nacionalnim razinama, na međunarodnim susretima i konferencijama dijelili smo bol i teškoće s predstavnicima drugih nacionalnih Caritasa, a tu je u zadnje vrijeme najbolji primjer Ukrajina sa svoja dva Caritasa: rimokatolički (Caritas spes) i grkokatolički (Caritas Ukrajine). Pogotovo ste vi u Sisačkoj biskupiji i na cijeloj Banovini osjetili što znači Caritas na nacionalnoj, biskupijskoj i župnoj razini uz karitativnu solidarnost s ugroženima nakon teškog i katastrofalnog potresa. Karitativna pomoć u raznim oblicima dijeljena je svima, bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost. Kao primjer dobre karitativne širine mogu Vam temeljem svoga osobnoga iskustva spomenuti minuli Domovinski rat u Republici Hrvatskoj i na bosanskohercegovačkom prostoru i u vremenu nakon njega i vođenja Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije u opkoljenom gradu Sarajevu. Treba napomenuti kako je Katolička Crkva preko Caritasa pokazivala svoju kršćansku, katoličku i hrvatsku širinu, koju ne mogu zasjeniti nikakve zlonamjerne i neutemeljene kritike, političke zloporabe i pojedini člankopisci. Jedni su tvrdili kako nije trebalo pomagati drugima koji nisu Hrvati-katolici, drugi su prigovarali kako se pomagalo samo Hrvatima-katolicima, a treći su tvrdili kako im nitko nije pomagao i da su preživjeli vlastitim financijskim mogućnostima i vlastitim materijalnim dobrima ili zahvaljujući vlastitom snalaženju. Ni jedni ni drugi nisu u pravu, nego brojke i pisani tragovi govore o primljenoj i podijeljenoj Caritasovoj pomoći pojedincima ili ustanovama u hrani, lijekovima, obnovi kuća, stanova, zgrada i puno toga…! I zato je dobro, drago subraćo i cijenjeni djelatnici raznih ustanova Sisačke biskupije, uvijek voditi i imati zabilježbe o svim karitativnim aktivnostima.

Svojim glasnim razmišljanjem i ovim prilogom želi se predstaviti ovu karitativnu ustanovu Katoličke Crkve, bez posebnog poznavanja i ulaženja u povijest bilo nacionalnih bilo biskupijskih Caritasa Crkve u Hrvata. Svjesni smo činjenice kako se osjeća nedostatak ovakvih priloga koji donose cjelovitiju sliku ove karitativne ustanove tijekom povijesti, poglavito o njezinom karitativnom djelovanju na prostorima Srednje i Jugoistočne Europe sve do današnjeg dana. Cjelokupno istraživanje i predstavljanje treba biti utemeljeno na izvorima, službenim dokumentima, na dostupnoj literaturi, prilozima raznih tiskovina, ali i prilozima raznih mrežnih stranica. I ovo današnje glasno razmišljanje treba gledati kao na karitativni prilog svima onima koji tragaju za istinom i cjelovitom slikom Caritasa u našem i bližem okruženju, poglavito Caritasa Sisačke biskupije.

1 TEMELJNE POSTAVKE

1.1 Riječ caritas[2]

Riječ caritas (latinski: câritas, âtis, f.), koja se udomaćila u hrvatskom jeziku i najvećem dijelu drugih jezika i koja je na hrvatski prevedena riječju ljubav, dolazi od latinske riječi cârus,[3] a znači drag, skup. Okrenemo li se rimskim piscima, na primjer Ciceronu, Suetonu, Liviusu i drugima, onda tu riječ nalazimo u pravom tumačenju i to kao cijenu, vrijednost ili poskupljenje neke stvari. Češće ju možemo naći i to u prenesenom smislu kao osobitu ljubav (pietas) i to između supružnika, roditelja i djece, zatim gospodara i podčinjenih ili kao ljubav prema vlastitoj domovini. Isto tako riječ caritas kao personifikacija pojavljuje se i na kovanom novcu kasnijeg carskog vremena i to kao povezane ruke ili uspravna ženska figura s ispruženom desnicom.

Međutim, riječ caritas doživljava svoju novu puninu i to u biblijskim tekstovima. Naime, tu se posebno ističe Novi zavjet koji nam u svemu tome može najviše pomoći. Kao prijevod grčke riječi αγάπη označava u Vulgati, ali i kod otaca, konkretnu kršćansku ljubav. S malom i neznatnom promjenom riječ caritas ušla je u sve jezike zapadnog kulturnog kruga: talijanski = carità, španjolski = caridad, francuski = charité, engleski = charity, hrvatski = karitas, makedonski = caritas. Narodi u Jugoistočnoj Europi južnoslavenskog podrijetla u pisanom obliku upotrebljava uglavnom ovu riječ kao što je ona napisana u latinskom jeziku – caritas, dok istu izgovora na način kako se i izgovara ovu latinsku riječ.

S obzirom na današnju uporabu, riječ caritas dobila je tri glavna značenja. Temeljno joj je značenje ljubav Božja objavljena ljudima po Kristu i zapaljena od Duha Svetoga.[4] U užem smislu označava kršćansku bratsku ljubav pojedinca.[5] To se posebno izriče u milosrdnoj ljubavi prema siromašnima, ali i svima drugima koji su potrebni naše konkretne potpore i pomoći. I treće joj se značenje izriče u organiziranim djelima ljubavi unutar Katoličke Crkve. Zato se svaka pomoć, bilo pojedinačna bilo institucionalna, učinjena prema bližnjemu, naziva caritasom. Međutim, ovdje dolazi do punog izražaja Caritas kao ustanova.

1.2 Cilj i zadaća Caritasa

Caritas Katoličke Crkve proteže se na sve ljude, a ne samo na pripadnike iste vjere, koji su u Kristu i Duhu Svetom tijesno povezani i na poseban način „bližnji“ jedno prema drugom. „Dakle, dok imamo vremena, činimo dobro svima, ponajpače domaćima u vjeri“ (Gal 6,10). Pri tom karitativni rad traži da ljubimo sve, a ne samo rodbinu, ukućane, prijatelje i suradnike. Ali isto tako „ako li se tkogod za svoje, navlastito za ukućane, ne stara, zanijekao je vjeru i gori je od nevjernika“ (1 Tim 5,8).

Caritas se odnosi na cijeloga čovjeka s tijelom i dušom, i prvenstveno cilja prema zemaljskom i vječnom spasenju. Caritas u svome cjelokupnom djelovanju svoje aktivnosti usmjerava na zdravstveno, gospodarsko i odgojiteljsko dušobrižništvo.

Tu spadaju prvenstveno briga za bolesne, briga za one s tjelesnom manom, briga za epileptičare, pomoć slaboumnima i duševno bolesnima. Zatim je tu briga za slijepe, gluhe i boležljive. Isto tako nezaobilazna je briga za obitelji i pomoć siromašnima po obiteljima, pomoć starijima, prognanicima i izbjeglicama, putnicima, pritvorenicima i zatvorenicima, i kažnjenima. Od posebnog je značenja briga za akademike, briga za djecu, mlade i stare.

Zato se po cijelom svijetu mogu susresti Caritasove bolnice, ambulante, ljekarne, domovi za umirovljenike, domovi za napuštenu i odbačenu djecu, razna savjetovališta i ustanove s drugim aktivnostima. Posebna briga ide u specifična područja koja su pogođena raznim katastrofama. Sami smo svjedoci kako je Caritas, a posebno Caritas iz njemačkog govornog područja, za vrijeme vladavine bezbožnog komunističkog sustava na našim prostorima, u svim tim dijelovima svijeta odmah poduzimao sve kako bi pomogao jadnom, malom, raznim ovozemaljskim nedaćama pogođenom čovjeku. Od širine Caritasova srca, poglavito njemačkog govornog područja, sve do današnjeg dana nisu zaboravljeni ljudi i prostora ovog podneblja, posebno tijekom minuloga Domovinskog rata i razornoga potresa ovog dijela Republike Hrvatske, bez obzira na njihovu nacionalnu i vjersku pripadnost. Međutim, danas na svim područjima ponovno je zaživjela karitativna suodgovornost kako bi se na razne načine pomoglo bratu čovjeku u nevolji, bez obzira na državu i kontinent njegova življenja.

1.2 Izvori financiranja

Svaki Caritas je nevladina karitativna organizacija ili, kako je više puta rečeno, službena karitativna organizacija Katoličke Crkve, koja svoj rad temelji na Evanđelju, crkvenom i društvenom pravu, na vlastitom statutu i svim drugim potrebnim dokumentima posebno Caritasa Internationalis i Caritasa Europa, a sada i na dokumentima zaštite maloljetnika i osoba s posebnim potrebama. Izvor financiranja kod nas, ali i u cijelom svijetu, nalazi se u njegovu sloganu: „Pomozite Caritasu kako bi Caritas pomogao vama“ odnosno „Caritas pomaže, pomozite Caritasu“! Vi u Republici Hrvatskoj preko potpisanih ugovora/dogovora dobili ste posebno mjesto u državnom financiranju aktivnosti i projekata, ali i odgovornost pomaganja potrebnima kako u tuzemstvu tako i u inozemstvu.

U normalnim okolnostima za neke usluge prima nadoknadu od državnih ustanova. Međutim, prijatelji Caritasa, bijednih i nemoćnih, glavni su izvor financiranja, a tu spadaju: djeca, mladi, bračni parovi i starci. Posebno raznim dobro osmišljenim gospodarskim projektima Caritas osigurava dobar dio potpore za svoje svakodnevno djelovanje.

1.3 Znanost o Caritasu[6]

Kao samostalno područje znanost o Caritasu pripada praktičnoj teologiji. Ona istražuje i obrađuje sadržaj i ostvarenje „agape-caritasa“ i to kroz povijest, ali i u sadašnjosti. Upućena je i pripada teologiji, i posebno surađuje s egzegezom, dogmatikom, moralnom teologijom, kršćanskom socijalnom etikom i pastoralom. Kao pomoćne znanosti služe joj između ostalih: povijest, psihologija, pedagogija, medicina, pravo, ekonomija i statistika.

Najveći doprinos razvoju znanosti o Caritasu dali su Lorenz Werthmann (1858.-1921.)[7] i Martin Faßbender (1856.-1943.)[8]. Međutim, svoj pravi vrhunac znanost o Caritasu doživjela je nakon Prvog svjetskog rata 1925. godine. Naime, te je godine Nacionalni savez njemačkog Caritasa, i to zajedno s Teološkim fakultetom Sveučilišta u Freiburgu i.Br., utemeljio „Institut za znanost o Caritasu”. U vremenu od 1939. do 1947. god. Institut je bio nasilno zatvoren. Nakon kratkog prekida rad Instituta se nastavlja. Od 1965. godine nosi novi naziv i to „Institut za znanost o Caritasu i za kršćanski socijalni rad”.

Ovaj Institut kroz četiri semestra zajedno s „Institutom za kršćansku sociologiju” nudi studentima svih fakulteta predavanja i vježbe o teologiji i povijesti Caritasa, stručno znanje i sadašnje zadaće kršćanskog socijalnog rada. Isto tako pruža se mogućnost postizanja „Diplome za kršćansku sociologiju i socijalni rad”. Slično je u međuvremenu uređeno i na drugim sveučilištima, kao na primjer u Breslau, Münsteru i.W. i Fribourgu. Ali mnogi teološki fakulteti diljem svijeta među svoja predavanja uvrstili su i znanost o Caritasu.

