Mons. Giorgio Lingua, apostolski nuncij u RH

Predavanje na Molitvenom doručku Sisačke biskupije

Sisak, Veliki Kaptol, 6. veljače 2025.

Kršćani u politici

Razmatranja u svjetlu enciklike Fratelli tutti pape Franje

Dobar dan svima,

velika mi je čast što sam danas ovdje i što sudjelujem na vašem susretu. Zahvaljujem preuzvišenom mons. Vladi Košiću na pozivu i svima vama na vašoj prisutnosti.

Tema koju sam odabrao za svoj doprinos vašem promišljanju je: „Kršćani u politici – razmatranja u svjetlu enciklike Fratelli tutti pape Franje“.

Prva premisa

Najprije bih, u svjetlu papinog teksta, želio progovoriti o tome što znači biti kršćanin koji je angažiran u politici. Cilj bi trebao biti nadilaženje često raširene ideje da je politika prepreka ostvarenju vlastitog kršćanskog identiteta i potrebno ju je, umjesto toga, doživljavati kao alat za postizanje kršćanskog savršenstva, odnosno za postizanje svetosti.

Drugim riječima, kršćanin angažiran u politici mora biti svetac koji se posvećuje politici, odnosno služenju braći i sestrama u svojoj društvenoj zajednici.

Ako je najveća ljubav – kako kaže Isus – dati život za svoje prijatelje, nije teško vidjeti političara kao nekoga tko svoj život daje za dobrobit društva, odnosno „općeg dobra“.

Nažalost, političare se prečesto optužuje da ih vodi želja za prestižem ili vlastitim interesima, što također dovodi do neopravdanih kritika onih koji se, s pravim altruističkim duhom, zalažu za služenje svojoj zajednici.

Ono što bi trebalo obilježavati tipično kršćanski pristup politici je sposobnost izgrađivanja odnosa, vođenja konstruktivnog dijaloga i slušanja svih jer je to povlašteni put prema traženju općeg dobra koje je dobro sviju, a ne samo nekih. Slušanje je, dakle, preduvjet svakog političkog projekta koji želi biti kršćanski.

Ali vi to bolje znate od mene.

Prečesto se, međutim, svakoga koji ima drugačije gledište od našeg ne doživljava kao mogućnost za uzajamno obogaćenje, već kao suparnika koji se lako pretvara u neprijatelja.

Riječ „dijalog“, iako se s lakoćom izgovara, rijetko ima duboko korijenje. Očekujemo da nas drugi slušaju, ali nismo spremni slušati druge.

Druga premisa

Kršćanin koji se bavi politikom svjestan je da evanđeoske vrijednosti – u koje duboko vjeruje i koje želi da usmjeravaju njegove odluke i prijedloge – mogu doći u sukob s prevladavajućim kulturnim relativizmom i mnogim dinamikama moći. Međutim, nikada ne smije zaboraviti da je njegov zadatak predlagati, učiniti svoje ideje privlačnima, nikada ih nametati. Možda više nego bilo kome drugome, tipična evangelizacija kršćanskog političara mora biti njegovo ponašanje, a ne njegovo propovijedanje. Po plodovima se prepoznaje pravi kršćanski političar.

On mora biti “kvasac u tijestu“, pridonoseći preobraženju društva iznutra, brinući se o svemu što se tiče braće, osobito onih najslabijih, onih koji nemaju mogućnosti braniti se ili ostvariti svoja prava i koji često nemaju ni mogućnost da se čuje njihov glas, a ponekad ni njihov plač.

Rimski komediograf Terencije je rekao: „Čovjek sam i držim da mi ništa ljudsko nije strano.“ (Homo sum, humani nihil a me alienum puto). Ova poznata klasična izreka znači da sve što se tiče ljudskog iskustva na neki način pripada svima jer smo dio istog čovječanstva.

Mi kršćani vjerujemo da je Čovjek par excellence, uzor svakog čovjeka, sam Isus. On je, postavši čovjekom, prihvatio našu čovječnost te se stoga može reći, parafrazirajući Terencija, da „sve što je istinski ljudsko također je kršćansko“.