Na evangeličkoj strani u Njemačkoj, u međuvremenu je utemeljeno nešto slično i to 1954. godine kao „Znanost o diakoniji, Institut Sveučilišta Heidelberg”. Za očekivati je kako će i na teološkim učilištima Crkve u Hrvata biti ostvareno nešto slično. Od prije petnaestak godina na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu, u sklopu Master studija, predaje se i kolegij Caritasa s naglaskom na njegovo mjestu u životu bosanskohercegovačkih prostora, a naziv kolegija glasi: „Caritas u životu žitelja bosanskohercegovačkog prostora“. Slušatelji su studenti triju teoloških bosanskohercegovačkih fakulteta: katolički, pravoslavni i islamski. I sam autor ovih reda do prije pet godine predavao je ovaj kolegij.

2 POVIJEST CARITASA KAO UREĐENE CRKVENE USTANOVE

2.1 Caritas u Bibliji[9]

Starozavjetna razmišljanja prožeta su stalnim Božjim pozivima upućenim pripadnicima izabranog naroda koji je trebao sačuvati živu svijest o stalnoj brizi za potrebne, strance i pridošlice, ali i za one iz vlastitog naroda. U knjizi Ponovljenog zakona (15, 7-10) jasno se očituje starozavjetno razmišljanje Božje brige za čovjeka. Tako se u 15, 7-10 kaže: „Nađe li se kod tebe kakav siromah, netko od tvoje braće, u kojem god gradu u zemlji što ti je Jahve, Bog tvoj, dadne, ne budi tvrda srca niti zatvaraj svoje ruke prema svome siromašnome bratu, nego mu širom rastvori svoju ruku i spremno mu daj što mu nedostaje. Čuvaj se da ti se u srcu ne porodi opaka misao te rekneš: Sedma se godina, godina otpuštanja dugova, već približuje – i da prijekim okom pogledaš svoga siromašnoga brata i ništa mu ne dadneš. On bi zazvao Jahvu protiv tebe, i grijeh bi bio na tebi. Daj mu rado, a ne da ti srce bude zlovoljno kad mu daješ, jer će te zbog toga blagoslivljati Jahve, Bog tvoj, u svakom poslu tvome i u svakom pothvatu ruku tvojih.“

Međutim, Novi zavjet[10] nije ostao na razini Staroga zavjeta, nego je u njemu Isus otišao korak dalje. Sav zakon i proroke sveo je na zakon ljubavi prema Bogu, ali i prema bližnjemu. U tome se pored brojnih mjesta posebno ističe prispodoba koju se često čuje u liturgijskim slavljima po našim crkvama. Svima je dobro poznata i često je citirana, kako od vjernika tako i od nevjernika. To je prispodoba o milosrdnom Samaritancu (usp. Lk 10, 29-37). Iz nje proizlazi jasna poruka svima kako se kršćanska ljubav ne odnosi na neki manji krug ljudi, nego na svakog čovjeka. Svima je upućena poruka koja vrijedi za sva vremena i odnosi se na sve ljude: „Idi pa i ti čini tako!“ (Lk 10, 37). Ovim je pokazano kako ljubav učenika prema bližnjemu mora biti djelatna. Krist je već u početku dao nalog svojoj Crkvi u Mt 25, 40 za djelo služenja prema bližnjemu: „Zaista, kažem vam, što god učiniste jednome od ove moje najmlađe braće, meni učiniste!“ Prve kršćanske zajednice nisu zaboravile taj Isusov nalog, nego su ga vjerno izvršavale, bilo da se radilo o siromašnim pojedincima, bilo o pojedinim siromašnim Crkvama. Jer u prvoj Crkvi vladao je duh i sve je bilo uređeno tako da „svi koji prigrliše vjeru, bijahu združeni, i sve im bijaše zajedničko“ (Dj 2, 44). Brigu za razne „siromašne Crkve“, na primjer za Crkvu u Jeruzalemu, prepoznajemo u Pavlovoj naredbi upućenoj Crkvi u Korintu: „Svakoga prvoga dana u tjednu neka svatko od vas kod sebe na stranu stavlja i skuplja što uzmogne da se ne sabire istom kada dođem“ (1 Kor 16, 2).

2.2 Caritas kroz povijest[11]

Što se tiče prisutnosti djelotvorne i pomažuće ljubavi prije Krista i izvan kršćanstva, može se reći kako ne postoje djela Caritasa u strogom smislu riječi. Međutim, sva ta djela mogla bi se staviti pod jedan zajednički nazivnik, a to je čovjekoljublje. Pa ipak Duh Sveti može puhati kamo hoće i u jednom nekršćaninu probuditi vjeru i posvećujuću milost, te s tim probuditi teološke kreposti (usp. Iv 3, 8). Caritas Crkve počinje s Kristom. Apostolska Crkva širila je i živjela u svom svakodnevnom življenju puna entuzijazma svoja kršćanska djela ljubavi. Ona su se pretežno vezala uz konkretnu zajednicu i uz njezin tijesni odnos prema liturgijskom, a posebno prema euharistijskom slavlju okupljene zajednice. Jedan dio priloga skupljao se za siromašne u zajednici i za sve koji su bili potrebni pomoći i potpore. Sve se to događalo pod vodstvom apostola, a nakon njih pod vodstvom biskupâ i đakonâ, te svih onih koji su im pomagali u liturgijskim slavljima i u životu konkretne zajednice. Nije tu izostala niti je zatajila odgovornost za siromašne članove zajednice koji su trebali pomoć drugih članova zajednice.[12]

Već u prvim stoljećima Crkve u otačkom vremenu, nastajale su u mnogim biskupijskim sjedištima bolnice, kuće za strance i nezbrinutu djecu. Pojavkom novih redova, kako na Istoku tako i na Zapadu, povećavalo se i zanimanje za ovaj dio karitativnog rada Crkve. Tu je posebno došla do izražaja briga za najsiromašniji dio vjernika. Čak su i pojedine župe u svoj pastoralni rad uvrstile i ovaj dio karitativnog djelovanja. U 8. stoljeću Caritas doživljava promjenu. Odgovornost za kršćanski Caritas s biskupâ i svećenikâ prelazi sve više na feudalne gospodare, cehove, ali i na razne bratovštine. U tom vremenu nastaju novi redovi koji se sve više posvećuju ovoj zadaći i ovoj odgovornosti Crkve.

Vrijeme od 12. stoljeća pa do kraja srednjega vijeka karakterizira činjenica da briga za siromašne sve više prelazi na civilne gradske vlasti. Mnoge pobožne zadužbine sve više prelaze u nadleštvo pojedinih gradova. U tim gradskim ustanovama djelovale su mnoge crkvene osobe. Te civilne ustanove i dalje su za sebe držale kako pripadaju Crkvi. Za njih se može reći kako su bile Caritas u pravom smislu riječi.

Vrijeme reformacije nanijelo je velike štete razvoju Caritasa. Ovo vrijeme obilježeno je borbom protiv redovništva i sekularizacije, zatim rušenja i dokidanja brojnih samostana. Gotovo isto doživio je i Caritas. U tim teškim stoljećima reformacije rađa se veliki čovjek Vinko Paulski (1585.–1660.) koji osniva žensku kongregaciju Sestara milosrdnica (1633.), koje su sve do današnjeg dana svojim životom i radom prisutne i u Crkvi ovih prostora, bolje rečeno Crkve u Hrvata.[13] Na ovaj način on postaje učitelj i putokaz novovremenom karitativnom radu, ne samo na prostoru Francuske, nego isto tako i u cijeloj Europi i šire.

Francuskom revolucijom i sekularizacijom (1803.) karitativni rad u Francuskoj zadobio je teške rane. Prva industrijska revolucija donijela je sa sobom novu bijedu i nove socijalne probleme. U tom vremenu u Njemačkoj Caritas doživljava svoj veliki rast. Nastaju mnoge muške i ženske karitativne redovničke kongregacije. Po cijeloj se državi osnivaju karitativne udruge uz sudjelovanje i vodstvo samih laika. Svi su oni težili jednom objedinjavanju kako bi se došlo do jedne jedinstvene organizacije.

Tako je 9. studenog 1897. god., pod vodstvom prvog predsjednika Lorenza Wertmanna i istomišljenika među biskupijskim svećenicima, te uz snažnu potporu brojnih laika, u njemačkom gradu Kölnu došlo do povijesnog događaja utemeljenja „Saveza Caritasa za katoličku Njemačku“ i to samo za područje Njemačke.[14] Sjedište mu je bilo u Freiburgu i.Br. Biskupska konferencija Njemačke u Fuldi priznala je 1916. godine „Savez Caritasa Njemačke“ kao legitimnog predstavnika i ustrojstvo crkvenog Caritasa u Njemačkoj. Od tada pa nadalje išlo se putem utemeljenja Caritasa i u drugim njemačkim biskupijama. Godine 1921. ujedinjuju se pojedini biskupijski Caritasi u savez pod imenom „Savez njemačkog Caritasa“. Činjenica je kako je osnivanje Caritasa u Njemačkoj naišlo na veliki odjek ne samo u toj zemlji, nego se on širio i preko njemačkih granica.

Osnivani su Caritasi i u drugim govornim područjima, u drugim zemljama i kod drugih naroda. I u drugim zemljama stvarani su nacionalni[15] „Savezi Caritasa“. Savez svih nacionalnih saveza stvoren je u lipnju 1924. god. na 1. međunarodnoj Caritasovoj konferenciji koja je održana u Amsterdamu u Nizozemskoj za vrijeme Svjetskog euharistijskog kongresa. Sjedište mu je najprije bilo u Švicarskoj, a onda se 1951. god. središte seli iz Švicarske u Rim. Jedno vrijeme nosio je ime „Caritas Catholica“. Današnje mu je ime „Caritas Internationalis“.[16] Svake godine priključuju mu se novonastali Caritasi sa svih kontinenata. Europski nacionalni Caritasi pripadaju Caritasu Europa i preko njega Caritasu Internationalis.

2.3 Caritas Internationalis[17]

Caritas Internationalis je svjetska mreža karitativnih organizacija Katoličke Crkve sa sjedištem u Vatikanu, a kojega čine članice 165 nacionalnih Caritasa iz preko 200 zemalja cijeloga svijeta. Članice su podijeljene u sedam regija: Afrika, Azija, Europa, Latinska Amerika/Karibi, Bliski Istok/Sjeverna Afrika, Sjeverna Amerika i Oceanija. Caritas Internationalis ima svoja predstavništva u Ujedinjenim narodima u New Yorku, Ženevi, Rimu i Parizu.

Caritas Internationalis osnovan je 1951. god. s imenom Caritas Catholica, a činilo ga je u početku 13 nacionalnih Caritasa. Godine 1957. dobio je sadašnje ime Caritas Internationalis. Kao karitativna ustanova Katoličke Crkve pomaže ljudima bez obzira na njihovu vjersku i nacionalnu pripadnost. Od 2019. god. u nadleštvu je vatikanskog Dikasterija za promicanje cjelovitog ljudskog razvoja. Državno tajništvo Vatikana bdije na statutima i svim zakonskim odredbama kao i nad financijskim poslovanjem s vladama, nevladinim organizacijama i međunarodnim tijelima.

Oba nacionalna Caritasa Crkve u Hrvata Hrvatski Caritas od 1993. god. i Caritas Bosne i Hercegovine od 1999. god. punopravni su članovi Caritasa Internationalis, a temeljem toga članstva postali su članovi Caritasa Europa kao dio Regije Europa.