Nakon ovih dviju premisa, prve: da se politiku mora promatrati kao put svetosti; druge: da je sve što je istinski ljudsko također i intrinzično kršćansko, dolazimo do naše teme.

Bratstvo i društveno prijateljstvo: ciljevi i temelji politike

Politika kao poziv.

Enciklika Fratelli tutti nudi izvanredno polazište za preispitivanje uloge kršćana u javnom životu i viđenje politike kao poziva na svetost.

Enciklika nam pokazuje kako, kroz politički angažman, nositi u svijet tipične kršćanske vrijednosti kao što su solidarnost, socijalna pravda i mir. To su transverzalne vrijednosti koje pripadaju čitavom čovječanstvu i za kojima svi žude.

Papa Franjo je svjestan da politika prolazi kroz teško razdoblje.

U broju 176 enciklike FT piše: “Mnogima je politika danas ružna riječ i ne može se zanemariti da iza toga često stoje pogreške, korupcija, neučinkovitost nekih političara. Tome treba pridodati strategije koje nastoje oslabiti je, zamijeniti je s ekonomijom ili je podrediti nekoj ideologiji.”

Unatoč tim teškoćama, Papa se pita: “Ali, može li svijet funkcionirati bez politike? Može li pronaći učinkovit put do sveopćega bratstva i socijalnog mira bez dobre politike?” (176).

U prvoj enciklici svojega pontifikata, Evangelii Gaudium, papa Franjo je već napisao: “Molim se Bogu da se poveća broj političara koji su sposobni ući u autentičan i stvaran dijalog, koji ima za cilj ozdravljenje najdubljih korijena, a ne samo onoga što se izvana vidi, zala našega svijeta! Politika, koja se tako često ocrnjuje, vrlo je uzvišen poziv i jedan od najdragocjenijih oblika ljubavi jer traži opće dobro.“ (205).

Dva stupa kršćanske politike

U enciklici Fratelli tutti Papa nam pokazuje dva stupa na kojima se mora temeljiti politika kako bi ostvarila svoj najuzvišeniji poziv u traženju zajedničkog dobra: bratstvo i društveno prijateljstvo.

Bratstvo se doživljava kao univerzalno političko načelo koje mora postati temelj mirnijeg i pravednijeg ljudskog suživota, uz poticanje suradnje među narodima i kulturama.

Društveno prijateljstvo je praktična primjena tog načela u međukulturnom, međuetničkom i međureligijskom svijetu, odnosno u globaliziranom svijetu u kojem smo pozvani živjeti i djelovati kao kršćani.

1. Bratstvo

„Sanjam o čovječanstvu kao jedinstvenoj ljudskoj obitelji, gdje smo svi braća i sestre“, piše Papa u broju 8 enciklike Fratelli tutti. Ovaj san, koji se dobro uklapa u kontekst Jubileja u kojem smo pozvani biti „hodočasnici nade“, potiče političke vođe da svoje odluke donose polazeći iz globalne perspektive, nadilazeći nacionalne granice kako bi se suočili sa zajedničkim problemima.

U razmatranju o načelima bratstva, papa Franjo polazi od poznate parabole o dobrom Samarijancu (Lk 10,25-37), u kojoj Samarijanac, ikona Isusa koji se priginje kako bi izliječio rane čovječanstva, osobito posrnulog čovječanstva, ostavljenog uz put, postaje također ikona kršćanskog političara koji se zalaže za ostvarivanju sveopćeg bratstva.

Ova evanđeoska priča je paradigma ljubavi koja nadilazi kulturne, vjerske i društvene barijere: konkretan primjer kako treba živjeti bratstvo u svakodnevnoj praksi i u ljudskim odnosima.