Ravnateljstvo: predsjedništvo i generalni tajnici Caritasa Internationalis:

• 1965.-1971.: Jean Rodhain

• 1971.-1974.: Carl Vath

• 1975.-1983.: Georg Hüssler

• 2005.-2007.: Denis Viénot, prvi laik predsjednik Caritasa Internationalis

• 2007.-2015.: Óscar Rodríguez kardinal Maradiaga iz Hondurasa. Lesley-Anne Knight iz Velike Britanije izabrana je 2007. god. za generalnu tajnicu kao nasljednica Duncana MacLaren. Zatim je za generalnog tajnika 2011. god. izabran Francuz Michel Roy.

• 2015.-2019.: Na općoj skupštini u svibnju 2015. god. za predsjednika Caritasa Internationalis izabran je nadbiskup Manile (Filipini) Luis Antonio Gokim kardinal Tagle, a za generalnog tajnika Francuz Michael Roy.

• 2019.-22.11.2022.: Na općoj skupštini u svibnju 2019. god. ponovno je za predsjednika izabran nadbiskup Manile (Filipini) Luis Antonio Gokim kardinal Tagle, tada pročelnik vatikanskog Zbora za evangelizaciju naroda, a za generalnog tajnika izabran je Indijac iz Francuske Aloysius John.

• 2023.- Na općoj skupštini u svibnju 2023. god. za predsjednika je izabran nadbiskup Tokija (Japan) sada kardinal Tarcisia Isaoa Kikuchia, a za generalnog tajnika izabran je gosp. Alistair Dutton (Caritas Škotske: SCIAF: Scottish Catholic International Aid Fund).

2.4 Caritas Europa[18]

Caritas Europa je europska konfederacija katoličkih karitativnih organizacija za pomoć, razvoj i socijalne usluge koje djeluju u Europi. Osnovan je 1971. god. kao Eurocaritas. Organizacija je 1992. god. preimenovana u Caritas Europa. Generalno tajništvo ima sjedište u Bruxellesu u Belgiji. Caritas Europa jedan je od sedam regija.

Caritas Europa čine 49 nacionalnih organizacija Caritasa koji su članice i djeluju u 46 zemalja Europe. Organizacije članice u svome karitativnom radu aktivno se bore protiv siromaštva i socijalne isključenosti, pružaju karitativne i socijalne usluge, bave se pitanjima migracija i azila, suzbijanju trgovine ljudima, pružanja karitativno-humanitarne pomoć primarno u Europi i prema mogućnostima širom svijeta, podupiru regionalni razvoj, mirovne programe i projekte širom svijeta. Caritas Europe potiče suradnju i uzajamnu pomoć među organizacijama članicama, te omogućava izgradnju kapaciteta, zajedničko zagovaranje i zajedničke projekte i programe.

Hrvatski Caritas član je Caritasa Europa kao dio Regije Europa i Caritasa Internationalis od 1993., a Caritas Bosne i Hercegovine od 1999 god.

Ravnateljstvo: predsjednici i generalni tajnici Caritasa Europa:

Predsjednik: Biskup mons. John Arnold

Dopredsjednica: Tetiana Stawnychy, Caritas Ukrajine

Generalni tajnici Caritasa Europa:

• 1983.-1991.: gosp. Walter E. Laetsch

• 1985.-1992.: gosp. Edward de Brandt, generalni tajnik Eurocaritasa

• 1991.-1995.: gosp. Luc Trouillard

• 1996.-2002.: gosp. Hermann Icking

• 2002.-2010.: gosp. Marius Wanders

• 2010.-2019.: gosp. Jorge Nuño Mayer

• 2019.- do sada: gđa Maria Nyman

Upravno vijeće:

1. Maria Krabbe Hammershøy, Caritas Danske;

2. Mark Adams, SCIAF/Caritas Škotske;

3. Juraj Barát, Caritas Slovačke;

4. Anahit Mkhoyan / Giorgi Mekhatishvili, Caritas Gruzije;

5. Steffen Feldmann, Caritas Njemačke;

6. Maria Alverti, Caritas Grčke;

Rizničar: Alexander Bodmann, CaritasAustrije.

2.5 Nacionalni Caritasi Crkve u Hrvata[19]

2.5.1 Nastajanje Caritasa Crkve u Hrvata

2.5.1.1 Rezolucija Prvog hrvatskog katoličkog sastanka

Može se reći kako je karitativna djelatnost na razne načine bila stalno prisutna u cijeloj Crkvi u Hrvata kroz cijelo vrijeme života i rada Katoličke crkve na ovim prostorima bez obzira na ustrojstvo državne zajednice u kojoj su Hrvati-katolici živjeli. Caritasovo institucionalno postojanje seže još i prije II. svjetskog rata, i to na sam početak 20. stoljeća. Karitativnu svijest i odgovornost najbolje može, i to samo djelomično, oslikati rezolucija Prvog hrvatskog katoličkog sastanka održanog u Zagrebu 1900. god. Karitativne teme pretresene u sekciji „Karitativna društva“ nakon toga su prihvaćene na svečanoj sjednici. U toj rezoluciji između ostalog istaknuto je sljedeće:

„1. Katolici uviđaju potrebu osnivati i potpomagati karitativna društva koja će, podupirući prema svojim pravilima stanovitu stranu tjelesne potrebe bližnjega, podjedno i unapređivati njegov moralno-religiozni život.

2. Način i sredstva, kojima se takova društva služe, imadu biti u suglasju sa kršćanskim moralom i doprinašana jedino iz prave kršćanske ljubavi.

3. Katolici priznavaju, da katolički redovi i kongregacije na polju karitativnom blagotvorno djeluju te će ih s toga i zborom i tvorom pomagati, a i svakom danom prilikom u državne vlasti potporu za nje zagovarati.

4. Prema današnjim prilikama ukazuje se najnužnijim što jače djelovanje Društva sv. Vinka Paulskoga za potporu siromaha, pak s toga katolički sastanak preporuča, da se ovo društvo što većma podupire, a pogotovo u svakoj gradskoj župi što prije osnuje.

5. Hrvati-katolici sabrani na svom prvom sastanku žele, da se svestrano prouče potrebe našega naroda, kojima bi se na karitativnom polju doskočiti moglo…”

2.5.1.2 Početak Caritasa Crkve u Hrvata

Početak prošlog 20. stoljeća karakterizira posebna briga cijele Crkve za bližnjega koji je na razne načine bio ugrožen. Ovdje treba posebno istaknuti doprinos papâ Leona XIII., Pija XI., ali i Benedikta XV. Zadnji dokument koji je bio od presudne važnosti u zaživljavnju Caritasa Crkve u Hrvata, bilo je apostolsko pismo pape Pija XI. „Nova impendet“ od 2. listopada 1931. god. U ovom apostolskom pismu, koje govori o strašnoj gospodarskoj krizi i nezaposlenosti, te o naoružavanju, papa poziva na svetu vojnu dobrotvornosti. Jer gospodarska kriza zahvatila je sve te „u svim krajevima mnoge sili na strašnu i sve veću nezaposlenost“. Zato je papa osjetio potrebu pozvati sve vjernike “na tu … vojnu ljubavi i samilosti, a bez dvojbe također i žrtava na korist siromaha, pozivamo sve sinove jednoga Oca nebeskoga, nebrojene članove iste obitelji i zato svu braću u Kristu koji su dionici, kako blagostanja i utjehe, tako i trpljenja i boli”

Potaknuti spomenutim apostolskim pismom pape Pija XI. hrvatski su biskupi na zasjedanju Biskupske konferencije, održane u Zagrebu od 12. do 16. listopada 1931. god., objavili i uputili 15. listopada 1931. god., okružnicu svom hrvatskom katoličkom puku. Ona se trebala pročitati vjernicima na prvu nedjelju nakon što se istu zaprimi. U okružnici hrvatski biskupi ističu kako „… kod nas hara ta bezvjerska zaraza, a kako u svemu svijetu tako i kod nas izviru poglavito iz nje razne gospodarske nevolje, koje su danas tako mučne i teške, da upravo u sav glas vapiju za pomoć od kršćanskog milosrđa.” U drugom dijelu ove okružnice svoj poziv za pomoć bližnjemu hrvatski biskupi temelje na Svetom pismu, brojnim pozivima papa, te brojnim svijetlim likovima Katoličke Crkve čiji je život i rad obilježen karitativnim radom. Imajući sve to pred očima, naši biskupi kažu: „Ugledavajući se u njih pozivljemo vas sve, predragi u Isusu, da se i vi sa svim marom i žarom dadnete na vršenje zapovijedi o ljubavi, koju je Krist Gospodin učio čitavim životom svojim, pa ju označio kao svoju prvu i najveću zapovijed, kao vrhunac i sadržaj svih ostalih propisa … Predragi u Isusu! Sad je došlo vrijeme, da pokažete, kako stoje doista pravi učenici Kristovi, koji u nevoljnom bližnjem gledaju drugoga Krista, i da ste spremni dijeliti s Njime sve što imate.“ Kako bi se ovaj vapaj proveo u djelo, biskupi predlažu sljedeće:

a) „… dajte sve što možete, pa makar trebalo koji put prodati ovo ili ono od naših suvišnih stvari, samo da pomognete siromasima i siročadi“;

b) „… pozivamo vas, predragi u Isusu, da se radi ljubavi prema bližnjemu odrečete svake bučne zabave, osobito zabave sa plesom“;

c) „… potičemo i vas imućniji roditelji, osobito žene i djevojke, u koliko ste običavali, da za zimu pribavljate skupocjena modna odijela. Radi Isusa odustanite od toga!“

Oba spomenuta dokumenta bila su znak i poticaj za novi početak uređenog karitativnog rada i djelovanja cijele Crkve u hrvatskom narodu. Zato se može slobodno reći kako je ovo početak zaživljavanja Caritasa kao karitativne ustanove cijele Crkve u Hrvata. Osnivanje Katoličkog karitativnog sekretarijata 1931. god. smatra se tim početkom. Nakon toga skoro u svim biskupijama počinje se s institucionalnim karitativnim djelovanjem. Svaki od hrvatskih biskupa tražio je za područje svoje biskupije najbolji način organiziranja i zaživljavanja karitativne djelatnosti na dobro bližnjega koji je u nevolji.

Vrhbosanski nadbiskup mons. dr. sc. Ivan Šarić, potaknut spomenutim apostolskim pismom pape Pija XI. „Nova impendet“ od 2. listopada 1931. god. i spomenutom poslanicom hrvatskih biskupa od 15. listopada 1931. god., pozvao je sve u Vrhbosanskoj nadbiskupiji da započnu junački i odlučno s požrtvovnim i velikodušnim radom kako bi pomogli bijednima i nevoljnima iz svoga bližeg i daljnjeg okruženja. Učinio je to Okružnicom od 22. studenog 1931. god. o organizaciji karitativne akcije „Za djecu i siromahe“. Želja je bila da se u Vrhbosanskoj nadbiskupiji ostvari najbolji učinak kako bi se na najbolji i najkvalitetniji način pomoglo siromasima. Caritas u Vrhbosanskoj nadbiskupiji osnovan je, dakle, 22. studenog 1931. god., a osnovao ga je, ondašnji vrhbosanski nadbiskup mons. dr. sc. Ivan Šarić. Svoje djelovanje Caritas je lagano širio na području cijele nadbiskupije i u sve crkvene ustanove. Središnjica je bila smještena u zgradi u kojoj je danas smješten Medijski centar Vrhbosanske nadbiskupije i Katolički tjednik, u ulici Pruščakova br. 13 u Sarajevu.

Iz Katoličkog karitativnog sekretarijata nastao je i osnovan 20. listopada 1933. god. i Caritas Zagrebačke nadbiskupije. Poticanju duha djelotvorne ljubavi svekoliko je pridonio i zagrebački nadbiskup mons. Antun Bauer, koji je okružnicom iz 1931. god. i na druge načine poticao svećenstvo na osnivanje karitativnih organizacija. Dolaskom bezbožne komunističke vlasti 1946. god. doživio isto kao i svi drugi biskupijski Caritasi Crkve u Hrvata i sve druge hrvatske katoličke udruge. Njihov karitativni rad je zabranjen, a ustanove dokinute. Tek je 1. veljače 1966. god. zaslugom tadašnjeg zagrebačkog nadbiskupa dr. sc. Franje kardinala Šepera ponovno oživljen rad Caritasa Zagrebačke nadbiskupije. Nakon toga u listopadu 1968. god. održan je u Zagrebu sastanak Izvršnog odbora „Caritasa Internationalis“ koji je tada imao sjedište u Rimu. Na ovom sastanku Caritas Zagrebačke nadbiskupije postao je Uredom za vezu pri ondašnjoj Biskupskoj konferenciji s „Caritasom Internationalis“ s pravom glasa u biranju vodstva. Briga o karitativnom radu povjerena je gđi Jeleni Brajša. Kako bi izbjegle bilo kakve neugodnosti ili možebitne zabrane od strane komunističkih vlasti, novonastala karitativna ustanova nazvana je „Ured za vezu Biskupske konferencije Jugoslavije s Caritasom Internationalis“, a sjedište mu je bilo u Zagrebu u sklopu „Glasa Koncila“, na adresi Kaptol 8, da bi se kasnije preselio na Kaptol 31.

Njegovo plodno djelovanje bilo je prisutno sve do novih oblika zaživljavanja Caritasa Crkve u Hrvata. U svom radu, koji je bio specifičan za vladavine komunističkog sustava, nije se ograničavao samo na područje Zagrebačke nadbiskupije i grada Zagreba. Naprotiv, svoj rad i svoju karitativnu širinu u pomaganju bližnjemu proširio je na sve biskupije Crkve u Hrvata bivše zajedničke države. Isto tako svi su vjernici davali konkretnu potporu opstojnosti ove prevažne karitativne ustanove.

Činjenica je kako Caritas u to vrijeme još nije imao jasne vizije, činilo se što se moglo – jednom riječju gasilo se tamo gdje gori, a djelovalo se na cijelom području tadašnje Jugoslavije. Prijelomna točka u radu dogodila se 8. srpnja 1969. god. kada je gđa Jelena Brajša ispred ulaza u ured pronašla kutiju od banana i u njoj živo dijete. Taj događaj usmjerio je budućnost Caritasa Zagrebačke nadbiskupije, ali je isto tako utjecao na građenje karitativne svijesti i odgovornosti po uzoru na Caritas u mnogim zemljama demokratske Europe. Tako je tijekom prve godine, nakon prihvaćanja prvog djeteta, Caritas Zagrebačke nadbiskupije zbrinuo 65 napuštene i odbačene djece. Po ovoj karitativnoj aktivnosti postao je prepoznatljiv kako u Crkvi u Hrvata, tako i u inozemstvu. Prema neslužbenim podatcima Caritas Zagrebačke nadbiskupije do danas je zbrinuo više od 4000 djece.

Već početkom sedamdesetih godina u Caritasu se osjećaju daljnji pomaci. Kreće se u organizirano pomaganje napuštenoj djeci, majkama i trudnicama, siromašnim obiteljima i osobama s invaliditetom. Karitativno djelovanje se ostvarivalo u gotovo nemogućim uvjetima, ali se iz godine u godinu povećavalo i širilo, nošeno sve snažnijom potporom kako pojedinaca, tako i raznih skupina. Kako se svakodnevno povećavao broj onih koji su tražili pomoć, tako je i Caritas otvarao nove kuće za njihov smještaj. Svi ti objekti uglavnom su bili stare župne kuće ili popratne prostorije. Iste je Caritas obnavljao i prilagođavao potrebama onih koji će u njima biti smješteni. To su uglavnom bile osobe s invaliditetom, novorođenčad, majke i trudnice, bolesnici, stari, a i drugi koji nisu imali krova nad glavom.

2.5.2 Hrvatski Caritas[20]

Poslovni odbor Biskupske komisije Jugoslavije (BKJ) osnovao je u prosincu 1989. god. „Središnji odbor Caritasa BKJ“ nadležan za sve biskupijske Caritase, tada u osnivanju, na području bivše države.

Nakon osamostaljenja Republike Hrvatske Hrvatska biskupska konferencija osniva Hrvatski Caritas, koji počinje djelovati 1. siječnja 1993. god. Hrvatski Caritas organiziran je prema Statutu predloženom na zasjedanju hrvatskih biskupa 9. lipnja 1992. god. Tome je prethodila „obavijest“ Franje kardinala Kuharića tadašnjem Ministarstvu rada, obitelji i socijalne skrbi Republike Hrvatske o osnivanju Hrvatskog Caritasa i 11 biskupijskih Caritasa kao pravnih osoba temeljem Zakona o humanitarnoj pomoći. Hrvatski Caritas organiziran je po supsidijarnom načelu: nacionalni Caritas, biskupijski Caritas i župni Caritas.

Središnji ured Hrvatskoga Caritasa u Zagrebu, kao nacionalni Caritas na prostoru samo Republike Hrvatske okuplja i predstavlja sve organizacije Caritasa u Republici Hrvatskoj i koordinira zajedničko djelovanje, a svaki biskupijski Caritas djeluje samostalno na svom području i unutar svoje župne zajednice. Za veće pothvate i kad je riječ o pomoći iz inozemstva, župni Caritas radi u zajedništvu sa svojim biskupijskim Caritasom, čija je filijala. Hrvatski Caritas iz svoga središnjeg ureda organizirao je projekte i programe na nacionalnoj razini.

Tijekom godina Domovinskog rata Hrvatski Caritas imao i dva odjela za kumstva djece i ratne siročadi, a zbrinjavao je više od 13.000 djece.

Tijekom godine 1995. Republika Hrvatska postupno prelazi iz ratnih u mirnodopske uvjete razvitka. Za nove je zadatke Hrvatski Caritas izradio tri programa: pomoć povratnicima, pomoć pri obnovi razrušenih domova i program kreditiranja malih poduzetnika koji je ograničen na područja pogođena ratnim razaranjima.

Godine 1992. Hrvatski Caritas osniva Ljekarnu Caritas. Od svibnja 1997. god. ljekarna djeluje kao Zdravstvena ustanova Ljekarne Diakonia, u Zagrebu, na lokacijama: Ljekarnička jedinica I, Vinogradska 17; Ljekarnička jedinica II, Trg Stjepana Konzula 4, Donacija lijekova, Trg Stjepana Konzula 4. Odlukom Upravnog vijeća odlučeno je da se, sukladno Ugovoru o Caritasu Katoličke Crkve, vrati izvornoj ideji po kojoj se zdravstvena ustanova zoveLjekarne Caritas.

2.5.3 Caritas Bosne i Hercegovine[21]

Bosanskohercegovački biskupi bili su svjesni svoje odgovornosti za što bolje djelovanje Caritasa, ne samo na nad/biskupijskim razinama, nego isto tako na razni Bosne i Hercegovine. I zato su trojica nad/biskupa Vrhbosanske metropolije na svome saboru održanom u Sarajevu od 5. do 7. siječnja 1994. god., odlučili osnovati Caritas Vrhbosanske metropolije. On je trebao objediniti Caritase četiriju bosanskohercegovačkih nad/biskupija: Vrhbosanske nadbiskupije sa sjedištem u Sarajevu, hercegovačkih biskupija Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske sa sjedištem u Mostaru, te Banjolučke biskupije sa sjedištem u Banja Luci. Nakon ovog čina slijedila su i druga događanja s obzirom na daljnji život i rast Caritasa na bosanskohercegovačkim prostorima.

Početkom devedesetih godina Bosna i Hercegovina bila je u nadleštvu vatikanskog Zbora za evangelizaciju naroda. Svojim dekretom od 8. prosinca 1994. god. isti Zbor, ovlašten od Svetog Oca Ivana Pavla II., odobrio je uspostavu Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine. U dekretu uspostave Biskupske konferencije BiH, između ostalog, kaže se: „… Preuzvišeni Predstojnici Vrhbosanski-sarajevski, Mostarsko-duvanjski i Banjolučki jednodušni u mišljenju zatražili su da se za područja podložna njihovoj jurisdikciji uspostavi nova Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine. Stoga ova Kongregacija za evangelizaciju naroda, čuvši Odsjek Državnog tajništva za odnose sa državama, snagom ovlaštenja povjerenih joj od našeg Svetog Oca Ivana Pavla po božanskoj providnosti pape II., dana 8. prosinca tekuće godine odobrila je prema pravnoj normi uspostavu Biskupske konferencije oblasti Bosne i Hercegovine…“ Na sam Božić 1994. god. isti Zbor je odobrio i Statut Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine. Bosanskohercegovački biskupi bili su svjesni kako hrvatski narod živi na prostorima dviju međunarodno priznatih država, zatim da ima dvije biskupske konferencije, ali isto tako da će „… nastojati jednodušno djelovati za svako dobro Crkve u hrvatskom narodu kojemu pripadamo sviješću, poviješću, jezikom i duhom“. I zato je trebalo po uzoru na druge države urediti i Caritas na razini novoutemeljene Biskupske konferencije BiH.

Već na prvom zasjedanju novonastale Biskupske konferencije BiH, koje je održano u Mostaru od 27. do 29. siječnja 1995. god., bosanskohercegovački biskupi, 28. siječnja 1995. god., osnovali su Caritas pod imenom Caritas Biskupske konferencije BiH. Tada je odobren i njegov prvi Statut. Biskupska konferencija BiH, na svom 65. redovitom zasjedanju održanom u Sarajevu 4. i 5. studenog 2015. god., odobrili su novi treći Statut i promijenili ime Caritasa Biskupske konferencije BiH u Caritas Bosne i Hercegovine. Četvrti Statut Caritasa BiH odobren je na 96. redovnom zasjedanju Biskupske konferencije BiH u Banjoj Luci 16. i 17. srpnja 2026.

2.6 Caritas Sisačke biskupije[22]

Nakon što su prikazane krovne ustanove Caritasa na razini opće Crkve, Regije Europa i Crkve u Hrvata u Republici Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini potrebno je osvrnuti se i na Caritas Sisačke biskupije. Treba naglasiti kako je Caritas pravna pastoralna osoba Sisačke biskupije. Osnovan je u cilju promicanja, razvoja, unapređenja i provođenja organizirane djelotvorne kršćanske ljubavi čija je misija ostvariti pravedniji i sretniji svijet.

2.6.1 Kratki povijesni osvrt

Ponovnom uspostavom Sisačke biskupije sisački biskup mons. dr. sc. Vlado Košić uspostavio je tijela Sisačke biskupije, a među njima i biskupijski Caritas. Caritas Sisačke biskupije osnovan je dekretom na blagdan Sv. Josipa, 19. ožujka 2010. godine, a djeluje na području Sisačke biskupije koja se proteže kroz tri županije: Sisačko-moslavačku, dio Zagrebačke i Karlovačke županije.