Sveti Otac cijelo drugo poglavlje posvećuje razmatranju spomenute parabole. Naglašava da poruka Dobrog Samarijanca, iako je tipično kršćanska, nije namijenjena samo kršćanima, nego je sveopći poziv: svaka osoba mora znati biti bliska drugima, posebno najranjivijima, bez obzira na etničku pripadnost, vjeru ili društveni status.

U broju 68, između ostalog, piše: „Parabola jasno pokazuje osnovnu opciju koju smo pozvani vršiti kako bismo obnovili ovaj naš ranjeni svijet: prihvatiti tuđu bol kao svoju, prestati prolaziti mimo“ (Fratelli tutti, br. 68).

Velika „politička“ lekcija dobrog Samarijanca je njegova sposobnost gledanja onoga što drugi samo vide. Levit i Svećenik koji su prošli istim putem, kao i Samarijanac, također su vidjeli ranjenog čovjeka, ali su pomislili: „To se mene ne tiče, nije moj problem, nemam ništa s njime, imam druge hitnije poslove.“ Oni vide, ali gledaju u drugom smjeru. To je prva velika lekcija: političar, suočen s problemima društva, ne može reći „to se mene ne tiče“, već „zanima me, stalo mi je“ („I care“ je bio moto don Milanija, poznatog talijanskog svećenika i osnivača škole Barbiana).

Levit i Svećenik u Samarijancu vide stranca, možda političkog suparnika, neprijatelja, dok Samarijanac gleda „čovjeka“ i shvaća da je pred njim osoba kojoj je potrebna njegova pomoć.

Ranjenik na putu predstavlja sve one koji pate zbog ravnodušnosti, nepravde i nejednakosti. On je simbol onih koji su napušteni, koji su odbačeni, koji se nalaze na marginama puta, bez pomoći.

Političar koji živi prema kršćanskim načelima, posebno onaj koji prihvaća načelo bratstva, jest onaj koji ne okreće pogled na drugu stranu i ne boji se onoga što nas dijeli, već gleda ono što nas povezuje: ljudskost i osjeća odgovornost za svojega brata: „I care“, stalo mi je!

Ova odgovornost je motor koji pokreće kršćanskog političara koji u svakoj osobi prepoznaje brata ili sestru, čak i kada je riječ o protivnicima, pripadnicima druge etničke skupine, religije, tradicije, stranke, podrijetla, itd… (i tako dalje), svi smo mi braća i sestre!

„Čineći tako, ja podržavam svojeg protivnika, pomažem onome koji mi ne želi dobro! Onome koji mi ne dopušta da izrazim svoj identitet.“ Moglo bi se pomisliti.

Pogrešno! Kada djelujemo iz ljubavi prema bližnjemu, tko god on bio, nikada se ne odričemo svoje originalnosti ili identiteta, sasvim suprotno, jačamo ih! Identitet kršćanskog političara je ljubav. A politika, umjesto da bude uzrok podjela i diskriminacija, postaje konkretan put svetosti.

Kršćanski političar je pozvan biti svet kao političar.

Jao onima koji napuste politiku da bi bili autentični kršćani, kako se ne bi morali odreći svojeg identiteta.

Biti kršćanski političar je herojski put, podrazumijeva svakodnevno mučeništvo dosljednosti, poštenja, pružanja ruke pomirenja čak i onda kada je osoba sama bila omalovažena ili uvrijeđena.

Koliko li je to prilika da se postane svet, odnosno, da se bude autentičan kršćanin, a da se pritom ne mora napustiti politiku! Koliko prilika za saginjanje prema posljednjima! Pomislite na Vinka Paulskog u odnosu prema bolesnicima, na ono što je Majka Tereza činila za napuštene ili sveti Ivan Bosco za mlade: sve ono što su oni učinili imalo je snažnu političku vrijednost!

“Parabola nas poziva da ponovno stavimo u središte one koji su ranjeni, da prepoznamo da naš svijet treba blizinu i prisutnost.” (Fratelli tutti, br. 67). Bratstvo, nadahnuto Dobrim Samarijancem, postaje potreban odgovor na velike krize našega vremena, poput migracija, socijalne nepravde i međunarodnih sukoba i stavlja pred nas izazov.

Parabola završava pitanjem: “Što ti se čini, koji je od ove trojice bio bližnji onomu koji je upao među razbojnike?“ (Lk 10,36). Papa Franjo poziva svaku osobu da samoj sebi postavi ovo pitanje, dopuštajući si da je izazove poziv na bliskost.

On kaže: “Isus predlaže da stanemo, stavimo po strani našu užurbanost i prioritete kako bismo prepoznali lice drugoga, ranjeno i napušteno lice.“ (Fratelli tutti, br. 72).

Papa Franjo smatra da parabola nije samo lijepa priča, već vodič za izgradnju čovječnijeg, pravednijeg i solidarnijeg društva, u kojem svi možemo biti braća i sestre.

Jedna digresija: Uvjeren sam također da je ova pažnja prema onima koji se nalaze na marginama tajna izbornog uspjeha jer ljudi daju svoj glas i traže onoga koji živi za druge, a ne onoga koji misli samo na sebe. Narod podržava onoga koji traži siromašne, a ne onoga koji ih izbjegava!

2.      Dolazimo do društvenog prijateljstva.

Zašto narod traži političare koji žive bratstvo na način koji sam prethodno spomenuo?

Zato što „Bratstvo – piše nadalje papa Franjo – nije samo daleki i utopijski cilj. Ono traži da se pretoči u konkretne akcije, koje se izražavaju kroz javne politike, društvene programe i osobna ponašanja.“ (Fratelli tutti, br. 180).

Iz rečenoga se vidi da papa Franjo bratstvo smatra načelom koje može modificirati strukture moći i aktualne modele suživota čineći ih pravednijima, solidarnijima i participativnijima.

Cilj bratstva se postiže kroz konkretne bratske akcije, kroz ono što je papa Franjo nazvao „društvenim prijateljstvom“.

I tako dolazimo do drugog aspekta enciklike Fratelli tutti koji bih želio istaknuti: društveno prijateljstvo, koje je papi Franji jako drago.

Ako je bratstvo univerzalni politički princip, društveno prijateljstvo je njegova provedba.

Zajedno sa slobodom i jednakošću, bratstvo je osnovno načelo modernog suživota temeljenog na osnovnim ljudskim pravima. Nažalost, to je zaboravljeno načelo ove trilogije. Još uvijek kaskamo kada je riječ o kažnjavanju nepoštovanja.

Ako se ugrožava sloboda, ako se ne poštuje jednakost, to biva kažnjeno. Međutim, ako se ugrožava bratstvo, čini se da nikome nije stalo do toga i da nitko za to ne mora odgovarati. Društveno prijateljstvo želi nadoknaditi štetu nastalu nepoštivanjem bratstva te biti praktična i konkretna provedba tog načela. Bratstvo bez društvenog prijateljstva ostaje samo mrtvo slovo na papiru koje ne postaje konkretna praksa. Ova se dva aspekta međusobno nadopunjuju.

Društveno prijateljstvo zahtijeva zajednički angažman za opće dobro, osobito onih najranjivijih. Tek kada će svi: vjernici i nevjernici, građani i stranci, muškarci i žene, mladi i stariji djelovati zajedno protiv nepravde i ropstva, sloboda i jednakost će biti uistinu ostvareni.

„Društveno prijateljstvo“ je rezultat tog zajedničkog zalaganja za opće dobro koje nadilazi podjele i sukobe kroz dijalog, empatiju i uzajamno poštovanje.

Papa Franjo naglašava važnost dijaloga kao alata za izgradnju društvenog prijateljstva. Piše: „Autentični društveni dijalog jest sposobnost poštovanja gledišta drugoga, prihvaćajući mogućnost da sadrži legitimna uvjerenja ili interese.“ (Fratelli tutti, br. 203).