Temeljna odrednica djelovanja Caritasa je konkretno i praktično zauzimanje za čovjeka i skupine ljudi koji su u potrebama i kojima je ugroženo ljudsko dostojanstvo. Siromašni i borba protiv siromaštva jedna je od ključnih zadaća Caritasa. Sukladno svojoj misiji, Caritas Sisačke biskupije među ključnim zadaćama i aktivnostima ima cilj pružanja pomoći građanima koji zbog trenutne životne situacije ili trajnih teškoća u podmirivanju i zadovoljavanju temeljnih životnih potreba nisu u stanju samostalno osigurati život dostojan ljudske osobe. Današnja društvena situacija ukazuje na porast siromaštva i sve je širi krug osoba koje nisu u mogućnosti bez solidarne pomoći društva samostalno zadovoljiti svoje potrebe. Na poseban način pogođene su brojne obitelji, stare i nemoćne osobe, nezaposleni i osobe koje zbog narušenog zdravlja nisu u stanju konkurirati na tržištu rada. Zadaća Caritasa Sisačke biskupije je svjedočiti, pomoći i progovoriti u ime svih onih koji trpe, koji nemaju minimum uvjeta za život dostojan čovjeka.

Caritas Sisačke biskupije je pastoralna, karitativna i pravna ustanova Sisačke biskupije, humanitarna i neprofitna organizacija, posrednik u doniranju hrane, pružatelj socijalnih usluga i potpore, organizator volontiranja, glas siromašnih i obespravljenih kako bi ih osposobili i ohrabrili da govore u svoje ime, a svoj identitet crpi iz dubokih korijena Evanđelja, Katoličke crkve, socijalnog nauka Katoličke crkve i crkvenog poslanja uz poštivanje crkvenog i državnog zakona, važećih odredbi Caritasa Internationalis, Caritasa Europa, Hrvatskog Caritasa, važećeg statuta i drugih važećih odredbi Caritasa Sisačke biskupije.

2.6.2 Ciljevi Caritasa Sisačke biskupije

U svome radu Caritas Sisačke biskupije drži se i promiče sljedeće:

• promicanje i provedba djelotvorne kršćanske ljubavi prema osobama i zajednicama u potrebi;

• prikupljanje i podjela humanitarne pomoći osobama i zajednicama u potrebi i nevolji;

• promicanje i zaštita dostojanstva ljudske osobe od začeća do prirodne smrti i zaštita dostojanstva obitelji prema Evanđelju i socijalnom nauku Katoličke crkve;

• unapređenje i poboljšanje kvalitete života socijalno ugroženim osobama i osobama u nepovoljnom položaju;

• razvijanje i promicanje volonterstva i kršćanske solidarnosti;

• razvijanje socijalnih usluga.

2.6.3 Ustrojstvo

Tijela upravljanja Caritasom Sisačke biskupije su: predsjednik, upravno vijeće i ravnatelj.

Caritas Sisačke biskupije obavlja djelatnost socijalne usluge smještaja u Kući „Sv. Vinko Paulski“ – Oborovo i djelatnost pučke kuhinje, te ima Odjel za socijalnu i humanitarnu pomoć, Odjel za psihosocijalnu podršku, Odjel za provedbu projekata i Upravu.

Sjedište Caritasa je na adresi Trg bana Josipa Jelačića 1, Sisak. Uprava i odjel za provedbu EU projekata nalaze se na adresi ul. Josipa Jurja Strossmayera 59, Sisak. Pučka kuhinja, Odjel za socijalnu i humanitarnu pomoć odnosno Caritasova humanitarna riznica i Odjel za psihosocijalnu pomoć nalaze se na adresi Trg Vere Grozaj 13, Sisak. Kuća Sv. Vinka Paulskog za potrebe brige i smještaja osoba s trajnim tjelesnim i intelektualnim oštećenjima nalazi se u Oborovu, Sočnićeva 2a.

Predsjednik: mons. Franjo Ćuk

Ravnateljica: Kristina Radić

Upravno vijeće: Božo Pinjuh, Pera s. Smilja Ćirko, Kornelija Marović, Saša Jozić

2.6.4 Najznačajnije socijalne usluge

Caritas Sisačke biskupije pruže sljedeće socijalne usluge: pučka kuhinja, stalno prikupljanje i pružanje materijalne pomoći, smještaj osoba s trajnim tjelesnim i intelektualnim oštećenjima, psihosocijalna potpora, pomoć u kući i boravak za starije osobe.

2.6.5 Poslanje se ostvaruje kroz različite programe, projekte i aktivnosti

To su sljedeće aktivnosti:

● Caritasova Pučka kuhinja;

● Kuća Sv. Vinka Paulskog u Oborovu: smještaj i briga za 70 odraslih osoba s invaliditetom;

● Caritasova humanitarna riznica Srcem se najviše daje;

● Suradnja s LIDL HRVATSKA d.o.o. u obliku donacije proizvoda iz prodajnog asortimana;

● Prijatelji s mora u partnerstvu s Caritasom biskupije Krk;

● Za 1000 radosti u organizaciji Hrvatskog Caritasa na razini cijele Hrvatske;

● Tjedan solidarnosti s ljudima u BiH na Nedjelju Caritasa;

● Provedba EU i nacionalnih projekata iz EU fondova i proračuna RH.

2.6.6 Zaštitnik Caritasa Sisačke biskupije je sv. Josip

Sveti Josip izabran je za nebeskog zaštitnika Caritasa Sisačke biskupije zbog svoje poniznosti, vjernosti i tihe, ali snažne brige za Svetu Obitelj. On je uzor svakom djelatniku i volonteru Caritasa, zatim  čovjek koji ne traži priznanja, već djeluje u tišini, s ljubavlju i predanošću.

U vremenu izazova i nesigurnosti, sv. Josip uči kako se osloniti na Božju providnost i kako s vjerom i hrabrošću služiti onima koji su u potrebi. Njegova skrb za Isusa i Mariju nadahnjuje nas da i mi budemo čuvari dostojanstva svakog čovjeka, osobito onih najranjivijih.

Sveti Josip, zaštitnik Hrvatske od 1687. god. i ostaje i danas snažan simbol vjere, obitelji i služenja.

Neka nas njegov primjer vodi u svakodnevnom radu, kako bismo s ljubavlju i predanošću služili onima kojima je pomoć najpotrebnija.

2.7 Župni Caritas u životu Crkve

U ovom glasnom razmišljanju predstavit ću Vam najbitnija obilježja, potrebu i izgradnju župnog Caritasa. Župni Caritas predstavlja konkretno djelo i svjedočanstvo kršćanske ljubavi (caritas) u svakoj župnoj zajednici, čineći pri tom jedno od tri temeljna poslanja Crkve uz slavljenje sakramenata (leiturgia) i naviještanje Riječi (missio). A koja je glavna uloga i značenje:

● Izraz župnog zajedništva:

Ovim se pokazuje da briga za siromašne i potrebite nije samo stvar i obveza pojedinaca župnika, kapelana, redovnika, redovnica i zauzetih vjernika, nego cijele župne zajednice.

● Praktična pomoć:

Pruža potporu starim, nemoćnim, bolesnim i socijalno ugroženim obiteljima na terenu, a u današnje vrijeme prostor karitativnog rada se širi i svakim danom je veći i složeniji.

● Oživljavanje i građenje volontiranja i volontarijata:

Okuplja župljane volontere koji svojim radom grade solidarnost i osjećaj odgovornosti jednih prema drugima.

Važnije aktivnosti na terenu:

● Obilasci i briga: Redovite posjete starijima, usamljenima i nemoćnima u njihovim domovima i u raznim crkvenim i civilnim ustanovama.

● Evidencija potreba: Prepoznavanje i praćenje socijalnih problema unutar same župe i cijele biskupije.

● Suradnja: Pomoć župniku i pastoralnom vijeću u organiziranju karitativno-humanitarnih akcija i prikupljanju pomoći i raznih oblika potpore.

Više o radu i smjernicama možete pročitati na stranicama Caritasa Bosne i Hercegovine ili istražiti stručne osvrte na mrežnim stranicama raznih nad/biskupijskih Caritasa Crkve u Hrvata.

Ako se želi aktivirati i karitativno pokrenuti unutar župnih zajednica, treba se detaljnije na biskupijskoj, dekanatskoj i župnoj razini razgovarati o:

● Kako pokrenuti župni Caritas u svojoj župnoj zajednici vodeći pri tom računa o brojnim razlikama unutar biskupije, dekanata i župnih zajednica.

● Specifične akcije treba domisliti prema prilikama/neprilikama, posebno kad je u pitanju prikupljanja pomoći ne samo u župnim prostorima, nego preko brojnih crkvenih i civilnih ustanova.

U našem današnjem razmišljanju neka nam pomogne i razmišljanja i izjave koje imaju odjeka sve do nas i naših prostora života i rada koje nam je povjerila opća Crkva, Sisačka biskupija, dekanati, provincijalati muških i ženskih redovničkih zajednica. Papa Franjo u svojim brojnim nagovorima jasno je istaknuo da župa ne može u potpunosti živjeti svoje kršćansko poslanje ako u njoj ne postoji organizirana karitativna djelatnost. Iako postojanje župnog Caritasa kao formalno-pravnog tijela ovisi o karitativnoj osjetljivosti pojedinih nad/biskupijama, papa Franjo naglašava da je djelotvorna ljubav (caritas) konstitutivni element Crkve, bez kojeg župa prestaje biti vjerska zajednica i postaje obična nevladina udruga (NVO).

Papa Franjo kroz nekoliko ključnih poruka definira važnost i „obvezu“ karitativnog djelovanja na župnoj razini:

1. Caritas nije opcija, nego osobna iskaznica Crkve:

U svojim govorima članovima konfederacije Caritas Internationalis, papa Franjo redovito podsjeća da karitativni rad nije tek usputna aktivnost za „slobodno vrijeme“.

● Citati i poruka: „Caritas nije samo neka organizacija koja pruža usluge, nego je on bitni dio same naravi Crkve.“ Prema njegovim riječima, župa bez djelatne ljubavi prema siromašnima i potrebitima gubi svoj identitet i duhovnu snagu.

2. Osoba ispred programa i birokracije:

Papa Franjo često je upozorava župne zajednice da se ne pretvore u administrativne urede koji samo raspodjeljuju pakete pomoći.

● Živa zajednica: Caritas u župi mora biti mjesto susreta. Župni Caritas ima obvezu potaknuti cijelu župnu zajednicu na solidarnost, a ne prepustiti karitativno djelovanje tek maloj skupini volontera.

● „Dodirnuti Kristovo tijelo u siromasima“: Papa naglašava da župni Caritas mora odgajati vjernike za izravan kontakt s ljudima na marginama.

3. Konkretna solidarnost kroz župe:

Najbolji primjer kako papa vidi obvezu župa u praksi dogodio se tijekom migrantske krize 2015. godine, kada je uputio izravan poziv svim župama u Europi.

● Poziv na akciju: Tada je zatražio da svaka župa, svetište i samostan konkretno izrazi kršćansku ljubav udomljavanjem i brigom za barem jednu potrebitu obitelj, pokazujući da župna zajednica mora biti prva crta crkvenog milosrđa.

Ukratko, stav pape Franje jest da župa bez Caritasa, bilo kao strukture ili kao trajne obveze djelovanja, ne funkcionira punim crkvenim plućima. Karitativno djelovanje na mjesnoj razini drži Crkvu „otvorenom prema van“ i sprječava da se ona zatvori u samu sebe.

Moj je prijedlog i poticaj svakome od nazočnih da u Godini Caritasa u Sisačkoj biskupiji pronađete specifične teološke dokumente ili smjernice za osnivanje župnog Caritasa u vašoj biskupiji, svim dekanatima, župnim zajednicama, vodeći računa da brojne civilne ustanove imaju svoje mjesto u građenju karitativne svijesti i odgovornosti iz vjere u Boga i iz ljubavi prema čovjeku u nevolji.