Poziva, stoga, da kroz dijalog gradimo model društva koje se temelji na društvenom prijateljstvu: „Samo društvena i politička kultura koja uključuje iskren i poštovan dijalog omogućava ‘društveno prijateljstvo’ koje uključuje sve.“ (Fratelli tutti, br. 198).

Ovo je jedini način da se prevladaju postojeći konflikti jer priznaje vrijednost svakog muškarca i žene: „Društveno prijateljstvo i sveopće  bratstvo nužno zahtijevaju priznanje vrijednosti ljudske osobe.“ (Fratelli tutti, br. 221).

Ako se ne varam, prvi put kada je papa Franjo razradio temu društvenog prijateljstva i objasnio što točno podrazumijeva pod tim pojmom, bilo je tijekom putovanja na Kubu, na susretu sa studentima, kojemu sam i sâm imao čast prisustvovati.

Tom prigodom papa Franjo je mladim Kubancima, od kojih mnogi nisu bili vjernici, predstavio društveno prijateljstvo kao temeljni element za izgradnju boljeg svijeta i prevladavanje podjela.

Ovo su bile glavne točke njegove poruke upućene mladim Kubancima koje će naknadno razraditi:

1. Društveno se prijateljstvo temelji na sposobnosti prihvaćanja onih koji drugačije misle, uz izbjegavanje ideološke ili vjerske zatvorenosti.
2. Papa je zatim istaknuo važnost zajedničkog rada, čak i osoba različitih pogleda, za dobrobit društva. Naveo je primjer mladih različitih uvjerenja (Židova, komunista, katolika) koji su u njegovom rodnom Buenos Airesu surađivali na izgradnji crkvenih struktura.
3. Ako neprijateljstvo, koje se očituje u podjelama i ratu, uništava odnose i društvo, društveno prijateljstvo, naprotiv, promiče mir i suradnju.
4. Društveno prijateljstvo, po svojoj prirodi, vodi prema solidarnosti koja zahtijeva prevladavanje same tolerancije, kao i konkretno zalaganje za dobro drugih, bez isključivanja bilo koga.
5. Za izgradnju društvenog prijateljstva ključna je kultura susreta, koja nadvladava sukobe i promiče dijalog. Razlike ne smiju biti viđene kao ugroza, već kao bogatstvo i prilika za uzajamni rast.

Društveno prijateljstvo je temelj onoga što bih nazvao „preventivnim mirom“.

To sam doživio u Iraku. Uvijek me impresionirao rad Caritasa u Bagdadu. U njihovim centrima za zdravstveno obrazovanje bilo je lako uočiti da je velika većina onih koji su koristili usluge Caritasa bili muslimani. Posebno je bilo mnogo žena s djecom. Rekli su mi da su 95% osoba koje su primale pomoć od Caritasa bile muslimanke. Neki su se donatori žalili kada bi to saznali: kako je to moguće? Doniram novac za kršćane, a ne za muslimane. Ravnatelj Caritasa mi je rekao da nitko od onih koji dolaze ovdje da im se izvadi zub ili da preuzmu tjedni paket hrane, neće nauditi kršćanima! To je konkretna ljubav koja nas čini braćom i sestrama. To je preventivni mir.

„Pravi mir može se postići samo kada izgradimo društvo temeljeno na ‘društvenom prijateljstvu i univerzalnom bratstvu’.” (Fratelli tutti, br. 231).

Svemu bih rečenome, ako imam još malo vremena, dodao još nekoliko učinaka.

1. Socijalna pravda

U Fratelli tutti Franjo kritizira ekonomske nejednakosti i prevlast kulture profita što često u drugi plan stavlja potrebe pojedinaca. Bratstvo i njegov konkretni izraz, koji je društveno prijateljstvo, protuteža su materijalizmu i individualizmu.

Stoga Papa poziva na reformu ekonomskih i političkih institucija kako bi se osigurala veća socijalna pravda. Piše: “Ako netko ništa ne posjeduje, ne može ni sudjelovati u izgradnji budućnosti, a to je pitanje dostojanstva. Zbog toga je nužno da politički vođe pronađu načine za osiguranje odgovarajućih prilika za razvoj za svakog.” (Fratelli tutti, br. 162).