3 GODINA LJUBAVI, GODINA CARITASA U SISAČKOJ BISKUPIJI

3.1 Zavjetno hodočašće Sisačke biskupije u Mariju Bistricu

Tradicionalno 17. zavjetno hodočašće Sisačke biskupije u Hrvatsko nacionalno svetište Majke Božje Bistričke održano je u subotu 22. kolovoza 2026. Središnji dio hodočašća bilo je svečano euharistijsko slavlje koje je predvodio biskup Vlado Košić u zajedništvu s više od šezdeset svećenika pristiglih iz svih krajeva biskupije zajedno sa svojim vjernicima.

3.2 Najava pastoralne godine i osnivanje Caritasa u svakog župnoj zajednici

U homiliji je biskup, prema tradiciji, predstavio i geslo nove pastoralne godine u Sisačkoj biskupiji, koja će biti Godina ljubavi, odnosno Godina Caritasa. Pojasnivši, biskup je naglasio kako vjera i nada svoj puni smisao dobivaju tek u konkretnoj ljubavi prema Bogu i bližnjemu te pozvao vjernike da tu ljubav osobito svjedoče kroz zauzetije karitativno djelovanje. „Želio bih stoga da osobiti naglasak ove godine stavimo na aktivnost našeg Caritasa. Imamo biskupijski Caritas, a imamo i župne Caritase. Potrebna je jača povezanost i veća suradnja između centralnog biskupijskog Caritasa i naših župnih Caritasa.“

Posebno istaknuo potrebu osnivanja Caritasa u svakoj župi, te pohvalio je one koji već djeluju i okupljaju vjernike u pomoći potrebitima. „Caritas nije neki distributivni centar koji raspodjeljuje pomoć koju nam netko drugi šalje, neka ustanova, Ministarstvo socijalne skrbi, velikodušni donatori. Sve je to dobro, iskoristiti na dobro onih kojima je pomoć doista potrebna, ali Caritas znači ljubav koju mi sami moramo pokazati jer doista nismo pravi kršćani ako ne živimo karitativno!“

Najavio je i snažniju prisutnost biskupijskog Caritasa na terenu, te njegovu pomoć župama pri osnivanju i organiziranju Caritasa. Zahvalio je i svima koji već obilaze bolesne i osamljene, pronalaze potrebite te im donose materijalnu pomoć, ali prije svega pokazuju da nisu sami ni zaboravljeni.

U nastavku, govoreći o Mariji kao „majci lijepe ljubavi“, biskup je podsjetio kako ona svojim životom pokazuje ljubav koja služi drugima – od pohoda Elizabeti do svadbe u Kani, gdje prva primjećuje nevolju drugih. „Ljubav koju Bog ima prema nama i mi smo dužni pokazivati prema braći ljudima: nesebično služenje i dapače žrtva za druge. To je Isusov put, to je put Marije, to mora biti i naš put“, poručio je biskup okupljenima.

U tom smislu posebno je naglasio kako organizirano karitativno djelovanje treba biti sastavni dio života svake župe te kako tu ljubav prema bližnjima najočitije možemo pokazati u organiziranom djelovanju Caritasa.

Govoreći o značenju kršćanske ljubavi, biskup je istaknuo kako bez nje sva druga nastojanja gube smisao. „Bez ljubavi ništa nam ne bi koristilo, kaže sv. Pavao. Mogli bismo reći: ni vjera, ni nada, ni sva dobra djela, ni sve što smo izgradili i obnovili, svi naši napori… ništa nam ne koriste bez ljubavi.“

Na kraju je podsjetio kako se kršćanska bratska ljubav vodi načelima društvenog nauka Crkve, zajedničkim dobrom, dostojanstvom svake ljudske osobe, solidarnošću i supsidijarnošću. Kao primjer solidarnosti prisjetio se pomoći koja je nakon razornog potresa 2020. godine pristizala na područje Sisačke biskupije, pri čemu je upravo Caritas imao veliku ulogu u dopremanju pomoći stradalima.

Zaključno, biskup je pozvao hodočasnike da upravo pred Marijom mole za rast u ljubavi u obiteljima, župama i cijeloj Sisačkoj biskupiji.

3.3 Homilija sisačkog biskupa na hodočašću u Mariju Bistricu

Sisački biskup mons. dr. sc. Vlado Košić na hodočašću u Nacionalno svetište Majke Božje Bistričke Marija Bistrica, 22. kolovoza 2026. godine, izrekao je propovijed koju ovdje izričemo u cijelosti:

„GODINA LJUBAVI, GODINA CARITASA

Draga braćo i sestre,

Pastoralna godina koju započinjemo neka bude Godina ljubavi. Naime, imali smo već Godinu vjere(2012./2013.), prošla je pastoralna godina 2025./2026. bila Godina nade, a ova godina (2026,/2027.) – Godina ljubavi. Možda je bolje reći: Godina Caritasa.

Što pod time mislimo?

Bez ljubavi ne možemo živjeti ni vjeru ni nadu, bez konkretne ljubavi prema Bogu i bližnjemu mi ne možemo biti Kristovi učenici.

Kako ćemo to ostvariti?

Živeći ljubav prema Bogu, koji je sama ljubav (1 Iv 4,8), osobitu pozornost poklonimo na klanjanju Isusu u Presvetom Oltarskomsakramentu. On nas nakon svete Mise čeka i želi da s njima razgovaramo, da mu se klanjamo, da jednostavno budemo s njim, kako je to lijepo rekao sv. Ivan Vianey: ‘Mi se samo gledamo; Isus gleda mene i ja gledam njega. ‘ To je pogled ljubavi.

Ali ta ljubav bila bi jalova kad ne bi obuhvaćala naše bližnje, jer veli sv. Ivan: ‘Tko kaže da ljubi Boga, a mrzi brata svoga, lažac je… Ne možete ljubiti Boga koga ne vidite, ako ne ljubite svoje bližnje kraj sebe. (1 Iv 4,20)’

Želio bih stoga da osobiti naglasak ove godine stavimo na aktivnost našeg Caritasa. Imamo biskupijski Caritas, a imamo i župne Caritase. Potrebna je jača povezanost i veća suradnja između centralnog biskupijskog Caritasa i naših župnih Caritasa.

Najprije, potrebno je u svim župama naše biskupije osnovati Caritas. Već imamo desetak župnih Caritasa koje stvarno treba pohvaliti, koji izvrsno rade, okupljaju vjernike i zajedno se brinu za potrebite. Osobito u dane korizme i adventa. No, potrebno je da svaka župa ima svoj župni Caritas. Pa ako to budu i samo dva – tri dragovoljca, oni mogu animirati čitavu župu na neke aktivnosti i potaknuti dinamizam koji se treba osjetiti u svakoj župnoj zajednici.

Caritas nije neki distributivni centar koji raspodjeljuje pomoć koju nam netko drugi šalje, neka ustanova, ministarstvo socijalne skrbi, velikodušni donatori. Sve je to dobro iskoristiti na dobro onih kojima je pomoć doista potrebna, ali Caritas znači ljubav koju mi sami moramo pokazati jer doista nismo pravi kršćani ako ne živimo karitativno!

Kako ćemo se organizirati, kako djelovati?

U tome će župama pomoći naš biskupijski Caritas. On mora biti prisutan više na terenu, pokazati kako je moguće oformiti župne Caritase. Moguće je pozvati članove župnih Caritasa, koji to već jesu i koji to žele i trebaju biti, na susrete u Biskupiju, i tu zajedno promišljati što nam je činiti.

Želim zahvaliti kako našem biskupijskom Caritasu, tako i našim župnim Caritasima koji su aktivni i lijepo rade, daju lijepo svjedočanstvo brige za potrebne, obilaze bolesne, pronalaze osamljene, nabavljaju hranu i druge potrebne stvari koje nisu samo materijalna pomoć nego prije svega znak da mislimo jedni na druge i da nitko nije sam ni ostavljen.

Čitanja Božje riječi potiču nas na to: Marija je ‘majka lijepe ljubavi‘ jer je majka Spasiteljeva koji je utjelovljena Božja objava, Riječ koja izriče Boga ljubavi i uprisutnjuje ga među nama ljudima. Po Mariji k Isusu – stari je slogan, princip koji su uvijek kršćani slijedili. Nije Marija cilj nego po njoj se dolazi Isusu koji je onaj kome ona vodi.

Marija nas upućuje na ljubav koja služi drugima: ona prihvaća Riječ, jer je to Božja volja, a tako postaje Majkom samoga Spasitelja koji je Sin Božji postao čovjekom. Ona hrli u Gorje k rođakinji Elizabeti da bi joj pomogla pri porodu Ivana Krstitelja, a i da bi se učvrstila u vjeri da Bog čini nemoguće, jer je to učinio Elizabeti, slično kao i njoj koja je vjerovala u čudo, u nemoguće.

Marija je nadalje prisutna u Kani Galilejskoj, na svadbi gdje prva primjećuje nevolju u kojoj su se našli mladenci i svi uzvanici na svadbenoj večeri. Ona izgovara pred Isusom: ‘Vina nemaju’ moleći očito da Isus pomogne. I on to čini na njezinu riječ: ‘Što god vam rekne učinite!“ (Iv 2,5)’.

Marija je i danas naša Zagovornica, Pomoćnica kršćana, Odvjetnica i najvjernija Majka. Naš ju narod rado zaziva i kao Kraljicu Hrvata.

Ljubav koju Bog ima prema nama i mi smo dužni pokazivati prema braći ljudima: nesebično služenje i dapače žrtva za druge. To je Isusov put, to je put Marije, to mora biti i naš put.

A tu ljubav prema bližnjima najočitije možemo pokazati u organiziranom djelovanju Caritasa. Zato tražim i nalažem da svaka naša župa treba imati župni Caritas.

U pravilniku iz 2002. godine tada i naš nadbiskup Josip Bozanić odredio je da voditelj treba biti vjernik laik. On organizira prikupljanje i podjelu pomoći, uvijek pod nadzorom župnika, ali voditelj je laik i vjernici laici koji su članovi župnog Caritasa vrše važnu pastoralnu zadaću koju im Crkva daje. Na župnikov prijedlog tj. dopis biskup imenuje voditelja i ostale vjernike laike, članove Odbora Caritasa za aktivnost župnog Caritasa… U broju 6 Službenog vjesnika Zagrebačke nadbiskupije, na str. 270-272 nalazi se Pravilnik koji vrijedi i za Sisačku biskupiju, kako sam ja već na početku djelovanja Biskupije 2010. odredio.

U tom Pravilniku piše sve što je potrebno za ustanovljenje i djelovanje župnih Caritasa. Trebaju ga imati svi župni uredi, osobito su župnici dužni pogledati u taj dokument koji je polazište i za naše karitativno djelovanje po župama. Moguće ga je naći na str.: https://www.zg-nadbiskupija.hr/UserDocsImages/arhiva/stories/Download/pravilnik%20zupnih%20caritasa.pdf

Dragi vjernici, dragi prijatelji,

Bez ljubavi ništa nam ne bi koristilo, kaže sv. Pavao. Mogli bismo reći: ni vjera, ni nada, ni sva dobra djela, ni sve što smo izgradili i obnovili, svi naši napori… ništa nam ne koriste bez ljubavi. A ljubav je: ‘velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Ljubav nikad ne prestaje. (1 Kor 13)’

Razmišljati o ljubavi ne znači sve drugo zaboraviti jer ljubav sve drugo obuhvaća… i kazna za prijestup je dio ljubavi… kad ‘otac stegom sina odgaja i šiba sina koga voli‘, kako kazuje Sveto pismo (Heb 12,6) i to je – ljubav jer ona znači odgovornost prema drugima, prema onima koje se voli… Roditelji ljube svoju djecu ali ih moraju odgojiti u ljude pa više negoli djedovi i bake moraju i koriti svoju djecu, zabranjivati im ono što im škodi, tako da izazivaju i otpor kod djece pa čak i suze… i to je dio ljubavi!