Kada „bratstvo“ postane „društveno prijateljstvo“, prevodi se u redistributivne politike, sposobne ponovno uravnotežiti mogućnosti i prevladati jaz između bogatih i siromašnih.

To je nesumnjivo prioritet političara koji žele crpsti inspiraciju iz socijalnog nauka Crkve.

• Kultura susreta

Kao što sam ranije spomenuo, jedan od najinovativnijih aspekata Fratelli tutti je prijedlog kulture susreta, koja također proizlazi iz načela bratstva i služi kao alat za ostvarenje društvenog prijateljstva. Franjo zamišlja politiku sposobnu za dijalog i izgradnju mostova među različitim kulturama, etničkim skupinama i religijama.

Piše: “Bratstvo podrazumijeva prepoznavanje i poštovanje drugoga u njegovoj različitosti i bogatstvu, kao suputnika s kojim dijelimo isto dostojanstvo.” (Fratelli tutti, br. 218).

Ovaj koncept ima konkretne političke implikacije jer zahtijeva napuštanje logike sukoba i suprotstavljanja kako bi se promicali oblici dijaloga i posredovanja čak i u širim globalnim kontekstima, kao što su međunarodni sukobi ili migracijske krize.

• Politika kao najuzvišeniji oblik ljubavi, odnosno „ljubav nad ljubavlju“.

Središnja poruka Fratelli tutti je da bratstvo nije neostvariva utopija, već transformirajuće načelo koje treba usmjeravati političko i društveno djelovanje. Primjena tog načela kroz društveno prijateljstvo zahtijeva preispitivanje političkih prioriteta, stavljajući u središte ljudsko dostojanstvo, solidarnost i dijalog u procesu koji ima za cilj izgradnju pravednijeg i održivijeg svijeta.

Politiku ne treba doživljavati kao puki izraz moći ili osobnog interesa, već kao služenje zajednici. Upravo stoga Papa ističe da „politika predstavlja jedan od najdragocjenijih oblika ljubavi jer traži opće dobro“ (Fratelli tutti, br. 180).

U tom smislu, politiku valja shvatiti kao poziv na služenje općem dobru.

Opće dobro, shvaćeno kao dobrobit svih i svakoga, u politici je referentna točka. Ovo načelo zahtijeva da se politički vođe ne zalažu samo za stranačke interese, već da se posvete stvaranju uvjeta za jednakost, solidarnost i uključivost. Politika koja je usmjerena isključivo na profit ili traženje trenutne potpore gubi svoj pravi poziv.

Ova vizija svakako nije novost u papinskom učiteljstvu. Dovoljno je prisjetiti se svetog Ivana Pavla II., koji se tijekom svojeg pontifikata često bavio temom politike kao izrazom ljubavi. „Politika za opće dobro je uzvišeni oblik ljubavi“, izjavio je (Homilija u Loretu, 11. rujna 1985).

I papa Benedikt XVI. je govorio: „Politika je jedan od najuzvišenijih oblika ljubavi jer traži opće dobro.“ (Govor na skupu CEI-a o katolicima u politici – 12. ožujka 2011).

Zaključak

Ukratko, Fratelli tutti nudi viđenje politike koja je duboko ukorijenjena u bratstvu, socijalnoj pravdi i služenju općem dobru.

Papa Franjo poziva na obnovu politike kako bi mogla odgovoriti na suvremene izazove i promicati kulturu mira i solidarnosti među svim ljudima.

Ova sam razmišljanja izložio kao da je sve rečeno obilježje „kršćanskog“ političara, ali zapravo bi to trebao biti stil svakog muškarca i žene koji politiku shvaćaju kao služenje čovječanstvu. Ova su učenja temeljna za razumijevanje kako politika može biti sredstvo za ostvarenje pravednijeg i bratskijeg društva, neovisno o vjerskom uvjerenju ili stranačkoj ideologiji.