Tako i u odnosu prema Bogu i dakako prema bližnjima, naša ljubav treba prihvaćati i stegu, red, odgovornost… To je važno jer je samo tako moguće nešto organizirano učiniti. Nije dovoljna samo osobna karitativna djelatnost, što se može pretvoriti i u samopromociju, a najčešće u osobni pobožni čin koji tek na kratko nekome može pomoći, no Caritas je organizirani vid pomaganja potrebnima, ono što Crkva čini stoljećima, te i danas može pomoći onima koji su u bijedi, kojima treba pomoć, materijalna ali i duhovna, psihološka, posjet bolesnicima, razgovori s osamljenima, potpora samcima…!

Moramo stoga promišljati kako da unaprijedimo naše zajedničko, organizirano pomaganje onima koji su potrebni naše kršćanske ljubavi i pomoći.

Kršćanska bratska ljubav vodi se načelima društvenog nauka Crkve. To su: zajedničko dobro, dostojanstvo ljudske osobe, solidarnost i supsidijarnost.

Na prvom mjestu ne smije biti samo moje dobro nego – zajedničko dobro. To je važno i za sve javne djelatnike, u svim strukama i područjima. Neka ne bude na prvom mjestu ono što je moje, nego ono što je zajedničko, što pripada svima.

Drugo, važno je poštovanje svake ljudske osobe jer ona ima svoje od Boga dano neotuđivo dostojanstvo. Samim time što netko jest čovjek pripada mu ljudsko dostojanstvo i zato se ne smije dijeliti ljude ni po kojoj osnovi i nekima priznavati njihova prava, a drugima ne. Na žalost upravo se tako ponašaju totalitarni politički režimi, a čini se da u našoj Domovini ni danas nije drukčije. Samo pogledajmo primjer na pravo na grob koji još nisu ostvarili svi Hrvati, samo zato što nisu pripadali onoj vojsci koja je iz Drugog svjetskog rata izišla kao pobjednik. Međutim, Crkva ponavlja i ne umara se u tome: svaki je čovjek, bez obzira tko bio i kome pripadao za života, ljudsko biće, dijete Božje koje ima pravo na svoje dostojanstvo. Uzmimo još jedan zorni primjer: nerođeno začeto dijete u utrobi majke. Premda je znanstveno dokazano da je to čovjek od samog časa začeća, i premda se zna da to biće nije isto što i majka, jer ima svoju krvnu grupu, neovisno o majčinom srcu njegovo srce kuca, ono ima svoj DNK itd., ljudski zakoni proglašavaju tek rođeno dijete osobom i čovjekom s ljudskim pravima. A što je s onim koji se rodi prije termina od devet mjeseci? Zar on još nije čovjek i može ga se ubiti kako tko želi i za to ne odgovora? U medijima se često ističu i osuđuju postupci žena koje ostave tek rođeno dijete, jer to je čovjek, a kako to da se ne zgražaju nad ubijenom djecom tek koji mjesec prije poroda? Zar i to nisu ljudi?

Solidarnost čini se najbliža je pojmu kršćanske ljubavi prema bližnjemu: kad netko trpi glad, kad je neki narod pogođen potresom, poplavom, požarom ili drugom nepogodom, svi su pozvani priskočiti u pomoć stradalima. I mi smo se u našoj biskupiji prije više od pet godina našli u takvom neprilici nakon razornog potresa u prosincu 2020. godine. I bilo je lijepo gledati toliku ljubav koju su pokazali kako mnogobrojni pojedinci tako i mnoge zajednice pa i čitave zemlje koje su nam pomagale. Tu je naš Caritas opet odigrao veliku ulogu posrednika, te do stradalih ljudi dopremio pristiglu pomoć.

Solidarnost je i u tome da dijelimo s onima čija su prava pogažena njihovu poziciju, njihov pravedan zahtjev. Npr. napadnuta je prije četiri i pol godine Ukrajina. Mi smo dužni stati uz taj napadnuti narod, i ne samo slati im pomoć, hranu i novac, nego i osuditi nepravednu agresiju i reći napadnutima: mi smo uz vas! Da nije papa sv. Ivan Pavao II. jasno osudio srpsku agresiju 1991. i stao uz naš hrvatski narod i rekao da imamo pravo na obranu i na samostalnost, koju je Sveta Stolica prva i priznala 1992., a to ponovio i sam Papa dolaskom u Hrvatsku 1994., pitanje je kako bismo se mi izbavili iz te nevolje.

Supsidijarnosti je pak načelo priznavanja vlastitih i tuđih kompetencija i granica: neka na nižoj razini onaj tko je odgovoran za svoje područje radi bez uplitanja viših – i dakako neka odgovara za svoj rad. Ne trebaju se dakle miješati kompetencije i ulaziti u tuđu nadležnost pa i s dobrim nakanama. Svaki ima svoj zadatak i svaki za svoje postupke odgovara.

Naš biskupijski Caritas ima svoje obveze, ali i svoju nadležnost na cijelom području biskupije. Međutim, župni Caritasi su prvi pozvani pomagati onima u njihovoj župi koji su u potrebi. Tek ako oni to sami ne mogu potrebna je pomoć iz središnjice, ali nije dobro sve očekivati samo od drugih. Jer Caritas znači ljubav, a to je ispit za našu osobnu vjeru: naša osobna ljubav, ljubav naših obitelji, ljubav naših župnih zajednica.

Ljubav na Isusov način znači spremnost i na žrtvu radi dobra drugoga. Tako nas je Isus učio i zapovjedio nam: ‘Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio‘ (Iv 13,35)!

Danas na našem hodočašću Blaženoj Djevici Mariji u Mariji Bistrici želimo moliti za ljubav, za ljubav prema našim bližnjima: u obiteljima, u župnim zajednicama, u našoj biskupiji. Marija je majka lijepe ljubavi, majka Spasiteljeva, majka naša koja nas vodi k Isusu. Ona nas poučava kako ponizno i s ljubavlju služiti Božjem djelu, kako prihvaćati i pomagati potrebne ljude, kako se ispunjati ljubavlju prema svima.

Molimo da nam Marija bude uzor, da nam isprosi veliku ljubav u malim stvarima, veliku vjeru i povjerenje u Boga što je nemoguće bez prave ljubavi, ljubav naših supružnika, ljubav djece prema roditeljima, ljubav prema Domovini, ljubav prema Božjem kraljevstvu.

Majko naša, moli za nas! Amen.“

0 Pogovor

Na kraju smo razmišljanja i predstavljanja mjesta i uloge jedne od brojnih, a slobodni smo reći i napraviti kratki zaključak najveće i najsnažnije karitativnih ustanove Katoličke Crkve s imenom Caritas. I zato ovo razmišljanje treba shvatiti kao još jedan od brojnih priloga Caritasa od njegova utemeljenja početkom 20. stoljeća i na prostorima bivše zajedničke države, Katoličke Crkve u hrvatskom narodu, prestanka njegova rada dolaskom bezbožne komunističke vlasti, te ponovne obnove njegova života i rada zaživljavanjem kakve-takve demokracije, kao i njegova djelovanja tijekom rata i poraća do početka 21. stoljeća. U vašem slučaju od utemeljenja Sisačke biskupije i osnivanja Caritasa Sisačke biskupije.

Svjesni smo činjenice mjesta i uloge Caritasa kao karitativne ustanove u životu opće i mjesnih Crkava, utemeljene na svetopisamskim i evanđeoskim tekstovima, ali isto tako na brojnim crkvenim, državnim/društevnim i karitativnim dokumentima poglavito Caritasa Interntionalis, Caritasa Europa i Hrvatskog Caritasa koji su do današnjeg dana objavljeni. I zato prelistavajući sačuvane dokumente raznih dostupnih pismohrana moglo se vidjeti tu veliku sliku brojnih aktivnosti kojima se sve do današnjeg dana, odgovarajući na evanđeoski nalog, pomagalo bratu čovjeku na našim, ali i na drugim prostorima koji nadilaze ove naše male ljudske i crkvene granice. I da se samo jednom gladnom i žednom pomoglo, bili bismo sretni i radosni, a kamoli tolikima koji su na razne načine i u raznim vremenima kucali na Caritasova vrata, tražili pomoć i zaštitu bez obzira na njihovu nacionalnu i vjersku pripadnost. Na prostorima Sisačke biskupije neka govori vrijeme razornog potresa i svih aktivnosti Caritasa na svim razinama iz tuzemstva i inozemstva, a poglavito aktivnosti i karitativni rad Caritasa Sisačke biskupije.

I do utemeljenja Caritasa Sisačke biskupije kao karitativne ustanove ustanove Sisačke biskupije, ovi prostori daju sliku jedne kvalitetne i raznolike karitativne aktivnosti i odgovornosti tijekom minuloga Domovinskog rata i poraća, poslijepotresno razdoblje, a koje su bile uređene prema potrebama vremena i okolnostima življenja. Teško i tamno višestoljetno vrijeme turskog zuluma i bezbožnog komunističkog sustava oslikava činjenica borbe za puko ljudsko, nacionalno i vjerničko preživljavanje. I u njemu se karitativno djelovalo i karitativno živjelo u granicama tadašnjih mogućnosti. Međutim, pri kraju tih teških vremena svoj doprinos dale su i još uvijek daju ženske i muške redovničke zajednice, a ovi prostori karitativno doživljavaju svoj preporod. Trebalo se pomoći preživjeloj sirotinji u jednom boljem i dostojanstvenijem ljudskom življenju nakon preživljenih višestoljetnih križeva, a mi bismo u Bosni rekli zuluma.

Caritas na prostoru Sisačke biskupije kao ustanova nastao je u vremenu kada se osjetila potreba utemeljenja i postojanja jedne takve karitativne ustanove, koja će se institucionalno brinuti o najpotrebnijima i koordinirati cjelokupni karitativni rad na svim prostorima crkvenog ustrojstva i postojanje Sisačke biskupije. Odgovarajući na Kristov poziv konkretne ljubavi prema bližnjemu, karitativno se djelovalo kroz cijelu povijest Katoličke Crkve i to na načine koji su odgovarali duhu i potrebama konkretnog vremena, ali i konkretnim materijalnim mogućnostima. Međutim, u želji da se karitativno djelovanje institucijski uredi, pogled se bacao tijekom cijele povijesti na bliže i daljnje okruženje, i tražilo se konkretne pozitivne primjere izgrađenosti i uređenosti nekog od Caritasa mjesnih Crkava diljem Europe. Iz svega je vidljivo kako je u svemu tome najviše pomoglo njemačko govorno područje, jer nam je bilo najbliže, a i njihova ustrojenost i uređenost bila je dodatna privlačna snaga da se dobri primjeri slijede.

Tek što je Caritas zaživio kao ustanova te razvio i proširio svoj rad, dolaze i na ove prostore teške godine II. svjetskog rata i poraća, Domovinski rata i poraće. Brojne izbjeglice i prognanici bili su svakodnevnica. Pomagalo se na način i prema konkretnim mogućnostima i okolnostima toga vremena. Međutim, jedna o važnijih stvari za karitativni rad tih ratnih i poratnih godina bilo je pitanje kvalitetne komunikacije na cijelom prostoru nad/biskupija ovih prostora Banovine, njezinih župnih zajednica i spremnosti svećenika da se ugrade u karitativni život i rad. Ne smijemo smetnuti s uma kako se Katolička Crkva temelji na tronošcu: liturgiji, caritasu i misijskom poslanju. Brojni su primjeri samoorganiziranja i pomaganja bratu čovjeku toga vremena, a koji je trebao pomoć. Svima se nije moglo dovoljno pomoći, ali se pomagalo onoliko koliko se moglo i koliko su konkretne okolnosti i mogućnosti dopuštale.

Završetkom II. svjetskog rata i dolaskom na vlast bezbožnog komunističkog sustava pa sve do devedesetih godina dvadesetog stoljeća institucionalnu karitativnu aktivnost oslikava vrijeme nepostojanja institucionalnog karitativnog djelovanja Katoličke Crkve. U svemu tome sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća iznimka je bila oživljavanje Caritasa Zagrebačke nadbiskupije, a koji je osnovan 20. listopada 1933. godine. Međutim, prije njega vrhbosanski nadbiskup dr. sc. mons. Ivan Šarić utemeljio je, 22. studenoga 1931. godine, Caritas Vrhbosanske nadbiskupije sa sjedištem u Sarajevu. I u tom teškom vremenu Katolička Crkva nije napustila, niti se odrekla Caritasa kao svog bitnog obilježja, nego je svoje karitativno poslanje ostvarivala na način koji je bio moguć u novonastalim okolnostima. Svaka crkvena zajednica, bila ona velika ili mala, gradila je i živjela osjećaj kako treba pomoći svima onima koji su u nevolji i koji pokucaju na naša vrata. Koliko je samo gladnih nahranjeno i potrebnih pomognuto od darova vjernika katolika iz škrabica po našim župnim crkvama „Kruha sv. Ante“. Ali i drugi načini, poglavito darovi solidarnosti u Crkvi i u društvu, živio se Caritas u svim župnim, biskupijskim i drugim zajednicama prostora bivše nam države. Poglavito velike nedaće i velike nesreće gradile su zajedništvo i solidarnost, te pozivale na odgovornost u pomaganju i činjenu dobra.

Već krajem devedesetih godina dvadesetog stoljeća i dolaskom kakve-takve demokracije i na ove prostore, bilo je pogodno vrijeme da se ponovno obnovi rad brojnih karitativnih organizacija koje su tijekom vladavine komunista bile zabranjene, a među koje spada i Caritas. Bilo je to vrijeme velikih želja i još većih izazova i za Caritas Sisačke biskupije. Tek što je zaživio, Caritas se suočava s velikim nedaćama i problemima koje su mu dolazile u susret. Naime, tmurni oblaci rata i drugih sukoba nadvijali su se i nad ove prostore. Puno toga izgrađeno je u tom kratkom vremenu, ali još uvijek nedovoljno, kako bi se odgovorilo na sve zahtjeve toga vremena i nemirnog vremena koje je dolazilo. Prvi prognanici, pored socijalno ugroženih i siromašnih sve do aktualnih migranata na Balkanskom putu zadnjih godina kucali su i kucaju na Caritasova vrata. U takvoj situaciji pozornost je bila usmjerena prema svima koji su trebali komad kruha i kakav-takav krov nad glavom, odnosno prema novopridošlim izbjeglicama i prognanicima.

Nije bilo previše vremena za jednu kvalitetnu izgradnju Caritasa kao ustanove, poput drugih nacionalnih Caritasa diljem Europe i svijeta, nego je sve to bilo u drugom planu. Međutim, novonastali politički odnosi, poglavito osamostaljenje država, zatim stvaranje novih biskupskih konferencija, utjecali su na osnivanje koordinirajućih karitativnih ustanova pod imenom Caritas. I ovim činom željelo se još više unaprijediti kvalitetniju komunikaciju s raznim karitativnim ustanovama iz cijeloga svijeta, poglavito s nacionalnim i međunarodnim Caritasima, koji su željeli pomoći i uskladiti svoj rad kako na razini novonastalih nacionalnih i nad/biskupijskih Caritasa.

Vrijeme nakon rata, poglavito Domovinskog rata, pa sve do današnjeg dana, a kod vas vrijeme nakon razornog potresa, jest vrijeme obnove i izgradnje i Caritasa i svih njegovih projekata koji oslikavaju Caritasov mirnodopski život i rad. Lijepi je broj karitativno-humanitarnih organizacija iz Europe i svijeta koje su željele na svoj način pomoći materijalnu obnovu svega što je porušeno, poglavito obiteljskih kuća i stanova, ali isto tako pomoći preko raznih karitativnih projekata.

Pred svima nama, poglavito pred najodgovornijima vašim biskupom i njegovim suradnicima, svećenicima, redovnicima i redovnicama i zauzetim vjernicima, velika je odgovornost građenja karitativne svijesti i odgovornosti u svim ustanovama i zajednicama. Bez kvalitetne svijesti i odgovornosti nema ni kvalitetnog Caritasa koji treba imati ljudsku, kršćansku i katoličku širinu, koja nadilazi male ljudske granice. Bez snažne potpore brojnih znanih i neznanih dobročinitelja iz tuzemstva i inozemstva, koja se ostvarivala i preko Caritasa Sisačke biskupije. Izgrađujući potrebnu karitativnu širinu i cijeneći svaki i najmanji dar koji je stigao i na ove prostore, zalog su naše zajedničke sadašnjosti i budućnosti kako bi i mi bili spremni pomoći bratu u nevolji, ma gdje bio i ma gdje živio. Ostaje nada da nije zaboravljena pomoć Caritasa posebno tijekom minulih tridesetak godina, i da je ona poticajna snaga kako bi svi mi karitativno živjeli i pomagali kao što je Caritas pomogao i pomaže svima. Vi braćo i sestre u Sisačkoj biskupiji, budite sol zemlje i svjetlo svijetu posebno u karitativnom životu i radu u konkretnom okruženju Sisačke biskupije, svoje Crkve i svoje Banovine uz napomenu kako ne smijete zaboraviti građenje svijesti i odgovornosti koja nadilazi ljudske, biskupijske i nacionalne granice na dobro čovjeka u nevolji.

Neka i ovo razmišljanje bude mali prilog u tom cjelokupnom procesu građenja karitativne svijesti i odgovornosti. I zato smo svi i u Sisačkoj biskupiji pozvani na razmišljanje i svakodnevno življenje i činjenje prema glasovitoj Caritasovoj rečenici: „Caritas pomaže, pomozite Caritasu“!

                                Mons. Tomo Knežević,

                                  ratni ravnatelj Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije

 u opkoljenom gradu Sarajevu i bivši ravnatelj Caritasa BiH

---

[1] Na primjer mi u Bosni i Hercegovini saznali smo za ovu karitativnu ustanovu Crkve u Francuskoj preko karitativne pomoći, koja je tijekom minuloga rata u BiH (1992.–1995.) i poraća, preko ove karitativne ustanove stizala na bosanskohercegovačke prostore, uključujući i opkoljeno Sarajevo. Za jedno pregledno izvješće o njihovoj pomoći pogledaj: Humanitarna pomoć Caritasa Francuske od 1992. do 1996. Secours catholique – Caritas Francuske u Bosni i Hercegovini, u: Caritas BK BiH 1 (1997.), 30.

[2] Usp. Georges, K.E., Ausführliches lateinisch-deutsches Handwörterbuch, Aus den Quellen zusammengetragen und mit besonderer Bezugnahme auf Synonymik und Antiquitäten unter Berücksichtigung der besten Hilfsmittel, Hannover und Leipzig ⁹1958., 1, 1001; Borgmann, K., Caritas, u: Lexikon für Theologie und Kirche, Freiburg, 1986., 2, 941-947

[3] Ne potječe od grčke riječi χάρις koja označava milost. Počevši od Izidora Seviljskog (+636.) povezivana je s riječju caritas. Usp. Borgmann, K., Caritas, u: Lexikon für Theologie und Kirche, Freiburg, 1986., 2, 941

[4] Usp. 1 Iv 4, 7; 4, 9-10; Rim 5,5

[5] Opširnije kod Häring, B., Život u zajedništvu s braćom, u: Kristov zakon, Zagreb, 1980., 2, 383-519

[6] Usp. Borgmann, K., Caritas, u: Lexikon für Theologie und Kirche, Freiburg 1986., 2, 950; Hugoht, M., Caritaswissenschaft, u: Drehsen, V. i dr. (priredili), Wörterbuch des Christentums, München, 1988., 193-194

[7] Usp. Borgmann, K., Werthmann, u: Lexikon für Theologie und Kirche, Freiburg, 1986., 10, 1060

[8] Usp. Schwarz, A., Faßbender, u: Lexikon für Theologie und Kirche, Freiburg, 1986., 4, 31

[9] Više kod Borgmann, K., Caritas, u: Lexikon für Theologie und Kirche, Freiburg 1986., 2, 941-942; Aničić, M., Perspektive karitativne zauzetosti, u: Diacovensia 2 (2003.) 282-286; Zalar, Đ., Caritas – put Crkva, Kršćansko služenje svijetu, Zagreb, 2006., 7-33

[10] Usp. Hugoht, M., Caritas, u: Drehsen, V. i dr. (pripredili), Wörterbuch des Christentums, München 1988., 193

[11] Više kod  Borgmann, K., Caritas, u: Lexikon für Theologie und Kirche, Freiburg 1986., 2, 943-944; Hugoht, M., Caritas. U: Drehsen, V. i dr. (priredili), Wörterbuch des Christentums. München 1988., 193; Aničić, M., Perspektive karitativne zauzetosti, u: Diacovensia 2 (2003.), 286-291

[12] Usp. Rim 15, 25-27; 2 Kor 8, 2-24; 9, 1-15; Zalar, Đ., Caritas – put Crkva, Kršćansko služenje svijetu, Zagreb, 2006., 35-59

[13] Usp. Štampar, G., Sveti Vinko Paulski – apostol ljubavi, u: Caritas BK BiH 1 (1998.), 6-7

[14] Usp. Borgmann, K., Caritasverbände, u: Lexikon für Theologie und Kirche, Freiburg, 1986., 2, 947-950

[15] Riječ nacionalni ne odnosi se na jedan konkretni narod, nego na konkretnu državu življenja neke organizacije Caritasa. U našem slučaju odnosi se na Caritas neke od zemalja koje sudjeluju u stvaranju saveza Caritasa.

[16] Usp. Joerger, K., Caritas Internationalis, u: Lexikon für Theologie und Kirche, Freiburg, 1986., 2, 947

[17] Pogledaj više www.caritas.org

[18] Pogledaj više www.caritas.eu

[19] Pogledaj više o cjelokupnoj povijesti Caritasa Crkve u Hrvata Knežević, T. Caritas Vrhbosanske nadbiskupije do početka trećeg tisućljeća. Nastanak.Uspostava.Djelovanje, Sarajevo 2014., 61-78.

[20] Pogledaj www. https://www.caritas.hr/hrvatski-caritas/; Pogledaj više Knežević, T. Caritas Vrhbosanske nadbiskupije do početka trećeg tisućljeća. Nastanak.Uspostava.Djelovanje, Sarajevo 2014., 65-66.

[21] Pogledaj www. https://www.caritas.ba/hr/o-nama/caritas-bosne-i-hercegovine; Više od Caritasu BiH Knežević, T. Caritas Vrhbosanske nadbiskupije do početka trećeg tisućljeća. Nastanak.Uspostava.Djelovanje, Sarajevo 2014., 66-78, posebno 66-73.

[22] Pogledaj više www. https://www.caritassisak.hr/o-caritasu/